Majski izbori za Evropski parlament: Desničari osvajaju Evropu

Desničarske populističke stranke u Evropi dobijaju na snazi već godinama. Sada se nadaju da će iskoristiti izbore za Evropski parlament u maju ove godine kao odskočnu dasku za dobivanje većeg utjecaja u EU. Istraživanje njemačkog magazina Spiegel pokazuje da bi u tome mogle biti veoma uspješne

 

Spontani aplauz izbio je kad je ušla u salu. Bilo je to sredinom novembra, a Marine Le Pen tada je ušla u Narodnu skupštinu Bugarske kao najistaknutiji gost na sastanku evropskih desničarskih populista. Tu su bili predstavnici iz Flandrije u Belgiji, kao i delegati iz Italije i radikali iz Bugarske i Češke. Šefica francuske desničarske stranke Rassemblement National sjela je ispred plakata na kojem je pisalo “Pokret za Evropu naroda i slobodu”. Le Pen je otputovala u Bugarsku kako bi pokazala da su ona i njezini saveznici sila na koju treba računati i da će 2019. biti godina desničarskih populista na evropskoj pozornici. Nadaju se da će izbori za Evropski parlament zakazani za maj poslati kontinent u novom političkom smjeru.

Ankete pokazuju da bi desnica mogla postati jača nego ikada prije. Postoje, dakako, značajne razlike između nekih stranaka na krajnjoj desnici i one nisu dovoljno dobro organizirane da bi mogle ostvariti zajedničku političku platformu, ali one bi svakako mogle zaustaviti evropsku integraciju. Desničarski populisti postali su obilježje političkog krajolika gotovo svake zemlje članice Evropske unije, dok su u Italiji, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Danskoj i Finskoj ili dio vlade ili podupiru vladu. Oni više nisu samo fenomen margine ili prolazna anomalija. Umjesto toga, oni su pokret koji bi mogao nastaviti rasti – i oni čine sve što mogu da se pozicioniraju kao takvi.

EVROPA NARODA

Unatoč svim njihovim razlikama, meta njihovog gnjeva ista je: kozmopolitska elita, liberalni lideri, mišljenja u medijima i birokrati EU u Bruxellesu. Njihovi najveći neprijatelji, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, pokazali su se kao neumorni promotori dublje evropske integracije. Iz perspektive desnog krila, planovi koje je pokrenuo Macron i njegove pristaše mogu značiti samo jednu stvar: daljnje nametanje “normalnim ljudima” stvari poput zabrane pušenja, istospolnih brakova, izbjeglica i skupih propisa o zaštiti okoliša. Populisti tvrde da su oni jedini koji govore u ime većine Evropljana, a jedan od njihovih primarnih ciljeva jeste Evropa bez imigracije. Oni svoj koncept nazivaju “Evropom naroda”.

Desnica se nada da će evropske izbore pretvoriti u neku vrstu plebiscita s pitanjem: Kakvu Evropu ljudi žele? Otvorenu ili zatvorenu? Tradicionalnu ili tolerantnu? Treba li evropski blok postati politička unija s manje ovlasti rezerviranih za nacionalne države, ili bi to trebalo biti samo kao područje slobodne trgovine u kojoj svaka pojedina zemlja može napraviti svoj put? Raspoloženje na kontinentu trenutno se nalazi u rukama desničarskih populista. Prema najnovijem istraživanju “Eurobarometra”, većina od 62 posto vjeruje da je članstvo u EU dobra stvar, ali u isto vrijeme tačno polovica građana EU vjeruje da se stvari “kreću u pogrešnom smjeru”, što je povećanje od osam posto u odnosu na rezultate ankete od prije pola godine. Migracije se i dalje smatraju najvećim problemom s kojim se suočava Unija.

Istraživači javnog mnijenja vjeruju da bi desničarski populisti mogli završiti s 20 posto glasova u EU. To je, naravno, daleko od većine, ali dovoljno je da se u Bruxellesu stavi ključ za blokiranje zajedničkih inicijativa o finansijskim pitanjima, socijalnoj skrbi i migraciji. Ukratko, mogu okrenuti leđa evropskim integracijama. Mađar Daniel Hegedüs, iz njemačkog Fonda Marshall, vjeruje da će izbori u maju biti od vitalnog značaja za daljnji razvoj Evrope.

