Logor Trnopolje rukom suvremenog korejskog pjesnika

Na zbirci poezije Duhovi radio je Jeong nekoliko godina, proučavajući genocid kroz historijsku literaturu, dokumentarne filmove i fotografije. Ona objedinjuje teme kao što su: afrički robovi, američki Indijanci, silovanja Nankinga, njemačke naciste, rat u Vijetnamu, genocid u Kambodži, rat u Darfuru, invaziju na Irak i genocid u Bosni

Književnosti malih naroda dosuđene su velikim temama, naprimjer, pitanjima identiteta, potraga za smislovima, ili istinama, da kažemo sizifovskim temama, i često takve, učestvujući u različitim projektima, koje redovno nisu birale i koji se ne daju kontrolirati, ostanu nedorečene ili ih se koristi u neke ideološke ciljeve. Budući da je svako književno djelo odgovorno, a da odgovornost danas nema vrijednost, onda razumijemo zašto su naši pisci, uz dva-tri izuzetka, tako malo prevođeni u svijetu, pa s tim u vezi i čitani.

Iako se čini da u posljednje vrijeme, prateći suvremene svjetske trendove, i naši pisci i spisateljice izlaze na svjetsku scenu, još ne možemo govoriti o ulozi bosanskohercegovačke književnosti izvan njenih granica. Između ostaloga, BiH nema razvijenu izdavačku industriju. Tako je većina spisateljica ili pisaca koji nekako uspiju objaviti tu svoju knjižicu u svakom smislu prepuštena sebi, svakodnevno se boreći za svoje djelo, pa neki od njih, ili uz pomoć svojih poznanika, prijatelja, a najčešće sami, prevode svoje tekstove na strane jezike i tragaju za časopisima ili izdavačkim kućama koje će to objaviti.

Jasno, pisci ili pjesnici ne bi trebalo to da rade, ali kako u Bosni svi sve rade, i kako se to sasvim oprirodnilo, onda nas i ovo uopće ne čudi. Iz istih razloga iz kojih se naši pisci ne prevode u svijetu, tako ni kod nas ne postoji interes da se prevode pisci iz, da tako kažemo, malih književnosti, ili se prevode, ali tek pošto ih prizna neki knjiški mogul Zapadne Evrope. O kvaliteti prijevoda nemoguće je govoriti, jer prevođenje podrazumijeva mnogo više od poznavanja jezika iz kojeg se književno djelo prevodi.

KAD JE BOL PODNOŠLJIVIJA

Iako je korejska književnost, i unutar nje poezija, relativno nepoznata na našim prostorima, to ne znači da treba tako i ostati. A da biste do kraja razumjeli moju potrebu da ispričam ovu priču, moram naglasiti da je ona, kao i jedno prijateljstvo, nastalo iz niza slučajnosti. Ili da krenemo od boli. Bol nije manja ako ju podijelite s drugim, ali sigurno da je podnošljivija. Ovim bih riječima mogla započeti priču o korejskom pjesniku Hanyongu Jeongu, koji mi je, dok smo zajedno prolazili prostorijama Memorijalnog centra u Potočarima, rekao da je pisao neke pjesme o Srebrenici, o genocidu u Bosni, i da osjeća moju bol.

„Poezija danas nije bitna. Prije nekoliko desetljeća prodavale su se knjige poezije u Koreji u milionskim primjercima, ali sada poezija nije omiljeno polje našeg modernog društva. I isti je slučaj u drugim zemljama, u Bosni, kao i u SAD-u. Ali opet, pjesnici nastavljaju pisati. Zašto? Ja mislim da poezija treba biti bazični sloj kulture modernog društva, jer poezija nije jednostavan i lagan materijal za čitaoce. Ona se može uporediti s osnovama nauke u našem društvu. Poezija nije ugodna, ali je neophodna”, kaže Jeong. Kritika za ovog pedesetsedmogodišnjeg južnokorejskog pjesnika, koji je doktorirao na modernoj korejskoj poeziji i objavio šest zbirki pjesama (Sastanak sa strancem/An Appointment with a Stranger, 1990., Žalosni Santa Fe/Sad Santa Fe, 1994., Nanine priče/Nana Stories, 1999., Bijelo cvijeće/White flowers, 2006., Duhovi/Ghosts, 2011. i Rođenje laži/ The Birth of Lies, 2015. godine), kao i dvije knjige eseja (Dva izvještaja iz pakla/Two Reports about Hell, 1995. godine i Prebijeni i uzdignuti/Beaten and Lifted, 2006. godine) kaže da je on „politički pjesnik“, s čime se i sam slaže: „Često stvaram pjesničke slike od stvarnih situacija, kao što je vožnja na posao, susreti s prijateljima, čitanje knjiga, tako da moje pjesme odražavaju stvarne društvene okolnosti. Svaka moja knjiga pjesama može se podijeliti na tri dijela: lirizam, modernizam i realizam. Između svega toga ja se uvijek nastojim koncentrirati na realizam, odnosno na suočavanje sa socijalnim problemima. Pjesničke slike jako su važan element u procesu nastanka pjesme, ali ono što je još važnije jeste pjesnikov glas usmjeren ka društvu u kojem živi.“

