Ljuta zemlja ljutih ljudi

Da je krajiška narav stoljećima pravila probleme, prije svega samim Krajišnicima i njihovim liderima, svjedoči historija, a ona je zabilježila da su krajiški kapetani svojim odnosom prema zvaničnoj turskoj carevini, kao i u pogledu međusobnih svađa i obračuna, djelovali kao razvaljeno gnijezdo ljutih stršljenova

Krajišnici su poznati po velikoj hrabrosti i inatu, ali i po temperamentu i nemirnoj naravi. Nekad ih je to znalo skupo koštati, a nekad im je pomoglo u odbrani časti, vjere i domovine. U krajiškim junačkim pjesmama opjevani su mnogi heroji, a iz tih pjesama možemo razumjeti stvarni život u tim burnim vremenima.

I u historijskim dokumentima i u epskim pjesmama zabilježena su i opjevana česta ratovanja i uzajamni upadi junaka prema Lici, Krbavi i Dalmaciji, odnosno prema teritoriji Bosanskog pašaluka. Većina opjevanih junaka Krajišnika nije samo poetska fikcija, već su stvarne historijske ličnosti. “Mitska slika doživljaja života kod narodnih pjesnika tog vremena ujedno je i slika obilježja života tog vremena koju otkrivamo u brojnim historijskim izvorima. Svakodnevna zbilja na krajištu Osmanskog carstva bila je okarakterizirana ratničkim načinom života, tako su bojevi i mejdani, otmice i otkupnine, haranje i napadi s obiju strana bili ono što čini život Krajišnika i ono što je oformilo njihov specifični mentalitet”, navodi Amra Memić u djelu Krajiška junačka epika.

O tom životu najbolje svjedoče stihovi epske pjesme Lički Mustajbeg i Orlanović Mujo.

“Oj, Krajino, krvava haljino,

sa te uvijek započinju kavge,

s krvi ručak, a s krvi večera,

svak krvave žvače zalogaje,

nikad mirna danka za odmorka.”

O socijalno-historijskoj genezi bošnjačke epske pjesme Rašid Durić kaže: “Ova je epika nastajala kroz ratničku borbu muslimanskog stanovništva protiv hrišćansko-krišćanskog, kroz duhovnu potrebu da se i junačkom pjesmom odbrane svoji interesi, da se opstane na području svoga porijekla u muslimanskoj duhovnosti.”

RATNIČKI DUH I NEMIRNA NARAV

Postoji narodna predaja koja je kružila među starim krajiškim pjevačima, prema kojoj je začetnica krajiške junačke epike ustvari misteriozna ljepotica u pjesmama opjevana kao Ajka djevojka s Udbine, za koju neki tvrde da je knjigu pjesama dala nekom, pa su se onda te pjesme tako i proširile, a drugi tvrde da su joj iz svih krajeva dolazili pjevači i od nje pjesme primali.

Luka Marajinović, hrvatski etnograf koji je sakupio i objavio hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u gornjoj Hrvatskoj krajini i Turskoj Hrvatskoj, upustio se u bezuspješnu potragu za misterioznom knjigom napisanom na turskom jeziku, za koju se pričalo da je u posjedu ostrožačkog bega Beširevića, koji je kasnije u narodu ostao poznat po tome što je prokockao cjelokupno imanje i na kartama izgubio Stari grad i najljepšu srednjovjekovnu kulu Ostrožac. “Stoga se može razumjeti pripovijedanje četverice pjevača da je začetnica ovih pjesama Turkinja djevojka s Udbine, ‘Ajka blidolika’. Jedni kažu da je knjigu pjesama nekom dala, drugi kažu da su pjevači k njoj dolazili i od nje pjesme primali. Mi smo i takvoj knjizi pjesmarici u trag ulazili. Do sada bez uspjeha, ali je svakako vrijedno bilo ovo spomenuti.”

Poznati hrvatski historičar Radoslav Lopašić nam u svom djelu Bihać i Bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice iz 1890. godine donosi svjedočanstva o nekim najpoznatijim krajiškim junacima: “Dugotrajni otvoreni rat s Turskom zaključen je mirom, sklopljenim u Žitvadorogu godine 1606., te su god. 1625. poravnane medje na Krajini između Hrvatske i turskoga carstva… Upravo od tog doba nastojahu kao pomamni krajiški Turci, da razmaknu granice turske i da posjednu gradove i predjele do Gline i Korane, pa i prema primorskoj krajini. Nikada nije bilo na krajini, počev od Dubice i Kostajnice pa sve do Senja i primorja, kao sredinom sedamnaestog vieka, osobito od ono doba, kada se ponajviše na Krajini pjesmom toli proslavljeni turski junaci: Mustaj-beg Lički i buljukbaša Mujo Hrnjica od Kladuše.”

