Ljutoč na braniku, svjetlost na vidiku

Baš onako kako su opisani u pjesmama nastalim u najtežim trenucima, borci bataljona Ljutoč bili su neustrašivi. Ginuli su hrabro za svoj grad i domovinu, a sjećanja na njihove podvige ostat će vječno u životima Krajišnika

 

Iako protjerani iz svojih domova, mještani bihaćkih naselja Klisa, Kulen-Vakuf, Orašac i Ćukovi smogli su snage vojno se organizirati i stati u odbranu svog grada i zemlje. Nakon osnivanja 501. bihaćke brigade Armije RBiH, mještani ovih naselja dobili su i svoj bataljon, koga su nazvali Ljutoč, po istoimenoj planini koja se nalazi iznad tih naselja.

Nastao iz nekadašnjeg odreda Ljutoč, bataljon Ljutoč formiran je 30. juna 1992. godine. Bio je to znak bunta hrabrih Ljutočana koji su, iako u izbjeglištvu, bili odlučni pružiti otpor daleko nadmoćnijem neprijatelju i krenuti u oslobađanje svoje rodne grude. Tri godine kasnije, uspjeli su u toj namjeri i oslobodili rodna mjesta. Karakteristika odreda, a kasnije bataljona Ljutoč, bila je ta što su se u stroju svi poznavali od malih nogu. Upravo ih je ta rodbinska, prijateljska i komšijska veza učinila dodatno uspješnijim u bitkama koje su vodili.

Ljutoč na braniku, svjetlost na vidiku, na usnama šapat “Volimo te, Bosno!” – kaže jedna ratna pjesma. Baš onako kako su opisani u pjesmama nastalim u najtežim trenucima, borci bataljona Ljutoč bili su neustrašivi. Ginuli su hrabro za svoj grad i domovinu, a sjećanja na njihove podvige ostat će vječno u životima Krajišnika. Među tom masom heroja koje je Bosni i Hercegovini dala Ljutočka dolina, nalaze se i imena trojice heroja, šehida.

Tri hrabra Ljutočana: Enver i Hamdo Mešić i Zaim Zulić izgubili su živote u agresorskoj zasjedi 7. novembra 1994. godine. Njihov prijatelj i saborac Omer Dizdarević još se dobro sjeća ratnih dejstava tog dana i pogibije ove trojice heroja. Oni su učestvovali u akciji koja je za cilj imala da se srpska vojska zadrži što dalje od putne komunikacije i bihaćkih naselja. Kako bi obilježili 24 godine od njihove pogibije, na lokalitetu Gorjevca okupila se njihova rodbina, prijatelji i nekadašnji saborci.

Bio je to težak dan, kaže Omer Dizdarević govoreći o kobnom 7. novembru 1994. godine: “Komandant nas je poslao da odemo gore jer je bilo određenih problema. Tu, na ovom mjestu primijećeni su neki četnici i dobili smo zadatak da odemo, izvidimo šta se dešava i presiječemo taj put. Otišli smo i naletjeli smo na jednu, na drugu, a zatim i na treću zasjedu i započela je borba koja je trajala nekoliko sati. U toj borbi ovi momci su izgubila živote, ovdje na ovom mjestu. Najprije je rahmetli Hamdo teško ranjen u nogu, da bismo ga ja i Ćogi podigli i krenuli izvlačiti. U tom je izvlačenju Ćogi pogođen u leđa iz puškomitraljeza osamdesetčetvorke, bio je na mjestu mrtav. Ostali smo Hamdo i ja, ali je on nakon sat iskrvario i umro. Bilo nas je ukupno 25, od čega nas pet iz diverzantskog voda. Osim njih trojice, niko više nije poginuo niti je bio ranjen.”

SJEĆANJE NA ENVERA, HAMDU I ZAIMA

Za članove porodice obilježavanje godišnjice pogibije ovih mladih i hrabrih Bošnjaka uvijek predstavlja težak dan i vrijeme kada se iznova prisjećaju boli koju je prouzrokovao njihov odlazak.

“Tužni smo danas jer nam sjećanja na te događaje uvijek bude teške i tužne emocije. Nije nam, kao njihovim porodicama, lahko, ali šta ćete. Mora se trpjeti i obilježavati sjećanje na njih”, kaže Remzija, sestra rahmetli Hamde Mešića.

Za Sefiju, sestru rahmetli Envera Mešića, svi borci 5. korpusa ARBiH braća su i smrt svakog od njih predstavlja traumu koje se ona s teškom mukom prisjeća.

“Enver mi je jedini brat, a svi su oni meni braća. Svi borci naši koji su dali svoje živote za odbranu naše domovine i svih nas. Teško mi je o tome pričati. Još je bol u srcu, nemam više snage da o tome pričam. Mogu samo reći da se puno zahvaljujem svima koji svake godine dođu na ovo mjesto i odaju im počast”, rekla je Sefija.

Huse Behrem, jedan od komandanata bataljona Ljutoč, održavši historijski sat na Gorjevcu, prisjetio se pogibije trojice nekadašnjih saboraca, odavši im dužnu počast. Ukazao je na veličinu djela trojice bihaćkih gazija i žrtve koju su dali u odbrani Bihaća i tadašnjeg Bihaćkog okruga.

“Jedinice 5. korpusa krenule su 1994. godine u oslobađanje agresorske utvrde Grabež, odakle je prijetila velika opasnost po Bihać i njegove građane i zauvijek su otjerali agresora oslobodivši i naselja Ljutočke doline. Međutim, zbog specifičnosti situacije, jedinice 5. korpusa nisu se mogle zadržati u tom rejonu naselja Kulen-Vakuf, Orašac i Gorjevac, te se krenulo s planskim povlačenjem na taktički povoljnije položaje, gdje bi mogli zaustaviti neprijatelje da se vrate na početne položaje.

U takvoj namjeri, 1994. godine na ovoj lokaciji jedinica iz bataljona Ljutoč dobila je zadatak da blokira ovaj put, jer smo dobili informacije da se neprijatelj pojavio i krenuo s rejona Hrgar da presiječe glavnu komunikaciju i put Bihać – Bosanski Petrovac. U toj namjeri i tim borbenim djestvima, jedinica je naletjela na agresorske snage i uletjela u žestoku borbu u kojoj su trojica naših boraca izgubili živote. Budući da je riječ o izuzetno hrabrim momcima, koji su bili velike patriote, mi svake godine u znak sjećanja na to i iz zahvalnosti obilježavamo datum njihove pogibije i šaljemo poruku da ćemo zauvijek pamtiti sve naše šehide koji su dali svoje živote za slobodu Bosne i Hercegovine”, poručio je Behrem.

 

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!