Majstor Hasan

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje

Na uglu ulice u kojoj sam nekad davno živio, tako davno da mi se katkad učini kako u toj ulici i ogromnom nepreglednom gradu koji se prostirao ispod i iznad nje nikad nisam ni bio i da to nije ništa drugo do puko oniričko snatrenje, iliti čak san iz kojeg se još nisam probudio, helem, na uglu te kratke i dječijom grajom obdan ispunjene ulice nalazila se “obućarska radnja”, improvizirana radnja pod vedrim nebom kakvih u tom gradu ima bezbroj.

Svakog jutra, ranom zorom, u osvit novog dana, a znao sam to jer sam u to vrijeme odlazio na posao, ulični bi obućar, u neuglednim, od zahrđalog lima sklepanim kolicima na tri točka, dovozio svoju obućarsku radnju, skalameriju svega i svačega potrebnog za rad, polahko i brižno je instalirao uvijek na isto mjesto, potom pripremao na malom plinskom kuhalu jaki, crni čaj, otpijao kratke gutljaje i čekao prvu mušteriju.

Prva “mušterija”, na sredokraći noći i dana, kad na ulici u cik zore nikog nema, uvijek sam bio ja. Uljudno bismo se pozdravili, ponekad razmijenili riječ-dvije, i ja bih nastavio svojim putem.

Majstor, ali kakav majstor, majstorčina zapravo, ubrzo ću se i sam u to uvjeriti, zvao se Hasan. I, tako, od jutra do jutra, od susreta do susreta, od prvobitnog pozdrava i nekoliko kurtoazno razmijenjenih riječi, naši su razgovori bivali sve duži, otvoreniji, srdačniji. Postali smo prijatelji.

Počesto sam u povratku kući s posla, a na njegov ljubazni poziv, sjedao s njim i ispijao jaki, crni čaj. O Bosni je znao malo, gotovo ništa, pa me je zapitkivao o svemu, detaljno, temeljito. Osim o ratu (nažalost, u to vrijeme i u tom gradu prva i jedina asocijacija na Bosnu bio je rat), pitao me je o klimi, rijekama, planinama, poljoprivrednim kulturama… Strpljivo sam odgovarao na njegova nerijetko banalna pitanja (primjerice, pitao me je ima li krompira u Bosni), a on me je, kao da mu otvaram nove svjetove, pažljivo i sa zahvalnošću slušao.

Popravio mi je, vješto i umješno, nekoliko pari od kuće ponijetih cipela, a kako u tom ogromnom gradu nisam mogao pronaći i kupiti cipele odgovarajuće veličine, zamolio sam Hasana da mi ih napravi. Rekao mi je da to inače ne radi, da je to dugotrajan i zahmetli posao, da je zauzet sitnim popravkama, ali da će, meni za ljubav, cipele ipak napraviti i ne ovdje, na ulici, nego kod kuće, jer je, veli, nove cipele na ulici nemoguće napraviti.

Pet-šest dana poslije, donio mi je majstor Hasan prekrasne cipele: jednostavno skrojene, baš onako kao što sam i tražio od njega, lagane, od najfinije kože, a kad sam ih obuo, prvi put u životu nisam osjetio nikakvo žuljanje, kao da sam stopala stavio u pamuk. Prezadovoljan sam i pitam koliko cipele koštaju. Snebivajući se, reče neki smiješno mali iznos (nešto manje od dva dolara), ja ga preneraženo pogledah i dadoh mu deset puta više. Sad je on preneražen. I odbija uzeti toliki novac. No, bespogovorno insistiram i Hasan, nevoljko i oborene glave, uzima novac, pa diže glavu i pogleda me s nekom pomiješanošću tuge i zahvalnosti u očima.

– Hasane, koliko dnevno zarađuješ?

– Otprilike ovoliko koliko sam tražio od tebe.

– To je premalo. Premalo za preživjeti, a kamoli za nešto više od toga.

– Ja sam i zadovoljan i zahvalan – reče, a ionako lijepa čehra još više mu se ozari.

Narednog dana pozvao me je da ga posjetim i upoznam njegovu porodicu. Kako mi je bilo jasno da Hasan teško živi, za posjetu sam se dobro pripremio, ali kad sam ušao u njegovu, najblaže rečeno, preskromnu kuću, bilo mi je žao što se nisam pripremio još bolje.

Hasan mi predstavlja suprugu i djecu. Hanumi sam se s rukom na grudima blago naklonio, a djecu sam, uz njegovo dopuštenje, poljubio i darovao.

Uslijedio je ručak. Prvo čorba od riže, a zatim ponovo riža prelivena zelenkastim sosom spravljenim od začinskog bilja. Sve je do krajnosti bljutavo, bezukusno, ali, da ne uvrijedim domaćine, silno se trudim da to ne primijete i jedem slatko kao da u životu nikad ništa bolje pojeo nisam.

Bila je to moja prva i posljednja posjeta njegovoj kući.

Družili smo se Hasan i ja, uz čaj i ugodan razgovor, još koji mjesec i, na koncu, razišli. Vratio sam se u Tuzlu.

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje.

– Poznavao sam čovjeka koji je radio od jutra do mraka i zarađivao dva dolara dnevno. A bio je i zahvalan i zadovoljan – rekoh nevezano za njegovu priču i s jasnom namjerom.

– Kakve to veze ima s ovim o čemu pričam – čudi se.

– Nikakve! Naprosto se sjetih toga! Oprosti! Nastavi!

I nastavio je. Nisam ga više slušao.

Sljedeći članak

SLOVO O KNJIZI

PROČITAJTE I...

Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani suputnik, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga

Gutenberg je učinio svako slovo ponaosob pokretnim. I to je bio početak Gutenbergove galaksije. Danas možda nismo ni svjesni koliko smo duboko u novoj galaksiji, u novom preobraženju knjige (prije digitalnih čuda nagoviještena je McLuhanovim istraživanjima). Naravno, u svakoj od tih promjena postoji konstanta. To su prije svega Onaj Koji Piše i Onaj Koji Čita, odnosno razgovara i ponekad odgovara

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!