SUŠTINA ZLOČINA

Iako je Jeong urednik dvaju vrlo utjecajnih književnih časopisa koji izlaze u Koreji (Ljubitelji poezije/Poetry Lovers i Poezija i poetika/Poetry & Poetics), svojim velikim postignućem smatra pjesničko udruženje PoemCafe, koje je, uz nekoliko korejskih pjesnika, osnovao prije petnaest godina i koje okuplja pjesnike i pjesnikinje širom svijeta, od Koreje i Kine, Vijetnama, SAD-a, Kanade, Irske, Poljske, Makedonije, do Bosne. Naravno, o bosanskoj književnosti i bosanskim piscima Jeong nema nikakvog saznanja, ali nada se da će se to u budućnosti promijeniti i da ćemo nekad moći razgovarati o bosanskoj ili o korejskoj književnosti, pa i o slavnim korejskim pjesnicima kao što su Su-young Kim ili Jong-sam Kim.

Prisjećajući se svojih studentskih dana, Jeong kaže da je nemoguće ne spomenuti vrlo tragičan i strašan incident u južnoj pokrajini Koreje, u gradiću Kwangju, u kome se dogodila demokratska revolucija protiv vojne vlasti, a koja je završila neuspjehom i u konačnici rezultirala s mnogo izgubljenih ljudskih života: “Ovaj je incident za mene bio toliko šokantan da sam ovaj svijet počeo gledati na potpuno drugačiji način. I smjer se moga pisanja tada potpuno promijenio.“

Tako njegova peta knjiga poezije Duhovi, objavljena 2011. godine, sadrži pedeset pjesama koje su sve fokusirane na jednu temu – genocid širom svijeta. Na ovoj je zbirci Jeong radio nekoliko godina, proučavajući genocid kroz historijsku literaturu, dokumentarne filmove, fotografije i internet-stranice, pa zbirka objedinjuje teme kao što su: afrički robovi, američki Indijanci, silovanja Nankinga, njemačke naciste, rat u Vijetnamu, genocid u Kambodži, rat u Darfuru, invaziju na Irak i genocid u Bosni.

Prije svega je, kaže, pokušao razumjeti historijski proces svakog zločina pojedinačno, potom se fokusirao na neke dramatične scene kako bi čitaocima pokazao suštinu svakog zločina osobno. S bosanskohercegovačkim genocidom susreo se u literaturi koja je tematizirala genocid u svijetu, poslije čega je pokušavao saznati još više kroz ono što je nudio internet. Tako su nastale tri pjesme u prozi o genocidu u Bosni, i sve su najprije objavljene u časopisima (2008). U jednoj se bavio temom srebreničkog genocida (Rijeka Drina zna sve/The Drina River Knows All), druga je o izbjegličkim kampovima na granicama Makedonije (Pjesma ptica/The Birds’ Song), dok je ova koju donosimo u našem magazinu posvećena logoru Trnopolje (Crnobijela scena/A Black-and‑White Scene). Iako smo se u početku dogovarali da prevedemo sve tri pjesme, od takvog smo pothvata odustali, jasno, nije lahko prevesti poeziju s korejskog jezika na bilo koji jezik. Tako smo se odlučili prevesti ovu posljednju koja govori o trnopoljskom logoru, budući da još uvijek, dvadeset tri godine poslije, na ovom mjestu nije podignut nikakav spomenik logorašima, u kome su oni, civili nesrpske nacionalnosti, mučeni i ubijani ili iz kojeg su odvođeni i ubijani.

