Lova, uglavnom, završi u tuđim džepovima

Pred početak turnira nismo imali nikakvu dogovorenu strategiju, samo smo se pojavili u raznobojnim trenirkama i poderanim patikama i preskočili ogradu FIS-a. Roman je dobro branio, Abidin je ševao sve odreda i proturao loptu kroz noge kome je stigao, Sabahudin je polako uvodio red ispred kaznenog prostora, a ja sam se držao sredine terena i gledao da mnogo ne smetam

Nekom je palo na pamet da organizira prvenstvo umjetničke škole u fudbalu. Svako je trebao istresti iz džepa određenu sumu novca da se “učipimo”, pa će pobjednički razred za osvojeno prvo mjesto dobiti svu tu lovu, svako će svoju skršiti za vrijeme velikog odmoru na fensi čizburger i kenijadu u “Kogu”, ili na koješta u “Estradi”. Bili smo drugi razred, imali smo nekoliko dobrih fudbalera i mogli se nositi sa starijima. Igrali smo lopte tu i tamo na fizičkom u sali Prve gimnazije, iako je košarka bila prihvatljivija jer su djevojke mogle igrati na jednoj, a mi muški na drugoj strani sale.

Pred početak turnira nismo imali nikakvu dogovorenu strategiju, samo smo se pojavili u raznobojnim trenirkama i poderanim patikama i preskočili ogradu FIS-a. Nogama smo rašutali lokve od kiše, s klupa za rezervne igrače očistili ostatke od parizera i poklopce od jogurta. Lovu za učestvovanje dali smo momku četvrtog razreda koji je sve i organizirao. Izvadio je iz džepa novčić i brzo se napravio redoslijed ko s kim igra po “knock out” sistemu. Sudija je bio neki brko koji je trgao brlju na tribinama kad smo se pojavili. Dali smo mu kutiju cigara da ne sudi džabe.

Počela je prva utakmica. Sjedili smo i gledali kako je IV‑a razred demolirao prvačiće. Nervozno smo se klackali na mokrim drvenim tribinama, pušili neke krdže i grizli košpe. Nakon nekoliko tekmi, došao je red i na nas. Istrčali smo na teren i počeli se razgibavati. Igrali smo protiv II‑b razreda. Prvo poluvrijeme završeno je neriješeno, da bi u drugom sve krenulo mnogo bolje, i na kraju smo ih uzeli s dva gola razlike. Ruku na srce, imali smo i dosta sreće, bilo je nekoliko stativa i neviđenih promašaja s njihove strane. Pobjeda nas je okuražila, nebo se razvedrilo, a pojavile su se i cure iz našeg razreda da navijaju, što je bila dodatna motivacija.

Žrijeb nam nije bio naklonjen, udarili smo na najjači tim četvrtog razreda koji je bio favorit. Sve je počelo grubo i tvrdo, bubali su nas po nogama, malo smo se prepali i počeli praviti greške. Roman je dobro branio, Abidin je ševao sve odreda i proturao loptu kroz noge kome je stigao, Sabahudin je polako uvodio red ispred kaznenog prostora, a ja sam se držao sredine terena i gledao da mnogo ne smetam. Pred sami kraj prvog poluvremena fasovali smo glup gol. Nesmotren nesporazum u odbrani.

Pripiti sudija odsvirao je kraj prvog poluvremena i zamijenili smo strane. Nije prošlo dugo, a Abidin se zaletio i udarcem s desetak metara poslao golmana po ćevape: 1-1. Vrištali smo od sreće, bilo smo se vratili u utakmicu. Momci iz četvrtog razreda su se zajapurili i počeli nas još jače tući. Sve se nekako oteglo, svi smo bili crkli i neriješen rezultat se nazirao.

Tri minute prije kraja, u akciji koja je bila totalno nepovezana, nekako smo se nabili pred njihov gol. Neko je s lijevog krila uspio kroz gomilu nogu proturiti loptu koja se odbila od moju cjevanicu i završila u golu: 2-1! Urliknuo sam koliko sam mogao, svi su pritrčali da me grle. Roman je mašući rukama dotrčao s gola, skočio na mene i sasvim slučajno mi laktom razbio nos. Završio sam krvav na klupi gurajući maramicu u nozdrve da zaustavim krvarenje dok su me cure iz razreda hrabrile. U to je sudija odsvirao kraj i nastalo je pandemonij. Ušli smo u finale! Nisam mogao vjerovati da sam ispao heroj utakmice u pobjedi nad najboljom ekipom u školi. Lebdio sam u oblacima neko vrijeme, a onda je trebalo ponovo na teren, u finale.

Mislili smo da ćemo s III‑b razredom izaći nakraj bez velike muke. Prvo poluvrijeme igrali smo dobro i poveli s 1-0, a zatim smo pred kraj poluvremena dali još jedan gol i s 2-0 zamijenili strane. A onda je krenuo potop. Slijedila je greška za greškom, svladao nas je umor. Momci iz trećeg razreda u nekoliko minuta izjednačili su, a zatim poveli s 3-2. Kasnije su nam dali još jedan gol i utakmica se završila. Dok su oni slavili, mi smo se pokunjeni povukli na tribine, skidali mokre majice i trpali ih u kese, svađali se i optuživali jedni druge za greške u odbrani. Svejedno, trebali smo dobiti nešto love za osvojeno drugo mjesto.

I kako to obično biva, momak koji je organizirao turnir obavijestio nas je s tužnim izrazom lica da mu je neko maznuo svu lovu. U nevjerici su se svima otegle vilice. Navodno je neko iz džepa njegove jakne izvukao bunt para koji je on “brižljivo čuvao”. Otvorena je istraga uz masovno izvrtanje džepova, no ništa nije upalilo. Razočarani smo se razišli kućama da bi sutradan u školi opet krenule maratonske priče “šta bi bilo kad bi bilo”, ko je šta upropastio i zašto nismo igrali bolje. Još koji dan smo se prozivali u vezi s izgubljenim finalom, da bi se zatim sve vratilo u normalu, u glinu i uljane boje, grafičke prese i večernje aktove.

Počele su kružiti priče da je momak-organizator nakon završetka turnira viđen kako ispod neke strehe drži u ruci bunt para i broji…

PROČITAJTE I...

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!