LONDONSKIM AUTOBUSOM DO VRTA PATRICKA CAULFIELDA

Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio

Vidio sam ga u stvarnosti prvi put ispred starog hotela u rodnom gradu. Prije toga samo na filmu. Stajao je tamo taman, visok i primao putnike. Potom je nestao u dubini drvoreda. Ostao sam sam s pitanjem kako se on našao tu, u mom zavičaju.

Bio sam tad isuviše malen da bih se njime mogao voziti. A on je bio crn kao u onom crno-bijelom filmu u kojem u nj ulazi Alfred Hitchcock, na način na koji se potpisivao u većini svojih filmova.

Živio sam u našoj kući nedaleko od središta grada. Sve je bilo tu: Vrbas, škola, biblioteka… Rijetko sam se bilo gdje u gradu vozio autobusom. Tako mi je ta slika kako odlazi drvoredom ostala u sjećanju poput stanice ka kojoj vječno putuje.

Mnogo godina kasnije, vozio sam se u Londonu u tom poznatom dvokatnom autobusu. Dvije su me stvari na ulasku začudile. Njegova boja i njegov vozač. Bio je jarko crvene boje, a vozač je bio tamnoput i imao je na glavi turban kakav obično nose radže i/ili maharadže.

London sam gledao nezainteresirano kao da sam njegov dugogodišnji stanovnik. Zanimalo me je jedino da stignem što prije na mjesto gdje nas je čekala kćerka. Na slici Patricka Caulfielda koja se zove After Lunch (akrilik 244 x 213,4), u galeriji “Tate”, vidi se soba u plavoj gami i u njoj čovjek kao na intimnoj giljotini. Kroz prozor (razglednica) blista predio sa zamkom pored vode nad kojim su velika brda, neka s tragovima snijega. Enciklopedijski primjer fotorealizma. Na prozoru je naslikan plavi akvarij s crvenim ribicama.

Sjećam se, bio sam prije dvije-tri godine kod Patricka na večeri. Naše kratkotrajno poznanstvo (povezala nas je moja kćerka) pretvorilo se u umjetničko prijateljstvo. Želio nam je pokazati svoj unutrašnji vrt usred Londona. Iznenadna je oluja to onemogućila. Tako velika oluja u tako malehnom vrtu. Oluja koja se ponavlja.

U razgovoru se pojavio i Jules Laforgue. Patrick pokazuje mapu koju je načinio s njegovim stihovima. Bio je iznenađen što znam za nj i poznajem mu stihove. Tad mi je poklonio grafiku s jednostavnim, a ipak magijskim patkama. Sa zida nasuprot moje stolice gleda me Ben Nicholson.

– Ben Nicholson – kaže Judit, Patrickova supruga.

Mali je Caulfield kod Salingera lovac u žitu, pomislih, ko zna zašto. Kao da čita moje misli, Patrick mi pokazuje tekućinu od žita i potom pije irski viski iz velike čaše.

– Dobar je ovaj crni grm – govorim.

Poslije večere odlazimo u vrt. To je proplanak među grmovima i visokim šibljem.

– Dobri su ovi grmovi – kažem.

Tu, u malom vrtu sred Londona koji nam daje iluziju da smo negdje u šumi. Najednom ponovo dolazi oluja. Patrickovo lice odsijeva srećom koju dijeli s nama. To je nešto najljepše što sam vam mogao pokazati, kao da govori njegovo lice.

Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio, ali je sve to ostalo zameteno u povijestima bivših života, u povijestima zaborava.

A sad, dok sam gledao u more, ispod monolitne hridi, najednom shvatih. Bilo je to kao da se ona nejasna misao praćaknula poput srebrne ribe. Shvatio sam da je to mjesto na kojem ću tek živjeti. I da je to ono što mi je misao, kad se god javljala, zapravo htjela kazati.

Nedugo iza toga, oblikovao sam u mislima svoj mali roman o Londonu. Na kraju sam ga zapisao. Liku sam dao ime londonskog slikara kojem je minijaturni roman i posvećen. Nudim ga čitaocu sa svim njegovim otvorenim prostorima i nerazjašnjenim tajnama:

Patrick Joseph Pedestrian je išao i išao i išao… Ko zna koliko je to trajalo?! Nadao se da će u toku ovog dana napokon stići do London Bridgea. I zaista je stigao. Raspitivao se za dućan u kojem je naumio kupiti ogrlicu za svoju dragu. Ogrlicu sa zlatnim osmijehom u obliku srca. Ili sunca. Ili tako nekako. Gledali su ga nekako neobično. I niko mu nije znao odgovoriti.

Na kraju je, na izlasku s mosta, vidio nekog starca koji je izgledao toliko star da je osjećao strujanje vremena u njegovim očima. I, još nešto, vidio je i malog sebe.

Zar sam toliko ostario, pomislio je Patrick Joseph Pedestrian. Starac ga je dugo gledao. I šutio.

Onda mu je kazao da poznaje taj dućan, čak i taj privjesak, ali da ga neće danas moći kupiti jer je dućan izgorio davno, zajedno s mostom – 1666. godine. I nestao je. Poput dima. Kao da se rastočio u zraku.

Utom je naišla crvena kuća na točkovima, na dva kata, i svi su mu se njeni stanari smiješili i pozdravljali ga. Patrick Joseph Pedestrian sad više nije znao na koju bi stranu krenuo. Vidio je samo korice Knjige mrtvog pjesnika i izgubljene patke Patricka Caulfielda na njenoj poleđini.

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!