Upravo se to sviđa Le Pen. “Nalazimo se na historijskoj prekretnici”, kazala je u Sofiji. “Divlja globalizacija se bliži kraju.” Sada je, kazala je, vrijeme da narodi Evrope zauzmu središnje mjesto. Le Pen je već imala plakate štampane za evropsku izbornu kampanju na kojima je prikazana s italijanskim ministrom unutarnjih poslova Matteom Salvinijem, njezinim bliskim prijateljem s kojim voli povremeno plesati. Također je izrađen još jedan poster s porukom: “Naše ideje pobjeđuju širom Evrope!” To je sigurno u Italiji. Prema rezultatima izbora u zemlji u martu 2018. godine, Salvini je tek manji koalicijski partner u Vladi Rima. No, čelnik stranke Lega odavno je preuzeo dominantnu ulogu kada je u pitanju definiranje Vladinog plana. Također ne ostavlja nikakve sumnje u svoju ambiciju da postane figura evropske desnice.

Tokom posjeta Moskvi u oktobru čak je rekao da se može zamisliti kao kandidat za nasljednika Jean-Clauda Junckera, čovjeka za kojeg nema ništa drugo do prezira, kao predsjednika Evropske komisije. U decembru se u Rimu činio prepunim samopouzdanja. Rekao je da često čita da je “Evropa u opasnosti zbog tih populista, rasista i fašista, zbog Salvinija, Le Pena i AfD-a”. No, nastavio je, problem EU zapravo je “da njome isti ljudi upravljaju loše desetljećima”. To je, kaže on, nešto što namjerava promijeniti.

Kada je završio govor pred 80.000 sljedbenika na rimskom Piazza del Popolo, obećao je da će pokrenuti novo razdoblje u Bruxellesu. “Postoje ljudi”, rekao je u tom govoru, “koji su izdali evropski san, ali mi ćemo dati svoju krv i žile za novu Evropu”. Ipak, primjetno je da nije rekao ništa o napuštanju evrozone, što je često obećavao. Sada se predstavlja kao vođa plana za preuzimanje vlasti u parlamentu ujedinjene Evrope. Salvini stalno prima goste iz cijele Evrope. Jedan od njih, austrijski zamjenik kancelara Heinz-Christian Strache, napravio je ljetos lijep selfie s novim italijanskim moćnikom za svoj profil na Facebooku.

Stracheova Stranka slobode Austrije dugo je bila glavni igrač u evropskom desničarskom pokretu s bivšim čelnikom FPÖ Jörgom Haiderom, koji je prije mnogo godina usvojio frazu “Evropa naroda”, slogan koji je skovao francuski nacionalistički nastrojeni poslijeratni predsjednik Charles de Gaulle. Haiderov bivši učenik Strache, koji je predvodio stranku od 2005. godine, nastavio je provoditi strategiju, jačajući svoju poziciju i uspostavljajući čvrste međunarodne veze. Strache je ublažio svoju antievropsku retoriku otkad je postao mlađi partner u desničarskoj koaliciji kancelara Sebastiana Kurza, ali i dalje njeguje čvrste odnose s drugim populistima širom Evrope. Glavni tajnik FPÖ-a Harald Vilimsky, koji je u prošlosti često bio na naslovnicama komentirajući Junckerovu sklonost alkoholu, opetovano je tražio solidarnost s desne strane. On kaže da bi trebalo razviti desničarski savez do tačke u kojoj “možemo spasiti Evropu”.

VEZA S MOSKVOM

Tu je i tradicionalno čvrsta veza FPÖ s Moskvom. Stracheovi desničari imaju ugovor o saradnji sa strankom ruskog predsjednika Vladimira Putina. FPÖ, također, ima veze s desničarskim strankama u susjednim zemljama, kao što je Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbána, koja zauzima stajalište o imigraciji koje je barem jednako nacionalističko kao i ono vlade u Beču. No, evropsko desno krilo ima značajnu Ahilovu petu. Dosad su različite stranke imale poteškoće u saradnji, što je problem posebno izražen na evropskoj razini. Postoje dvije desničarske populističke skupine u Evropskom parlamentu, Evropa slobode i izravne demokratije (EFDD) i Evropa nacija i sloboda (ENF), ali obje su u prilično labavom savezu. Taj nedostatak discipline pokazuje da je, unatoč svim demonstracijama jedinstva, osnova za stvarnu saradnju u najboljem slučaju tijesna. Razlike u interesima stranaka prilično su značajne. Salvini, naprimjer, želi vidjeti da se izbjeglice, ako se migracija ne može potpuno zaustaviti, raspoređuju ​​pravično širom Evrope, uključujući i zemlje Istočne Evrope. To je nešto čemu se suprotstavlja desničarska stranka PiS, koja predvodi vladu u Poljskoj te Orbán u Mađarskoj.

