I mahsuz selam i smrt fašizmu

O da, u Stavu je moguće, u istom broju, sjetiti se našeg anonimnog baštinika koji je ispisivao svoj himnični zov ljubavi na bosanskom stećku, onog našeg pjesnika koji je pisao na orijentalnim jezicima, našeg pisca koji je svoja najbolja djela pisao za vrijeme komunističke Jugoslavije, kao i one pisce koji su snažnim slikama opisivali tragediju Agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih. Mi ovdje govorimo o kontinuitetu, o supostojanju, o pozivu na mir, o selamu i smrti fašizma.

Dopustite da iz arhive našeg kolektivnog pamćenja izvučem jedan pozdrav, koji će Vam možda zvučati neobičnim, dakle: “Još jedanput Vas bratski pozivamo da ne patite od gladi, bijede i studeni. Vratite se svojoj kući i svome toplom ognjištu. Bit ćete sretni i slobodni. Uz mahsus selam – Smrt fašizmu, sloboda narodu!”

Ne budite zatečeni i iznenađeni ovim proslovom. Ovako, naime, završava proglas Nurije Pozderca, kojim poziva muslimane Krajine da se pridruže antifašističkoj borbi, uz mahsus selam i smrt fašizmu! Posve prirodno i posve normalno.

Nažalost, dan kada slavimo 25. novembar, dan kada je 1943. godine u Mrkonjić-Gradu održano Prvo zasjedanje Parlamenta BiH – ZAVNOBiH, mi i dalje svjedočimo naoko nepomirljive razlike u našem društvu.

Nagrada koju je časopis STAV utemeljio slaveći tisućljetni kontinuitet državotvornosti BiH, ne priznaje podjele, koje su najčešće umjetno nametnute. Književna nagrada “25. novembar” u sebi nosi ideju da objedinjuje i spaja. Ovu nagradu neće dodjeljivati Bošnjaci Hrvatima i Srbima, ovu nagradu neće dodjeljivati Hrvati ili Srbi Bošnjacima, ovu nagradu dodjeljuje stručni žiri bosanskohercegovačkim književnicima. I samo to! Ni mi, koji smo se ovdje okupili da pozdravimo početak jedne dugogodišnje tradicije, u ime 25. novembra, nismo se okupili kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Okupili smo se kao građani Bosne i Hercegovine. I samo to!

Iskreno se nadamo da ćemo u nagrađenim djelima upoznati ljude koji s radošću žive u zemlji Bosni i Hercegovini ili one koji su porijeklom iz naše zemlje. Ako parafraziramo Mehmedaliju Maka Dizdara, naša je zemlja i prošlost i budućnost, sa svojom smrću i svojim životom, sa svojim pjesmama i pričama, kricima i jednim nebom pod kojim šeću duhovi naših predaka zajedno sa suvremenicima kao jedan stamen kamen.

Časopis Stav nosio je od svojih početaka u sebi ideju da umjetne razlike u našem društvu treba nadići, da nećemo dopustiti da se na našim stranicama radi podjela na sekularno i vjersko i da nećemo suprotstavljati modernost tradiciji, već ćemo govoriti o prožimanjima i supostojanjima. O da, u Stavu je moguće, u istom broju, sjetiti se našeg anonimnog baštinika koji je ispisivao svoj himnični zov ljubavi na bosanskom stećku, onog našeg pjesnika koji je pisao na orijentalnim jezicima, našeg pisca koji je svoja najbolja djela pisao za vrijeme komunističke Jugoslavije, kao i one pisce koji su snažnim slikama opisivali tragediju Agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih. Mi ovdje govorimo o kontinuitetu, o supostojanju, o pozivu na mir, o selamu i smrti fašizma.

Časopis Stav ne čini ni ime ni papir na kojemu se tiska. Stav čine ljudi koji s njime sarađuju i naša redakcija. Stav donose ljudi i Stav čine ljudi koji u njemu pišu. Ljudi ponekad briljiraju, a ponekad griješe. No, uvijek polazimo od pretpostavke da pisac gradi jednu kuću, a ako je vizionarski nadahnut ono što je literarizirano može i zaživjeti. Stoga je naša odgovornost u vrijednosnom prosuđivanju, kao i odgovornost pisaca, pa i kada stanuje u samome sebi, golema. I ja ću u ime redakcije reći da znamo da možemo više i da možemo bolje, sve dok osjećamo da postoje prostori koje još jednom možemo ispuniti i visine koje možemo dosegnuti. Sve dok se ne prepustimo samozadovoljstvu, dok prihvaćamo objektivnu kritiku, i klonimo se ambicioznog kritizerstva i senzacionalizma, Stav ima budućnost.

Dragi prijatelji, Svjesni smo činjenice da smo malobrojan narod na rubu velikih geopolitičkih zajednica koje smo oduvijek spajali i sjedinjavali. Oni koji prolaze našim putovima od istoka prema zapadu zasigurno će osjetiti ljepotu Balkana, Orijenta i Mediterana. I zato, naša je ishodišna ideja–- nipošto se “ne” lišavati i odricati te luksuznosti i ljepote. Naši bosanskohercegovački piscu su i Derviš Sušić, i Nedžad Ibrišimović, i Fevzija Mostarac, i Hasan Kikić, i Ivo Andrić, i Meša Selimović; naši pisci su i Skender Kulenović, i Jovan Dučić, i Mak Dizdar, i Branko Ćopić, i Antun Branko Šimić i Silvije Strahimir Kranjčević, i Musa Ćazim Ćatić i Isak Samokovlija, i Alija Isaković, i Abdulah Sidran, i Veselko Koroman, i Irfan Horozović i Ivan Kordić, i Laura Papo Bohoreta i i i i, za nas postoji bezbroj i i i. I upravo stoga, prvi dobitnik nagrade 25. novembar jeste naš pisac, naš veliki pisac, Dževad Karahasan, koji svojim djelom, ali i svojim životom, svjedoči da se može biti mostom, da se upravo kroz književnost mogu spajati i Istok i Zapad, da se od različitosti može učiniti bogatstvo a ne sukob.

Ističem svoje neskriveno zadovoljstvo da je upravo on dobitnik prve nagrade “25. novembar”. Njegovo djelo i ime obvezuju nas da u narednim godinama ne smijemo i nećemo naš vrijednosni sud spuštati ispod kriterija koji bi ime ove nagrade unižavali.

Dopustite mi da kraj ovoga govora ukrasim riječima jednog od naših najvećih pjesnika koji je 1943. godine bio prisutan u Mrkonjić-Gradu i potom pisao o zasjedanju ZAVNOBiH-a. Ovo su riječi našeg Skendera Kulenovića: “Mi smo klicali i izlazili u novembarsku noć. Mrak i magla ležali su na zemlji. Bilo je pred svitanje. Zaista, okrvavljena i izmučena Bosno, to je bilo pred tvoje svitanje!”

Želim zahvaliti svim prijateljima Stava koji su omogućili ostvarenje ove nagrade vjerujući Stavu i ulaganju u kulturu, prije svega direktoru naše kompanije “Simurg media”, gospodinu Evrenu Utku Goki i partneru ovoga projekta BBI banci na čelu s gospodinom Amerom Bukvićem. Želim zahvaliti i čitavoj redakciji Stava koji su do danas neumorno radili na tome da naš časopis uspije.

 

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!