“Ljevica” kao garant nestanka Bošnjaka

Ljevica na vlasti provodila bi svoju antibošnjačku (i antibosansku, iako se zaklinju u bosanstvo) kampanju u oblasti obrazovanja i kulture. Imena osnovnih i srednjih škola sasvim sigurno bila bi izmijenjena, bosanski jezik bio bi potisnut “zajedničkim” ili b/h/s), pitanje dviju škola pod jednim krovom bilo bi riješeno kao u Jajcu, uspostavom nastave po hrvatskom planu i programu, a bošnjačkoj književnosti zagubio bi se svaki trag u nastavnim planovima i programima. Kako možemo biti sigurni u takav scenarij? Veoma jednostavno: na svemu navedenom ljevica predano radi

Kada bi bosanskohercegovačke političke stranke koje sebe smatraju ljevicom došle na vlast, eventualno u koaliciji sa SBB-om, to bi moglo imati dalekosežne posljedice na sve sfere društva, a posebno na obrazovanje i kulturu. Zanimljivo je da se bosanskohercegovačka ljevica najviše bavi upravo obrazovnim i kulturnim pitanjima, a ne onim ekonomskim – iako najčešće aktuelnoj vlasti zamjeraju lošu ekonomsku situaciju.

Tačnije, građanski savezi i njihove stranke i opstaju u medijskoj žiži zahvaljujući narativima iz sfere obrazovanja i kulture, čak i izmišljajući probleme ondje gdje ih nema. Ljevica u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina predvodila je antibosansku i antibošnjačku kampanju u obrazovanju i kulturi, pa je zaista teško i zamisliti šta bi ostalo od bosanske i bošnjačke kulture ako bi oni došli na vlast. Upravo je samozvana ljevica u protekle dvije godine izvršila invaziju na sektor obrazovanja, a ovdje ćemo se baviti samo nekim slučajevima nepoštivanja Ustava BiH i Ustava Federacije BiH, nepoštivanja mišljenja ekspertnih timova i instituta od kojih su vladajuće strukture tražile mišljenje o određenim pitanjima, te tretiranja prava zagarantiranih Ustavom kao manifestacije nacionalizma.

Kako bi izgledala koalicija ljevice i SBB-a, mogli smo vidjeti na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo održanoj 5. marta 2018. godine, kad je donijeta odluka o stavljanju van snage Odluke o imenovanju škole “Mustafa Busuladžić”. ZA je glasalo osamnaest zastupnika Skupštine KS iz SBB-a, DF-a, SDP-a, Naše stranke, BPS-a i samostalni zastupnici. O nazivanju škole po Mustafi Busuladžiću ranije se oglasio i Institut za istoriju, a na zahtjev Kantona, jer je Busuladžić od ljevice optužen da je bio fašista. U odgovoru Instituta istaknuto je da nema smetnje da se škola nazove po Busuladžiću. Uprkos tome, pitanje imenovanja škole u Dobroševićima ponovo je došlo na dnevni red, a ovaj je put ljevica, sa SBB-om i BPS-om te nezavisnim zastupnicima, uspjela ukinuti ranije donesenu odluku Skupštine.

BRISANJE BOŠNJAČKOG KULTURNOG PAMĆENJA

Neuspjelim pokušajem revizije nastavnih planova i programa u Kantonu Sarajevo u septembru 2016. pokušalo se debosnizirati nastavne planove i programe za osnovnu i srednju školu, pri čemu je iz njih izbrisana odrednica bošnjačke književnosti, a bošnjački i bosanskohercegovački književni klasici grubo su izbrisani čak i iz prijedloga lektire. Prema revidiranim planovima i programima, nije bilo preporučeno čitati Maka Dizdara i Skendera Kulenovića, Derviša Sušića ili Ćamila Sijarića, pogotovo nije preporučeno čitati Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Musu Ćazima Ćatića, Hamzu Humu, Hasana Kikića, Abdurezaka Hifzija Bjelevca, Aliju Nametka ili Envera Čolakovića.

Nije bilo preporučeno čitati ni Dževada Karahasana ili Irfana Horozovića, kao ni Nedžada Ibrišimovića i Aliju Isakovića, naročito ne Zilhada Ključanina, odnosno niz ključnih autora novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Nije bilo preporučeno čitati čak ni Derviš i smrt Meše Selimovića, mada je Tvrđava bila prihvatljiva, a Abdulaha Sidrana, prema revidiranom planu i programu, dovoljno je pročitati samo u “izboru”, dakle pjesmu-dvije, bilo koju. Još je manje bilo preporučeno baviti se našom starijom književnom prošlošću – iz vlastite tradicije ništa nije potrebno pročitati, a od usmene književnosti, pored tolike folklorne baštine, dovoljna je samo Hasanaginica.