Evropska desnica također je podijeljena kada su u pitanju odnosi s Rusijom. Iz historijskih razloga Poljaci ne žele imati ništa s Putinom, ali su se Orbán i Le Pen sastajali s ruskim predsjednikom. Na njemačke se nacionaliste u AfD-u općenito gleda sa sumnjom, kao na proizvod historije 20. stoljeća. Zbog toga je gotovo nemoguće da desničarski populisti iz Poljske razmotre saradnju s desničarskim populistima iz Njemačke. Uostalom, novu Fondaciju “Desiderius Erasmus”, pokrenutu 2017. godine kao desni populistički think tank AfD-a, predvodi Erika Steinbach, žena koja je nekada bila čelnica Federacije prognanika, koja predstavlja one Nijemce koji su protjerani iz današnje Poljske nakon Drugog svjetskog rata. Početkom devedesetih Steinbach je čak dovela u pitanje legitimnost sadašnje njemačko-poljske granice. Ukratko, ona je neprijatelj broj 1 za poljske nacionaliste. Nadalje, postoji neslaganje oko toga ko bi trebao biti vodeća figura desnice: Salvini ili Orbán.

ŠIRENJE ORBÁNOVIH IDEJA

Upravo je Orbán u ljeto 2015. godine pokazao kako iz prisutnosti izbjeglica izvući politički kapital. U propagandnoj ofanzivi te godine on je stigmatizirao izbjeglice kao potencijalne teroriste, kao konkurenciju na tržištu rada, pa čak i kao nosioce zaraznih bolesti. Njegova vlada tada je izgradila žičanu ogradu visoku i do četiri metra. I Orbán je kasnije zatražio da mu EU nadoknadi troškove tog posla. Njegov je tim, također, izmislio propagandnu laž o navodnom Sorosovom planu. Po tome, milijarder George Soros, porijeklom iz Mađarske, planira da kršćanska Evropa bude preplavljena muslimanskim izbjeglicama i priprema put za tu invaziju finansiranjem svih vrsta liberalnih fondacija. Elemente teorija zavjere često navode nacionalisti u Poljskoj i Bugarskoj.

Orbán se osobito rado predstavlja kao spasitelj kršćanskog Zapada. I za to također ima plan: novi centar za obuku u saradnji s njegovom strankom uspostavit će podružnice u najvažnijim glavnim gradovima Evrope kako bi širio ideje Orbána i van kontinenta. Mađari, međutim, uveliko ovise o subvencijama EU. Od ulaska u EU 2004. i kraja 2017. godine zemlja je dobila 40 milijardi eura iz Bruxellesa. Isto vrijedi i za Poljsku. Zemlja s 38 miliona stanovnika i vođena od strane PiS stranke preobrazila se iz zaostale, agrarne nacije dijelom zahvaljujući evropskim subvencijama. Ipak, unatoč koristima koje dobivaju od članstva u EU, Poljska i Mađarska su u Bruxellesu sklone praviti probleme. Zašto? Pitanje je to o kojem je profesor Krzysztof Szczerski, kojeg je poljski predsjednik Andrzej Duda imenovao za šefa kabineta, mnogo razmišljao. “EU je izgubila podršku društva”, primjećuje Szczerski. “To više nije jamac sigurnosti kakav je nekad bio.” Evropa je propala u krizi eura, kaže on, ali prije svega u zaštiti granica. Sociolog tvrdi da muslimanske masovne migracije donose terorizam u Europu. “Bez ove politike EU ljudi se ne bi osjećali ugroženim.” Također kaže da EU preuzima sve veće ovlasti. “Svako ko gradi kuću ili otvara firmu to zna.” Szczerski tvrdi da je Bruxelles postao prijetnja slobodi. “Zato se politička elita pribojava izbora, boje se nezadovoljstva ljudi.” U svakom slučaju, kaže, demokratija je moguća samo na nacionalnoj razini, zbog čega vjeruje da države članice EU trebaju dobiti više ovlasti. Želi vidjeti da se EU vrati na načelo jednoglasnosti u svim procesima donošenja odluka. “Ništa se ne može odlučiti bez nas.” Profesor se ljuti kad razmišlja o onome što tvrdi da je paternalistički ton koji ponekad dolazi iz Bruxellesa. “Ton”, kaže on, “sličan je tonu između istočnog i zapadnog Nijemca, ali ne želimo biti istočni Nijemci EU.”

Upoređujući istočne i zapadne Nijemce u ujedinjenoj zemlji, on dodiruje otvorenu njemačku ranu. Tri desetljeća nakon pada Berlinskog zida još uvijek postoji ogorčenost iza nekadašnje željezne zavjese. Nije slučajnost da Alternativa za Njemačku ima osobito snažnu potporu na istoku.

