“Mađari” u Sućesci kod Srebrenice

: Oko pet hiljada vojnika s područja Srebrenice služilo je u Prvom svjetskom ratu. Poginulo ih je hiljadu. Podaci o njima mogu se pronaći u Državnoj biblioteci Austrije. Oni koji su se vratili s ratišta pričali su o ratnim danima, stradanju, teškim trenucima, bitkama i zarobljavanju. Stotinu godina poslije, još se u srebreničkim selima pričaju nevjerovatne priče o povratnicima iz Prvog svjetskog rata

 

Početkom Prvog svjetskog rata veliki broj vojnika iz Bosne i Hercegovine bio je mobiliziran u jedinice austrougarske vojske. Bosanskohercegovački vojnici bili su hrabri, izuzetno požrtvovani, izvršavali su naredbe bez pogovora i ginuli na ratištima od Galicije do Rusije. Živjeli su do posljednjeg daha jedni za druge bez obzira na vjersku pripadnost jer su u jedinicama zajedno služili muslimani, katolici i pravoslavci. Bili su nemilosrdni i veoma hrabri u ratu, ali ekstremno solidarni između sebe. Mnogi ih opisuju kao sljedbenike sudbine koji su u bitku odlazili s razmišljanjem da će se desiti ono što Bog odredi.

Veliki broj bosanskohercegovačkih vojnika se nakon četiri godine rata nije vratio kući. O herojstvu i borbenosti pisane su knjige, pjevane pjesme i odsvirani marševi. Austrijski poručnik Hanz Frizt, koji je u toku rata bio u sastavu 1. bh. puka, a zatim u sastavu 6. bosanskohercegovačkog lovačkog bataljona, 1931. godine u knjizi Bošnjak zapisao je: “Bošnjaci dolaze? Ah, oni neće više nikada doći. (…) Bosanske regimente i odjeljenja pripadaju također mrtvima ovog najvećeg od svih ratova. (…) Pali… Nestali… Njihova imena su zaboravljena, nestao je divni duh koji im je činio dušu, prohujala je sva zahvalnost za ove čestite, vjerne i hrabre momke, zamrle su njihove jednostavne, tužne pjesme, koje smo često s njima iz punih grla pjevali… Prošlo… Bijaše jednom… Kismet…”

Oko pet hiljada vojnika s područja Srebrenice služilo je u Prvom svjetskom ratu, a njih hiljadu izgubilo je živote. Podaci o njima mogu se pronaći u Državnoj biblioteci Austrije. Oni koji su se vratili s ratišta pričali su o ratnim danima, stradanju, teškim trenucima, bitkama i zarobljavanju. Stotinu godina poslije, još se u srebreničkim selima pričaju nevjerovatne priče o povratnicima iz Prvog svjetskog rata.

Jedan od onih koji se uspio vratiti iz Prvog svjetskog rata jeste i Selim Mehmedović iz srebreničkog sela Bostahovine.

“Moj otac Nazif, a Selimov sin, pričao nam je o Selimu. On je, kada je izbio taj rat, regrutiran u vojsku. Bio je mladić od dvadesetak godina. Bile su to regimente, i on je završio u Budimpešti, u Mađarskoj. Cijeli je rat on bio po ratištima. Mislim da je bio i na Galiciji”, priča Selimov unuk Ferid.

Nakon rata, Selim je došao u svoje rodno mjesto, a Ferid kaže da su Mehmedovići u Sućesci zbog Selima postali Mađari.

“Kada se on vratio nakon rata kući, narod ga je počeo zvati Mađar. Po tom Mađar su ga prepoznavali, a on to prihvatio. Selim je imao dva sina, Hasana i Nazifa. I oni su postali Mađari, a onda i mi, Hasanova i Nazifova djeca. Nas bilo dosta, tako da mi Mehmedovići postadosmo Mađari. To je naše, da tako kažem, nezvanično prezime po kojem nas svi znaju. To nam je ostalo od Selima. Kasnije su mog oca Nazifa svi zvali Mađar, a možda je i njegova životna sudbina utjecala na to. Naime, on je bio vojnik u Drugom svjetskom ratu. Iako je bio u partizanima, to nije spriječilo režim poslije Drugog svjetskog rata da ga pošalje pod lažnom optužbom na robiju dugu deset godina. Odležao je u Zenici. Djed Selim, njegov sin Nazif, njegovi unuci i praunuci su svi doživjeli rat. Nikog nije zaobišao. To je ono što je možda i najviše tragično. Zbog toga nije ni čudo da su u velikoj mjeri zaboravljene te nevjerovatne priče Selima i mnogih drugih”, kaže Ferid.

