Logorovanje na mjestu logora

Na tom prostoru mučilišta hiljada nesrba i pogubilišta, njih barem stotinjak (ogromnom većinom Bošnjaka), organizatori su našli za shodno da se bave projekcijama filmova, panelima, ali i “aktuelnim problemom migranata”! Nevjerovatno! Štaviše, po riječima Edina Ramulića, jednog od organizatora, migrantima je danas u Bosni i Hercegovini teško kao logorašima u koncentracionom logoru Trnopolje

Jedan od nesumnjivo najodvratnijih fenomena u postratnoj Bosni i Hercegovini jeste stalni pokušaj da se sa strane utječe na to kako će se preživjele žrtve zločina sjećati ne samo zločina nego i zločinaca. Posebno je odvratno što se takve revizionističke agende provode pod moto pomirenja među narodima, a naročito je opasno što su na udaru takvih zahvata u kolektivno sjećanje uglavnom Bošnjaci, kao jedini narod nad kojim je u Evropi nakon Drugog svjetskog rata počinjen genocid i kao najveće žrtve protekle agresije.

Ovakve kampanje obično su obilno finansirane izvana i agresivno se bave pitanjem memoralizacije zločina, načina na koji se oni komemoriraju i pamte u kolektivnoj svijesti, naročito svijesti budućih generacija. I pritom, nimalo suptilno, promotori ovih ataka na kolektivno sjećanje Bošnjaka žele nekako reducirati ne samo kolektivni identitet žrtava nego i kolektivni identitet zločinaca, da dekontekstualiziraju zločine, da marginaliziraju stvarne razloge za zločine, da kidnapiraju obilježavanja stradanja Bošnjaka i isprazne ih od njihovog sadržaja te ih instrumentaliziraju i ideološki oboje u cilju promicanja vlastitih ideja i svjetonazora, a na kraju krajeva i da prisvoje i sama bošnjačka stratišta kako bi s njih odašiljali nekakve vlastite “mirotvorne” poruke i pouke.

Naravno, na tako nešto ne bi ni pomišljali da nemaju lokalne saradnike i dragovoljce, često i među preživjelim žrtvama ili njihovom rodbinom, a koji pristaju da se uhvate u to revizionističko kolo zbog vlastitih svjetonazora ili da bi došli do novca. Takvi saradnici koriste se i kao pravan, ali i kao način da se legitimiraju maliciozni napadi na bošnjačko kolektivno sjećanje.

Najsvježiji primjer ovog fenomena jeste Prijedor, u kojem se na različite načine sjećanje na zločine nad tamošnjim Bošnjacima pokušava oteti iz ruku preživjelog bošnjačkog naroda i prisvojiti od dobro finansirane ideološke (ljevičarske) manjine, koja bi ga zatim oblikovala po svojim mjerilima, tj. koja bi zadala “politički korektan” ton načina na koji će se preživjeli Prijedorčani, ali i bošnjačka javnost generalno, sjećati genocida u Prijedoru. Prošle je godine na udaru takvih bio “Dan bijelih traka”, kada su određene osobe, prvenstveno Refik Hodžić i Edin Ramulić, željele određivati ko, kako i kada smije nositi bijele trake, tačnije, željeli su nošenje bijelih traka uvjetovati pripadanjem određenoj ljevičarskoj ideologiji i partikularnom načinu na koji se treba sjećati žrtava i zločina.

Tada su im zasmetali performansi u Sarajevu koje su nazvali “nacionalističkim kultom žrtve”. Praktično su genocid u Prijedoru izjednačavali sa zločinima na Kazanima pa su čak moralno pretpostavili lokalne vlasti u Prijedoru onima u Sarajevu! Naravno, pravi razlog ovakvog skandaloznog ponašanja bila je reakcija bošnjačke javnosti na pokušaj ove izvana finansirane grupice da se od obilježavanja stravičnog zločina koji su u Prijedoru Srbi počinili nad Bošnjacima napravi nekakva platforma za pomirenje, nekakav hipi performans preko kojeg se neće moći saznati ko je ubijao koga i zbog čega, gdje će zločin biti prirodna nepogoda, a, eto, svi zajedno njene žrtve, gdje su krivci neki “zli nacionalisti” sa svih strana, a ne konkretni kolektivi s konkretnim politikama.

Kako u praksi izgledaju takvi “politički korektni”, tj. ljevičarski načini komemoracije, mogli smo posvjedočiti ove godine prilikom obilježavanja zatvaranja koncentracijskog logora Trnopolje, kada je izveden performans, tj. “alternativna komemoracija” u organizaciji Centra za mlade “Kvart”, fondacije za izgradnju kulture sjećanja Prijedora i Fondacije “Friedrich Ebert”. Na tom prostoru mučilišta hiljada nesrba i pogubilišta, njih barem stotinjak (ogromnom većinom Bošnjaka), organizatori su našli za shodno da se bave projekcijama filmova, panelima, ali i “aktuelnim problemom migranata”! Nevjerovatno!