Priča se da je neki sultan pozvao nekoliko krajiških prvaka u Stambol i naredio da svaki sa sobom ponese po torbu krajiške zemlje. Naredio je da tu zemlju prospu po jednoj odaji i prekriju ćilimom. Sjedeći u drugoj odaji, vijećao je s Krajišnicima o prilikama na Krajini, pa kako je u to doba vladao mir s Austrijom, savjetovao im je da i oni budu mirni i da ne upadaju preko granice i ne haraju. Krajišnici su prihvatili savjet sultanov i čvrsto obećali da će se držati sklopljenog mira. Onda ih sultan prevede u onu odaju po kojoj je bila razasuta krajiška zemlja i počasti ih čibukom i kahvom. Čim su sjeli na krajišku zemlju, odmah se uzjoguniše i otkazaše posluh. Razjaren sultan uvidi da je s ovim svojeglavim ljudima suvišno svako savjetovanje i otpusti ih. (Husein A. Šehić, Hasan-aga Pećki i druge pripovijetke)

Da je krajiška narav stoljećima pravila probleme, prije svega samim Krajišnicima i njihovim liderima, svjedoči historija, a ona je zabilježila da su krajiški kapetani svojim odnosom prema zvaničnoj turskoj carevini, kao i u pogledu međusobnih svađa i obračuna, djelovali kao razvaljeno gnijezdo ljutih stršljenova.

Kapetani su u Osmanskom carstvu bili najistureniji ljudi Bosanskog ejaleta između 1813. i 1826. godine. Odbrana zemlje praktično je ovisila o njima, a najviše ih je bilo u Bosanskoj krajini, koja je, nakon povlačenja Osmanlija s teritorija Mađarske i Hrvatske na teritoriju Bosne, predstavljala prvi bedem i liniju odbrane. Krajišnici su bili svjesni da je odbrana najugroženije provincije turskog carstva u njihovim rukama, a istovremeno su znali da time brane svoju rodnu grudu.

Prema izvještajima austrijskih konzula i pograničnih vojnih vlasti, kapetani su se dijelili na one koji su ispunjavali svoje dužnosti u skladu s naredbama Porte i njenih namjesnika u Bosanskom ejaletu i one “koji su omogućavali protuhama i razbojnicima da radi pljačke upadaju na susjednu austrijsku teritoriju”, ističe dr. Galib Šljivo. Profesor Šljivo navodi: “Nepovoljna slika koju daju austrijski izvještaji o krajiškim kapetanima, a posebno o Hasan-agi Pećkom, svakako je pretjerana, a ponekad i zlonamjerna, ali je ipak činjenica da je u Bosanskoj krajini bilo ljudi, naprimjer Hasan-aga Pećki, koji su dugo djelovali ne samo kao izazivači nereda nego i kao ‘odmetnici’ od svog gospodara sultana i njegovog namjesnika u Travniku. Ovo se može prihvatiti kao činjenica i zato što su austrijski izvještači i sami priznavali da je bilo mnogo onih koji su s područja hrvatske Vojne krajine dezertirali i prelazili na tursku stranu, a zatim se odavali pljačkanju.

Također se ne može poreći i zaključak koji proističe iz austrijskih izvještaja da su bosanskohercegovački kapetani bili međusobno nesložni i da su zajednički djelovali samo u izuzetnim slučajevima kad su im to diktirali interesi. Zbog toga treba istaći da je njihovo ponašanje umnogome zavisilo od politike bosanskih namjesnika koji su povlađivanjem ili strogošću pridobivali jedne, a odbijali druge, ali u svemu tome nije bilo trajnosti da bi se stvorio pokret bosanskohercegovačkih prvaka, bilo u saglasnosti s politikom Porte, bilo protiv nje. Gotovo ne postoje ‘vijesti da su se bosanskohercegovački kapetani ili drugi pripadnici feudalnog sloja sukobljavali među sobom oko imanja i kmetova. Takve vijesti potiču jedino iz Hercegovine, gdje je zabilježeno da je bilo otimanja oko područja plodne zemlje.” Po svemu sudeći, spominje dr. Šljivo, do sukoba je dolazilo zbog ličnog prestiža i međusobne netrpeljivosti, težnji za ugledom, mjestom u unutrašnjoj hijerarhiji. Slično je stanje među krajiškim prvacima i danas.

HASAN-AGA, SLIKA I PRILIKA KRAJIŠNIKA

O Hasan-agi Pećkom pisali su mnogi ugledni historičari i književnici, među kojima i Ranke, Kunibert, Batinić, Bamogić i drugi. Hamdija Kreševljaković u svojim spisima daje značajno mjesto Hasan-agi Bešireviću Pećkom kao saborcu Husein-kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne: “U Krajini su čuvene porodice vjere muhamedanske. Tamo su silni bezi Filipovići, tamo Kulenovići, tamo je i porodica Krupa-kapetana. Najposlije tamo u Krajini bosanskoj, preko Une, gotovo do suve granice nalazi se i malo mjestašce sa tvrđavicom, koja se zove Peć. Tu je stanovao ponos junaštva od strane muhamedanaca; tu je do 1832. godine živio čuveni i slavni Hasan-aga Krajišnik.”