Iako se o reviziji nastavnih planova i programa za osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo veoma malo govorilo, jer je očito postojala namjera da ove krupne izmjene prođu nezapaženo, prof. dr. Sanjin Kodrić osujetio je namjere stručne komisije, koju su predvodili dopisnici Školegijuma. Nakon Kodrićevog teksta publiciranog upravo u Stavu, te reakcija koje su uslijedile, Ministarstvo obrazovanja Kantona povuklo je svoju odluku o usvajanju revidiranih nastavnih planova i programa.

Kodrić je tada objasnio da, ustvari, nije bila riječ o stvarnom poboljšanju i osavremenjivanju nastavnih planova i programa, jer neuvrštavanje u “prijedloge lektire” niza pisaca i njihovih djela koji bi tu morali neizostavno biti ne može se pravdati ni obrazovnim ciljevima i zadacima ni ishodima učenja, niti nekom zagovaranom “savremenošću”, tim prije što su izostavljeni pisci i djela u svakom ovom smislu mnogo bitniji negoli većina onih koji su predloženi za lektiru. Desilo se, naime, nešto potpuno drugo: pod krinkom revizije ostvareno je očito debosniziranje nastave književnosti, a naročito čistka autora s posebnom simboličkom važnošću u povijesti bošnjačke književnosti te drugih nacionalnih književnosti i književnih tradicija u Bosni i Hercegovini.

S ONE STRANE JAJCA

Iako srednjoškolci bošnjačke nacionalnosti (i pokoji Srbin i ostali) u kraljevskom bosanskom gradu Jajcu čine polovinu učenika u dvjema srednjim školama, koliko ih ukupno ima u ovom gradu, već dvadeset godina diskriminirani su jer su prinuđeni pohađati nastavu po hrvatskom planu i programu i po završetku školovanja primiti svjedočanstvo s grbom nepostojeće paradržavne tvorevine “Herceg-Bosne”. Pored toga, menadžment u objema školama, kao i 80% nastavnika jesu Hrvati.

Bez velike podrške i medijske pažnje, lokalna vlast Jajca i Vijeće roditelja bošnjačke djece bore se godinama za njihovu ravnopravnost kroz uvođenje nacionalne grupe predmeta u dvjema jajačkim srednjim školama (Srednja strukovna škola “Jajce” i Srednja škola “Nikola Šop”), kao i za ukidanje svjedočanstava s grbom Bosne i Hercegovine. Dvadesetak učenika Hrvata i autogetoiziranih Bošnjaka usprotivilo se odluci o osnivanju nove škole organizirajući proteste na kojima su poručili da se ne žele razdvajati po nacionalnoj osnovi. Međutim, prosvjednici su tada, 2016. godine, tražili da sve ostane kako je i bilo, tj. da nastave pohađati nastavu na hrvatskom jeziku i po hrvatskom nacionalnom planu i programu. Bosanskohercegovačka ljevica je ove proteste uzela kao primjer ispravnog djelovanja.

“Nakon što su sami učenici na protestima digli glas protiv podjele, jasno je da su u BiH – od političkih elita daleko pametnija djeca. Za mene i Našu stranku, temelj buduće i bolje BiH su ovi učenici, a ne HDZ i SDA. Zato se moramo pridružiti glasu razuma, jer sada je već svima sasvim jasno – da HDZ i SDA neće odustati od svojih pokušaja podjele BiH, park po park, igralište po igralište, školu po školu”, kazala je Sabina Ćudić iz Naše stranke, podržavši tako diskriminatorsku politiku HDZ-a i prešutjevši da je u konkretnom slučaju SDA podržala prestanak diskriminacije nad bošnjačkom djecom.

Jedino zbog čega je SDA trebalo kritizirati jeste zakašnjela reakcija na diskriminaciju Bošnjaka u Jajcu. Ćudićka nije izdvojen slučaj. Slične izjave davali su i drugi lideri ljevice, pa s pravom možemo očekivati da bi naša ljevica po jajačkom modelu riješila pitanje dviju škola pod jednim krovom u sve 32 škole u kojima se trenutno na taj način odvija nastava. To znači da bi hiljade bošnjačke djece bilo izvrgnuto diskriminaciji i dovedeno u položaj lošiji od onog kojeg imaju Bošnjaci u Republici Srpskoj. Priča o borbi protiv nacionalizma, kojom se busa u prsa naša ljevica, samo je deklarativno zauzimanje pozicije progresivnog igrača u političkoj areni. S druge strane, stvarnost nesumnjivo ukazuje na to da ljevica nacionalizam (sic!) prepoznaje ondje gdje su Bošnjaci uspjeli ostvariti svoja Ustavom zagarantirana prava, dok se na mahnite izraze hrvatskog i srpskog nacionalizma osvrće svake prestupne godine.