Kada je glasnogovornik AfD-a Jörg Meuthen stupio na pozornicu u kongresnom centru Magdeburga 16. novembra, tačno je znao kako da svoju publiku dovede u pravo raspoloženje. “Ljudi u maju imaju izbor između dvije potpuno različite političke vizije”, rekao je publici. S jedne strane, kazao je, imate “socijalističke zelene koji su namjerno rastavili otadžbinu, ukinuli Njemačku i preobrazili narod” u njihovoj želji za nekom vrstom EUSSR-a, evropske verzije SSSR‑a. S druge strane, AfD predstavlja suprotno, “konzervativnu, (ekonomski) liberalnu i patriotsku politiku”. Potcjenjivački izraz EUSSR već je dugo bio popularan u desničarskim radikalnim krugovima, ali sada je stigao u mainstream Afd-a. Meuthen je također kazao da u Evropskom parlamentu ima mnogo “prirodnih saveznika”.

Kada su ga nekoliko sedmica kasnije pitali o tome, kazao je kako su partnerstva njegove stranke još uvijek u povojima. Meuthen kaže da dobro poznaje Strachea, ali da Salvinija nikad nije upoznao osobno. U međuvremenu, njegov kontakt s Orbánom bio je ograničen na kratko rukovanje. Savezi AfD-a s drugim evropskim desničarskim strankama krhki su ili ne postoje. Ne samo zato što je Meuthen jedini član AfD-a u Evropskom parlamentu nego i zbog činjenice da ga njegova ideološka braća smatraju nemoćnim. Meuthen kaže da jezična barijera također predstavlja prepreku uspješnom partnerstvu. “Teško je zamisliti zajedničku izbornu kampanju”, kaže on, prije nego što sugerira da bi nešto poput zajedničkog političkog skupa moglo biti realnije.

OPASNE VODE

Je li moguće da će inicijativa dobiti malo pomoći od Amerike u obliku Stephena Bannona? Meuthen kaže da bivši povjerenik Donalda Trumpa trenutno pokušava s njim dogovoriti sastanak. “Ni ja ne bih bio protiv sastanka s gospodinom Bannonom”, kaže on. Ali čini se da nije u velikoj žurbi. “Ne mislim da mi Evropljani trebamo američku potporu u predizbornoj kampanji. Možemo se vrlo dobro snaći sami.” Trumpov bivši voditelj kampanje preuzeo je zadaću promicanja evropske desnice kroz svoj pokret. U tu svrhu putovao je kontinentom, susreo se sa Salvinijem, Le Penom i Orbánom. Bannonov povjerenik Benjamin Harnwell nedavno je iznajmio 800-godišnji samostan izvan Rima. Trisulti na planinama Apeninima razvit će se u desničarski populistički think tank, “gladijatorsku školu za ratnike kulture”, kako ju je opisao Harnwell.

No, ovi djelomični uspjesi ne mogu sakriti činjenicu da Bannon trenutno ne napreduje. Kako je Guardian izvijestio, pomoć iz inostranstva u predizbornim kampanjama zabranjena je u mnogim državama članicama EU, uključujući Francusku, Španiju, Poljsku, Češku, Mađarsku i Finsku. To je moguće samo u ograničenoj mjeri u Njemačkoj i Austriji. Jedine zemlje koje ne ograničavaju takvu pomoć jesu Danska, Švedska, Italija i Holandija, ali desničarski populisti u Danskoj i Švedskoj odbili su raditi s Bannonom. No, čak je i holandski krajnje desničarski političar Geert Wilders, oslabljen nakon loših izbornih rezultata u ljeto 2017, odbacio američkog političara. “Bannon je naš prijatelj, ali ne trebamo američku pomoć u ovom obliku”, kaže on.

Unatoč brojnim razlikama, evropski nacionalisti i dalje su opasni. Njihova temeljna poruka, izravan izazov demokratiji kao takvom, pustila je korijenje. Također je vjerovatno da će desničarska skupina biti nanovo strukturirana u budućem Evropskom parlamentu. S jedne strane, postoji relativno umjerena skupina evropskih konzervativaca i reformista (ECR). Budući da grupa gubi britanske torijevce nakon Brexita, poljski PiS vjerovatno će dobiti utjecaj u tom tijelu. Stranke orijentirane desno vjerojatno će biti dio Evrope naroda i sloboda (ENF), parlamentarne skupine koja je dom istinskim skepticima EU. Italijanska Lega, austrijska FPÖ i njemačka AfD mogu formirati skupinu zajedno s Rassemblement National Marine Le Pen. Aktualne ankete pokazuju da bi te dvije skupine mogle zajedno činiti do 150 od ukupno oko 705 zastupnika u Evropskom parlamentu.

 

PROČITAJTE I...

Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja

Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!