U svojim istraživanjima o Hasan-agi Bešireviću Pećkom, od svih historičara, najdalje je otišao prof. dr. Galib Šljivo. Kao izrazito pozitivnu bošnjačku historijsku ličnost, opisuje ga i dr. Ahmed S. Aličić u svojoj knjizi Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Njihovi izvori daju obilje činjenica o događajima u vezi s ovom historijskom bošnjačkom ličnosti.

Kapetanije su uspostavljane s ciljem da čuvaju granicu od neprijatelja, a puteve od hajduka i razbojnika – danju i noću. Ova je institucija postojala u našoj zemlji od polovine 16. stoljeća do 1835. godine. Prve kapetanije osnovane su u Gradiški, Krupi, Bihaću, Klisu i Gabeli. Službeno su se zvale po imenu glavnog grada (utvrde) na svojoj teritoriji. Prema tvrdnji Hamdije Krešeljakovića, zna se da je 1829. godine bilo 39 kapetanija na prostoru Bosne i Hercegovine.

Hasan-aga Pećki nije zauzimao položaj kapetana. On je bio samo bogati posjednik imanja – aga, koji je živio od svog rada i svog imanja. Imao je malu kulu i čardak, oko koje se okupljala Krajina i krajiški prvaci. Ova harizmatična ličnost naše povijesti do sada je više privlačila književnike i pjesnike nego povjesničare. O njemu književnici govore i pišu nadahnuto i poetično, dok povjesničari obavještavaju suhoparno i fragmentarno.

Tvrđavica Hasan-age Beširevića nalazila se uz suhu granicu, prema Austrijskom carstvu, u mjestašcu Peć, u kojem je živio sve do 1832. godine, kada je zatočen, a godinu kasnije pogubljen na dvoru sultana Mahmuda II u Istanbulu. Rodio se tridesetih godina 18. stoljeća. Svojim porijeklom ne bijaše vlastelin bosanski, ni iz begovskog roda i poroda. Hasan-aga Pećki, kako su ga Turci u svojim defterima zabilježili – Hasan Behši, za čitavog života zadavao je golemu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima. S druge strane, bio je veliki vjernik, do krajnosti odan svojoj vjeri, nije ispuštao nijedan vakat namaza. Sve svoje poslove obavljao je u ime Allaha. I na njegovom bajraku ispisani su pokliči i molbe Uzvišenom:

“U ime Allaha dobročinitelja milostivog! Počinjem u ime Allaha mog najmilijeg i od njega tražim uputstvo da me usmjeri na put istine i ono što je tajna na tom putu! Donosim salavat na mog vrijednog i dobrog poslanika Muhameda, a.s., koji je uništio pogrešan put (stranputicu) istinom. Gospodaru moj, kunem Ti se u Tvoje ime: tražim od Uzvišenog imena Tvog, Gospodaru, podari mi Tvojim nurom (svjetlošću), udijeli mi čast u molbi prema Tebi i život moga srca okruži Tvojim nurom, hvala pripada Tebi Gospodaru, koji nas opkoli Tvojom svjetlošću, svjetlošću istine sa svih strana, hvaljen da si, o moj dobri Stvoritelju! O moj dobri Stvoritelju, neka je hvala Tebi! Skrušeno molim te, Gospodaru, da stignem do cilja putem istine. O moj Gospodaru, sakupio si slavu Kur’ana i meni si dao čast da prenosim svjetlost istine, što sam Ti uvijek zahvalan!” (Bajrak Hasan-age Pećkog pronašao rahmetli prof. Hasan Škapur, viši kustos Muzeja u Prijedoru. Tekst je preveo Jakub-efendija Muhamedi, imam džemata Albanaca u džamiji München.)

Hasan-aga Pećki bio je neobično visokog rasta, goleme fizičke snage, što su veoma respektirali i njegovi prijatelji i neprijatelji. U svakodnevnom komuniciranju s prijateljima bio je odmjeren, pravičan, lukav i mudar. Pravičnost i rodoljublje, kao i odanost prema vjeri muslimanskoj, cijenio je kao posebnu vrlinu ljutih Krajišnika. U određenim prilikama, u otporu prema Turcima ili Austrijancima, znao je pod svoj bajrak okupiti više od 12.000 ljudi, što je u ono vrijeme bila velika sila.

PROČITAJTE I...

U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: 'Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.' Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!