Štaviše, po riječima Edina Ramulića, jednog od organizatora, migrantima je danas u Bosni i Hercegovini teško kao logorašima u koncentracijskom logoru Trnopolje. S druge strane, Goran Zorić, izvršni direktor Centra za mlade “Kvart”, ovakve perfomanse stavlja u kontekst “lijevog aktivizma”, pa ih veliča kao korektan način sjećanja, za razliku od Srebrenice, koja je, po njegovim riječima, mjesto na kojem se “gradi bošnjački viktimizacijski mit”. Zanimljivo je da je isti taj Goran Zorić prošle godine ostrašteno problematizirao obilježavanje Dana bijelih traka u Sarajevu, čak i lajkujući komentare u kojem se učesnicima performansa želi “smrt od raka side”, da je priznao da je u pitanju ideološko neslaganje s načinom na koji se obilježava zločin, kao i da je vlastitim neprijateljima označio “bošnjačke nacionaliste”. Ipak, možda je još zanimljivije to da je sam Goran Zorić sin Miroslava Zorića, nekadašnjeg isljednika u logoru Omarska! I takvi danas pokušavaju kidnapirati i monopolizirati bošnjačko kolektivno sjećanje na zločine. Strašno!

Iako je Prijedor najupečatljiviji i najskandalozniji primjer općeg ataka na bošnjačku kulturu sjećanja, ipak je to tek jedan od mnogih primjera. U Sarajevu smo ove i prošlih nekoliko godina svjedočili brojnim napadima na spomeničku kulturu. Bio je problematiziran spomenik specijalcima MUP-a RBiH, pokušavao se postaviti zlonamjeran i faktografski netačan spomenik na At Mejdanu, zatim je problematizirana gradnja spomenika “Liljan”, a ispred Katedrale izvođeni su performansi kojekakvih mutnih “mirotvornih” udruženja na kojima se tvrdilo da postoji neki zločin u Kravicama, uprkos onome što je zaključio sud u Hagu i tako dalje, i tako dalje.

Povodi i razlozi za problematizaciju uvijek su isti, afirmacija “mirnog i tolerantnog društva” kojim se proživljeno i preživljeno želi dekontekstualizirati, tačnije isprazniti, od nacionalnog sadržaja. Za takve, memorijalizacija ima funkciju prevladavanja onoga što se desilo po svaku cijenu i uz najmanju moguću dozu neugode za sve “zainteresirane” strane, kao da je riječ o nekoj saobraćajnoj nesreći. Naravno, ključno pitanje, zbog kojeg je i otpočela problematizacija spomenika i komemoracija od strane ovih grupica, jeste pitanje prenošenja informacija i formiranje kolektivnog sjećanja budućih generacija Bošnjaka. Da bismo shvatili o čemu je riječ, dovoljno se zapitati šta bi sljedeće generacije mogle naučiti iz “neutralnih”, politički korektnih i dekontekstualiziranih spomenika i komemoracija kakve nam pokušavaju nametnuti, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio, ko je bio žrtva, a ko zločinac.

Simptomatično je da iza svakog od ovih ataka stoje osobe i udruženja ljevičarskih, rekli bismo kulturmarksističkih svjetonazora, izdašno finansirana od kojekakvih fondacija stranih država. Također, akcent je isključivo na tome kako će se i čega sjećati Bošnjaci i samo Bošnjaci. Indikativna je galama u vezi s bošnjačkom spomeničkom i komemorativnom kulturom, dok se istovremeno šuti nad njenim vandaliranjem, kao što se desilo, recimo, u Višegradu, gdje je nasilno na mezarju izbrisana riječ “genocid” sa spomenika bošnjačkim žrtvama. To sugerira da ovakva udruženja, ali i vlasti manjeg bh. entiteta, imaju zajednički cilj – kontrolu bošnjačke kulture sjećanja i sprečavanje da se iz agresije i genocida izvuku konkretne pouke. Baš zato nije loše da ponovimo ono što je u Stavu već pisano vezi s ovom temom: Sve bi ovo možda bilo i na nivou neke akademske i umjetničke rasprave da nije činjenice da je skoro potpuni i od bivšeg režima represijom nametnuti izostanak bilo kakvog kolektivnog sjećanja Bošnjaka na stradanja u Drugom svjetskom ratu u dobroj mjeri jedan od razloga za potpunu nespremnost čitavih generacija da na vrijeme uoče odakle i od koga dolazi opasnost 1992. godine. Opet zagovarati sličan postupak, zaborav u ime mira, najviše liči na stvaranje uvjeta da nam se sve na jednak ili gori način ponovi.

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!