Mahalska gerijatrija

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

I ovog ljeta dijaspora je posjetila našu opustjelu, gotovo zamrlu i uglavnom starcima naseljenu mahalu.

Dođu, tako, od godine do godine, neki od njih i rjeđe, presjede u avlijama kao na iglama tih, za njih, desetak nelagodnih dana, grle i tješe stare, uplakane majke.

Da mogu, a ne mogu, rado bi ubrzali vrijeme, strpali tih desetak dana u jedan, izgrlili i izljubili raznježene majke, dobrohotno strogo podsjetili ih na ono što i same znaju: da se odveć ne zamaraju, da se paze, naročito kad se spuštaju niz stepenice, da redovito uzimaju lijekove, pa ušli u auta, mahnuli rukom i, uz uzdah olakšanja, razgulili iz sablasne mahalske gerijatrije.

Ali ne mogu. Valja im presjediti desetak dana u avlijama, čokotiti se na skemlijicama, tješiti uplakane majke, paliti roštilje, srkati kahvu i, da se to jasno vidjeti na njihovim licima, fingirati sreću, radost, ozarenje, usiljeno i gromoglasno se smijati, jer, zaboga, kako bi i moglo drukčije: ponovo su u svojim kućama, u svojoj dragoj, voljenoj mahali, pa se baš onako svojski trude da se to zna i, prije svega, čuje.

Kako god, dok prolazim mahalom, pozdravljam se s njima, red je, komšije su mi, doduše bivše, ali komšije, svako malo zastajkujem i odgovaram na njihova pitanja.

– Kako ti je majka – upita jedan od njih.

– Dobro.

– Djeca?

– Dobro. Imam i unuka.

– Je li?! Nisam znao! Jah! Eto šta ti je život! Kako vrijeme leti! Koliko jučer, evo tu, tu iza tvojih leđa, kao djeca igrali smo lopte! Ne mogu, čovječe, da te zamislim kao djeda!

– Morat ćeš. To je tako.

– Da, da… A, reci mi, radiš li?

– Da, kao slobodni umjetnik.

– Zar se to ovdje može?

– Ne može, ali ja moram.

– Škola ništa?! Profesura i to!?

– Ne, ništa.

– Da, da… Nego, čuj, sve će to biti dobro! Ne sekiraj se – nasmija se od uha do uha, valjda s nakanom da mi pokaže skupocjeno zubalo i, istodobno, jasno mi da do znanja gdje je on, a gdje sam ja. Usput me i klepi nekoliko puta po leđima, baš onako ohrabrujuće, motivirajuće.

– A zašto misliš da sam nasekiran?

– Pa, ovaj… Hm… Čuj, drago mi je da sam te vidio, zaista jeste, ali deveram oko… Uh, izgori mi meso na roštilju! Izvini, molim te, a, ovaj, mi smo tu još nekoliko dana, pa dođi, bilo bi mi drago da se ispričamo! A sad, i sam vidiš, eto, tako…

– Da, sve vidim i sve mi je jasno. Pozdrav.

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi, a zatim ulazim u neki od mahalskih granapa i kupujem sitne potrepštine za sutrašnji dan.

– Komšija, u šta se ovo Tuzla pretvorila? Sve je pusto, tmurno, sivo – pita me, a i konstatira prodavačica u granapu.

– U grad slobodnih umjetnika, kono! Eto u šta se pretvorila – rekoh, a ona me pogleda konsternirano i poluotvorenih usta, vidim, htjede još nešto reći, ali valjda ne znade šta, pa je, tako zbunjenu, pozdravih i izađoh u mrklu noć.

 

Sljedeći članak

POZNANICI NA ULICI

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!