Prema podacima Udruženja logoraša „Prijedor 92“, pretpostavlja se da je kroz ovaj logor prošlo više od 25.000 muškaraca, žena i djece, i da ih je više od 300 ubijeno. „Mnogi moji čitaoci, pa i kritika, reći će da mogu, čitajući moje pjesme, osjetiti važan faktor koji sugerira da se zlo ne očituje samo u đavolima, nego i u običnim ljudima. Kao što znate, Hannah Arendt nam je predočila svoju slavnu sintagmu banalnost zla. Svi mi trebamo konstantno nastojati da to izbjegnemo – i to je ono što želim da govori kroz moju poeziju genocida“, ističe Jeong, prijatelj Bosne. Na kraju, da kažemo i to da je ovaj pjesnik dobitnik dviju vrlo značajnih pjesničkih nagrada u Koreji (Manhae Nim Poetry Award i Cheon Sang-byeong Poetry Award) i da će uskoro objaviti zbirku izabrane poezije na engleskom jeziku – Napravi kaput za Mink/Make a Mink Coat.

„Crnobijela scena“ o Trnopolju, Sarajevu, Drini

 “Grupa muškaraca savijena poput vukova stoji iza ograde. Jedan od njih, uhvaćen u bodljikavu žicu, krvari. Drugi muškarac bulji u kameru svojim dubokim plavim očima. U njegovim očima je stara močvara. Močvara iz koje se podiže gusta, ljuta magla. Vreli augustovski dan prolazi kroz njegova mršava rebra. Iako se čuju eksplozije preko planine, iz kampa br. 28, zatvorenici ovdje, već sviknuti na takvu buku, ostaju nepomični. Zasigurno ima ljudi koji se boje zvuka tišine. Ali, zatvorenicima u kampovima, tankim kao korov, tišina sliči tek grumenu tijesta koje je imena ‘smrt’. Pa se diže poput hljeba, dok ne raspukne sam rub života. A takvo proricanje učini da i božije usne zadrhte.

Tri hiljade ljudi je samo ovdje, u logoru Trnopolje. Na desetine hiljada ih je u Sarajevu. Niko ne zna koliko li je ljudi zatočeno u cijeloj Bosni. Da li bi bilo bolje da sam se i ja utopio u rijeci Drini? Evropska unija i Sjedinjene Države poklapaju svoje uši, čak i ograda je ovdje zamagljena. Bodljikava žica kampa posljednji je oltar na koji mogu objesiti svoj vrat. Čovjekove ruke i noge tresu se poput mladica bambusa. Neću moći vidjeti ovaj dan i ovu noć ponovo. Žudim za suncokretom u punom cvatu koji će do zida svijeta prekriti moje tijelo, neka bude Allahova volja. Ali neće biti. Je li milost rasipništvo zagarantovano isključivo preživjelim? Molim za oprost Našu domovinu i za povratak dostojanstva voljenom islamu.”

Na bosanski preveli Mersed Omerović i Naida Mujkić

Prethodni članak

Za šta smo se borili

Sljedeći članak

Mala Ćaba kraj Prusca

PROČITAJTE I...

Komentirajući dolazak osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića na mjesto načelnika Općine Velika Kladuša, Miljković kaže da je riječ o jednom od apsurda Bosne i Hercegovine, te dodaje da građani Velike Kladuše, patriote i ostali nisu krivi za takvu situaciju: “Kod nas se čovjeku osuđenom za ratne zločine uopće ne može osporiti da zasjedne na poziciju s koje opet može prouzrokovati neku nesreću”

Sumnja se da je “Oluja” bila zajednički plan Tuđmana i Miloševića, čime je Milošević slabim vojnim otporom udovoljio ambiciji Tuđmana da zauvijek nestanu Srbi u Hrvatskoj i na prostorima BiH pod kontrolom HVO-a, kao što je Tuđman pokretanjem HV-a (HVO-a) u oružane sukobe s Armijom RBiH udovoljio ambiciji Miloševića da Hrvati i Bošnjaci zauvijek nestanu na dijelu BiH koji bi, po planu Tuđmana i Miloševića za podjelu po “sredini” teritorije BiH, pripao Srbiji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!