MACBETHOVICA PERE SUĐE

Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo

Kome sve ne zahvaljujemo svoj govor, svoje rečenice?!

Pranje ruku, o kojem nam naslov posredno mrsi misli, očigledno je psihološka disciplina.

Zamislite samo koliko je pranja ruku bilo potrebno u tjeskobnoj historiji svijeta da bi ova višeslojna sintagma neporecivo ušla u jezik. Više bez nje niko ne može.

Kad bi, kojim čudom, iščezla iz jezika, mnogobrojna pranja ruku brzo bi je ponovno u nj vratila.

Pošto je jezik, kao što je poznato, riznica ljudskog pamćenja, pogledajmo samo ko je sve prao ruke i u kojim sve situacijama:

Mjesečarka Lady Macbeth (njene ruke, ah, njene ruke koje su fascinirale Shakespearea u eidetičkoj drami pisanja, a potom one koji su se željeli više približiti Shakespeareovoj poznanici: Nikolaja Ljeskova, Akiru Kurosawu, Orsona Wellesa, Romana Polańskog ili Andrzeja Wajdu, koji je sav magbetski magnetizam i sibirski fatalizam prepoznao u rukama glumice Olivere…);

Jean Paul Sartre, pisac drame Prljave ruke;

Orest i njegova sestra Elektra (od mnoštva dramskih asocijacija, tu su uvijek Čiste ruke);

Vladimir Vladimirovič Majakovski po ko zna koji put tog baksuznog dana rukuje se s nekom ljigavom osobom i odmah trči u toalet, gdje iz džepa vadi sapun i brižljivo pere ruke, pokušavajući da skine prirodnu odvratnost;

Pepeljuga;

Ljudožder;

Hajjamov lončar koji je prije toga izmijesio glinu svojih predaka;

Babica koja je pomogla Caliguli da dođe na svijet;

Dante Alighieri nakon što je napisao riječ ZVIJEZDE i primijetio da su mu ruke umrljane crnilom;

Mornar Sifilis čim se iskrcao s Kolumbovog broda pri povratku u matičnu luku;

……………………………………………………………………………………………………………………………………

Popis je zaista beskrajan i u njemu je gotovo nemoguće prepoznati sve one koji svoje ruke nisu uspjeli oprati. Tu ne može mnogo pomoći ni čuveni didaktički distih:

Peri ruke prije jela,

poslije svakog ispražnjenja tijela!

Ruke se, kao što je poznato, peru vodom, pijeskom i riječima.

Ovo je posljednje sredstvo i najuobičajenije. Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo, ni na kraj pameti nam ne dolazi tad da je to ista ona voda u kojoj plivaju otrovi koje smo u nju sručili ili potajno ispustili.

Ali, zar vrijedi o tome govoriti? Najbolje je oprati ruke.

 

Ipak, ne bih o ovom razmišljao da je nisam vidio.

Mnogo je gradova i sela u Bosni. I u Hercegovini, naravno.

Mnogo je kuća u njima.

I mnogo nekadašnjih i sadašnjih ljudi u tim kućama.

 

Tako se na poznatom mjestu dogodio prizor koji sam odlučio zapisati.

 

Prepoznajem je dok je gledam na prozoru.

Iako starija, gotovo je ista kao nekad.

Lijepa i hladna.

Drži neku posudu i čudno je zamišljena.

 

Dok mi kroz glavu promiču slike svega što se dogodilo, shvaćam da me je primijetila. I prepoznala.

Pomislio sam čak da će mi nešto kazati.

Ipak, samo je nehajno odvratila pogled. I iščezla s prozora.

 

– Macbethovice, Macbethovice! – najednom viče neki dječak ispod prozora.

Kunem se da ime njenog muža po kom je dobila nadimak zvuči doista slično. Uostalom, poznavao sam ga nekad i znam da ta sličnost nije samo u zvuku.

Ona prilazi prozoru osupnuta skrivajući svoje ruke skliske od pjenušavog tečnog sapunčića.

– Rek'o ti Macbeth da će zakasniti na ručak, ostao je u gostionici s društvom! – zadahtano uzvikuje dječak čim je ugleda na prozoru.

– Karta li? – prodere se ona, nakon što je žurno širom otvorila krilo prozora.

Dječak, koji je upravo mislio pobjeći, zastaje i nevoljko se okreće. Usput smišlja šta da odgovori.

– Ajnca! – samo mu izleti.

Macbethovica se ugrize za donju usnu krnjavim zubom.

– Nije majka rodila junaka koji bi mogao sa mnom ajnca igrati – prisjeti se ona Macbethove uzrečice.

– S kim igra? – viknu ona bez daha.

– S profesorom!

Njoj zaiskri pred očima lice mladića kakvog je nekad davno vidjela, a lice profesora bilo je posve nalik tom licu, kao što je sinovljevo lice nalik očevom. Zar on nije mrtav, pomisli? Zar se izvukao?

– S kojim profesorom?

– Ne znam. Tako ga zovu.

Ona sporo priđe sudoperu i poče prati ruke.

Nikad joj se to sredstvo za čišćenje (na kom je dodatno pisalo pere sam i pere sve ili kako već drukčije najavljuje) učinilo tako odvratno lažno.

Svjesna je da je u središtu drame iako se ne može dosjetiti koje.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!