Majstor Hasan

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje

Na uglu ulice u kojoj sam nekad davno živio, tako davno da mi se katkad učini kako u toj ulici i ogromnom nepreglednom gradu koji se prostirao ispod i iznad nje nikad nisam ni bio i da to nije ništa drugo do puko oniričko snatrenje, iliti čak san iz kojeg se još nisam probudio, helem, na uglu te kratke i dječijom grajom obdan ispunjene ulice nalazila se “obućarska radnja”, improvizirana radnja pod vedrim nebom kakvih u tom gradu ima bezbroj.

Svakog jutra, ranom zorom, u osvit novog dana, a znao sam to jer sam u to vrijeme odlazio na posao, ulični bi obućar, u neuglednim, od zahrđalog lima sklepanim kolicima na tri točka, dovozio svoju obućarsku radnju, skalameriju svega i svačega potrebnog za rad, polahko i brižno je instalirao uvijek na isto mjesto, potom pripremao na malom plinskom kuhalu jaki, crni čaj, otpijao kratke gutljaje i čekao prvu mušteriju.

Prva “mušterija”, na sredokraći noći i dana, kad na ulici u cik zore nikog nema, uvijek sam bio ja. Uljudno bismo se pozdravili, ponekad razmijenili riječ-dvije, i ja bih nastavio svojim putem.

Majstor, ali kakav majstor, majstorčina zapravo, ubrzo ću se i sam u to uvjeriti, zvao se Hasan. I, tako, od jutra do jutra, od susreta do susreta, od prvobitnog pozdrava i nekoliko kurtoazno razmijenjenih riječi, naši su razgovori bivali sve duži, otvoreniji, srdačniji. Postali smo prijatelji.

Počesto sam u povratku kući s posla, a na njegov ljubazni poziv, sjedao s njim i ispijao jaki, crni čaj. O Bosni je znao malo, gotovo ništa, pa me je zapitkivao o svemu, detaljno, temeljito. Osim o ratu (nažalost, u to vrijeme i u tom gradu prva i jedina asocijacija na Bosnu bio je rat), pitao me je o klimi, rijekama, planinama, poljoprivrednim kulturama… Strpljivo sam odgovarao na njegova nerijetko banalna pitanja (primjerice, pitao me je ima li krompira u Bosni), a on me je, kao da mu otvaram nove svjetove, pažljivo i sa zahvalnošću slušao.

Popravio mi je, vješto i umješno, nekoliko pari od kuće ponijetih cipela, a kako u tom ogromnom gradu nisam mogao pronaći i kupiti cipele odgovarajuće veličine, zamolio sam Hasana da mi ih napravi. Rekao mi je da to inače ne radi, da je to dugotrajan i zahmetli posao, da je zauzet sitnim popravkama, ali da će, meni za ljubav, cipele ipak napraviti i ne ovdje, na ulici, nego kod kuće, jer je, veli, nove cipele na ulici nemoguće napraviti.

Pet-šest dana poslije, donio mi je majstor Hasan prekrasne cipele: jednostavno skrojene, baš onako kao što sam i tražio od njega, lagane, od najfinije kože, a kad sam ih obuo, prvi put u životu nisam osjetio nikakvo žuljanje, kao da sam stopala stavio u pamuk. Prezadovoljan sam i pitam koliko cipele koštaju. Snebivajući se, reče neki smiješno mali iznos (nešto manje od dva dolara), ja ga preneraženo pogledah i dadoh mu deset puta više. Sad je on preneražen. I odbija uzeti toliki novac. No, bespogovorno insistiram i Hasan, nevoljko i oborene glave, uzima novac, pa diže glavu i pogleda me s nekom pomiješanošću tuge i zahvalnosti u očima.

– Hasane, koliko dnevno zarađuješ?

– Otprilike ovoliko koliko sam tražio od tebe.

– To je premalo. Premalo za preživjeti, a kamoli za nešto više od toga.

– Ja sam i zadovoljan i zahvalan – reče, a ionako lijepa čehra još više mu se ozari.

Narednog dana pozvao me je da ga posjetim i upoznam njegovu porodicu. Kako mi je bilo jasno da Hasan teško živi, za posjetu sam se dobro pripremio, ali kad sam ušao u njegovu, najblaže rečeno, preskromnu kuću, bilo mi je žao što se nisam pripremio još bolje.

Hasan mi predstavlja suprugu i djecu. Hanumi sam se s rukom na grudima blago naklonio, a djecu sam, uz njegovo dopuštenje, poljubio i darovao.

Uslijedio je ručak. Prvo čorba od riže, a zatim ponovo riža prelivena zelenkastim sosom spravljenim od začinskog bilja. Sve je do krajnosti bljutavo, bezukusno, ali, da ne uvrijedim domaćine, silno se trudim da to ne primijete i jedem slatko kao da u životu nikad ništa bolje pojeo nisam.

Bila je to moja prva i posljednja posjeta njegovoj kući.

Družili smo se Hasan i ja, uz čaj i ugodan razgovor, još koji mjesec i, na koncu, razišli. Vratio sam se u Tuzlu.

Ovih dana, na ulici, usputni znanac mi se žali na sve i svašta. Sit sam i presit prežvakanih priča i općih mjesta u njima, no, ipak, pažljivo ga slušam i još pažljivije gledam. Na njemu je skupocjena kožna jakna, na nogama ništa jeftinije cipele i, uopće, sav je skockan i dotjeran, k’o iz radnje.

– Poznavao sam čovjeka koji je radio od jutra do mraka i zarađivao dva dolara dnevno. A bio je i zahvalan i zadovoljan – rekoh nevezano za njegovu priču i s jasnom namjerom.

– Kakve to veze ima s ovim o čemu pričam – čudi se.

– Nikakve! Naprosto se sjetih toga! Oprosti! Nastavi!

I nastavio je. Nisam ga više slušao.

Sljedeći članak

SLOVO O KNJIZI

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!