Mahalska gerijatrija

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

I ovog ljeta dijaspora je posjetila našu opustjelu, gotovo zamrlu i uglavnom starcima naseljenu mahalu.

Dođu, tako, od godine do godine, neki od njih i rjeđe, presjede u avlijama kao na iglama tih, za njih, desetak nelagodnih dana, grle i tješe stare, uplakane majke.

Da mogu, a ne mogu, rado bi ubrzali vrijeme, strpali tih desetak dana u jedan, izgrlili i izljubili raznježene majke, dobrohotno strogo podsjetili ih na ono što i same znaju: da se odveć ne zamaraju, da se paze, naročito kad se spuštaju niz stepenice, da redovito uzimaju lijekove, pa ušli u auta, mahnuli rukom i, uz uzdah olakšanja, razgulili iz sablasne mahalske gerijatrije.

Ali ne mogu. Valja im presjediti desetak dana u avlijama, čokotiti se na skemlijicama, tješiti uplakane majke, paliti roštilje, srkati kahvu i, da se to jasno vidjeti na njihovim licima, fingirati sreću, radost, ozarenje, usiljeno i gromoglasno se smijati, jer, zaboga, kako bi i moglo drukčije: ponovo su u svojim kućama, u svojoj dragoj, voljenoj mahali, pa se baš onako svojski trude da se to zna i, prije svega, čuje.

Kako god, dok prolazim mahalom, pozdravljam se s njima, red je, komšije su mi, doduše bivše, ali komšije, svako malo zastajkujem i odgovaram na njihova pitanja.

– Kako ti je majka – upita jedan od njih.

– Dobro.

– Djeca?

– Dobro. Imam i unuka.

– Je li?! Nisam znao! Jah! Eto šta ti je život! Kako vrijeme leti! Koliko jučer, evo tu, tu iza tvojih leđa, kao djeca igrali smo lopte! Ne mogu, čovječe, da te zamislim kao djeda!

– Morat ćeš. To je tako.

– Da, da… A, reci mi, radiš li?

– Da, kao slobodni umjetnik.

– Zar se to ovdje može?

– Ne može, ali ja moram.

– Škola ništa?! Profesura i to!?

– Ne, ništa.

– Da, da… Nego, čuj, sve će to biti dobro! Ne sekiraj se – nasmija se od uha do uha, valjda s nakanom da mi pokaže skupocjeno zubalo i, istodobno, jasno mi da do znanja gdje je on, a gdje sam ja. Usput me i klepi nekoliko puta po leđima, baš onako ohrabrujuće, motivirajuće.

– A zašto misliš da sam nasekiran?

– Pa, ovaj… Hm… Čuj, drago mi je da sam te vidio, zaista jeste, ali deveram oko… Uh, izgori mi meso na roštilju! Izvini, molim te, a, ovaj, mi smo tu još nekoliko dana, pa dođi, bilo bi mi drago da se ispričamo! A sad, i sam vidiš, eto, tako…

– Da, sve vidim i sve mi je jasno. Pozdrav.

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi, a zatim ulazim u neki od mahalskih granapa i kupujem sitne potrepštine za sutrašnji dan.

– Komšija, u šta se ovo Tuzla pretvorila? Sve je pusto, tmurno, sivo – pita me, a i konstatira prodavačica u granapu.

– U grad slobodnih umjetnika, kono! Eto u šta se pretvorila – rekoh, a ona me pogleda konsternirano i poluotvorenih usta, vidim, htjede još nešto reći, ali valjda ne znade šta, pa je, tako zbunjenu, pozdravih i izađoh u mrklu noć.

 

Sljedeći članak

POZNANICI NA ULICI

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!