Selimovi sinovi Nazif i Hasan imali su mnogo djece. Nazif je imao četrnaestero (sedam sinova i sedam kćeri), a Hasan šestero. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Selimovih jedanaest unuka, Hasanovih i Nazifovih sinova, bili su pripadnici Armije RBiH, a jedan od njih, Murat Mehmedović, odlikovan je “Zlatnim ljiljanom”.

Bego Gabeljić također je Prvi svjetski rat proveo kao vojnik vojske Austro-Ugarske. Nakon rata se vratio kući u Gabelje, a njegova nevjerovatna životna priča i danas se prepričava. Priča kaže da je nedaleko od Gabelja u selu Bektići u drugoj polovini 19. stoljeća postojao han. Jedne hladne zimske noći u hanu su se našli otac i sin. Ostali su bez para i nisu imali da plate konak. Handžija nije mario za to što je napolju mećava. U hanu se zatekao Hasan Gabeljić, koji je iz njedara izvadio dukat i platio konak nepoznatom čovjeku i njegovom sinu.

Godinama kasnije, po izbijanju Prvog svjetskog rata, u vojsci se našao Bego Gabeljić, Hasanov bratić. Zarobljen je negdje u Ukrajini od strane ruske vojske. Kada se već pomirio sa sudbinom da valja mrijeti, oficir koji ga je ispitivao i upisivao njegove podatke u neku knjigu pitao ga je odakle je. Rekao je da je iz Srebrenice. Oficir ga je pitao iz kojeg mjesta. Kada je rekao da je iz Sućeske, malog sela Gabelje, oficir ga je izdvojio. Oficir mu je ispričao da je baš njegov amidža Hasan spasio njega i oca mu od teške zime. Zahvaljujući Hasanovoj dobroti, Bego je preživio. Na rastanku je ruski oficir Begi dao dukat koji je on pokazivao kada se vratio kući nakon rata.

Da se ovako pričalo o Begi i njegovoj nevjerovatnoj životnoj priči, potvrdio je njegov unuk Muhamed Gabeljić.

Tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini i genocida u Srebrenici familija Gabeljića teško je stradala. Ubijeno je 90 Gabeljića iz Bučinovića, Gabelja i Pomola.

Od ukupno 1.783,453 bosanskohercegovačkih stanovnika, koliko je zabilježeno po popisu iz 1910. godine, u toku Prvog svjetskog rata za vojnu službu angažirano je ukupno 291.498 vojnih obveznika, ili 16,34% stanovništva. Od ukupnog broja mobiliziranih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika, najveći broj zabilježen je u srezovima Brčko, 10.483 (3,59% ukupno mobiliziranih), Banja Luka 10.431 (3,56%), Derventa 9.675 (3,32%), Tuzla 9.652 (3,31%), Gradačac 9.074 (3,11%), Bugojno 8.919 (3,06%) i Bijeljina 8.751 (3,00%) itd.

Prema zvaničnim statističkim podacima K.u.k. Ministarstva rata, gubici bosanskohercegovačkih jedinica do kraja oktobra 1918. iznosili su 10.701 poginulih, 51.815 ranjenih, 18.088 zarobljenih i 21.227 nestalih. Međutim, ti su podaci znatno odstupali od stvarne slike. Od mobiliziranih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika u toku rata poginulo je oko 38.000 osoba. Prosječni gubici za cijelu Bosnu i Hercegovinu iznosili su 12% od ukupnog broja vojno angažiranih osoba, ali su neki rejoni više stradali od drugih (Banja Luka, Srebrenica, Bileća, Foča, Mostar, Bugojno, Prozor itd.).

Najveće gubitke u Bosni i Hercegovini imao je grad Banja Luka, koji je, od 1.173 osobe angažirane u vojnim jedinicama, izgubio 534, ili 45,6%, po čemu je zauzimao tragično prvo mjesto u Monarhiji. Srebrenica je, od 5.024 vojna obveznika, imala gubitke od 999 osoba, ili 19,9%.

U toku Prvog svjetskog rata od bh. vojnih obveznika registrirano je 51.815 ranjenih ili oboljelih, u prosjeku svaki šesti. Od toga, 12.726 su ostali trajni invalidi, ili u prosjeku svaki četvrti.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!