FAŠIZAM JE UČITI BOSANSKI

Stranačka i vanstranačka samoprozvana građanština, alternativa i ljevica pobunila se i zbog Instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo iz oktobra 2017. godine kojom se ukida BHS kao naziv za nastavni predmet maternjeg jezika u sarajevskim školama. Pritom se radilo o ljudima koji se izjašnjavaju (barem su to tvrdili pred popis iz 2013. godine) kao identitetarni i politički Bosanci, a koji se sada žestoko protive uvođenju naziva bosanski (ili srpski ili hrvatski) jezik naspram neustavne rogobatne kovanice BHS.

Tako je Segmedina Srna, zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo i potpredsjednica SDP BiH, u izjavi datoj za TV N1, populistički i bez ikakvih dokaza, saopćila da se Sarajevo, ukidanjem neustavne kategorije BHS, pretvara u “zatucanu kasabu”. Upuštajući se u pseudonaučna tumačenja, tvrdi da ovdje narodi govore istim jezikom i, štaviše, da imaju istu kulturu. Bilo kakvo izučavanje isključivo bosanskog jezika kao maternjeg Srna vidi kao podučavanje “parcijalnog jezika” jer ne obuhvata puninu “bosanskog” identiteta, što se, po Srni, može ostvariti jedino ako se paralelno uči i srpski i hrvatski jezik.

Ovakvom se izjavom Srna ohrabrila da iz vlastitih identitetskih i svjetonazorskih pozicija tumači identitete čitavih naroda i kakvi to oni trebaju biti. Srna nastavlja s nebulozama, pa praktično tvrdi da se pitanja prava na maternji jezik, tj. izučavanje bosanskog jezika i bošnjačke književnosti, često koristi radi diskriminacije drugih. Kako je i zašto pravo djece i njihovih roditelja da im se nastavni predmet na kojem će učiti svoj maternji jezik zove bosanski ujedno i nečija diskriminacija, zna valjda jedino Srna.

I potpredsjednica Naše stranke i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo Sabina Ćudić imala je slične, mada mnogo ekstremnije stavove u vezi s Instrukcijom Ministarstva. Ćudićka je ovo čak nazvala “pravljenjem RS, samo na sarajevski način”. Ako već znamo kako je “pravljena” RS, a znamo, između ostalog, i iz presuda za genocid Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, ovakvo je poređenje ne samo neukusno nego duboko revizionističko i uvredljivo. I Sabina Ćudić ovakvu odluku naziva diskriminatornom, i to pogotovo prema onima “koji kombinuju norme, tj. odgajaju djecu u skladu sa stavom da nije riječ o različitim jezicima već o različitim normama”.

Sa sličnih pozicija nastupio je i pjesnik Enver Kazaz, samoproglašeni politički analitičar i profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ustvrdivši da je odluka o primjeni zakonske odredbe koja predviđa da se nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada izvode na nekom od tri službena jezika – segregacija i diskriminacija. Naravno, Kazaz je svoj stav garnirao obiljem uvreda na ličnoj osnovi na račun ministra, kao i svih drugih koji se u ovom slučaju zalažu za provođenje zakona, neutemeljeno poredeći Sarajevo sa Širokim Brijegom i RS-om, tj. s prostorima na kojima se Bošnjacima ne dopušta da svoj jezik nazivaju bosanskim. Kazaz ovu odluku vidi kao trijumf Karadžića i srpske šovinističke ideologije, koja je navodno sada zarazila Bošnjake, pa oni zato krajnje šovinistički traže da kao maternji uče bosanski jezik.

Oglasio se i Nenad Veličković, profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, poznat i po tome što je svojevremeno roditelje bošnjačke djece iz Konjević-Polja – koji su se borili da se njihovoj djeci omogući izučavanje bosanskog jezika u RS-u – nazvao nacionalistima. Ovaj dobro sponzorirani i neumorni borac na polju identitetarne politike pokušao je glumiti pravnika, pa je pozvao roditelje na bojkot Instrukcije Ministarstva, istaknuvši da je ovakva odluka ustvari zaoštravanje jezičkog pitanja na “ustaško-četnički” način.

I Veličković, kao i Srna i Kazaz, u suštini tvrdi da je riječ o zajedničkom jeziku i da je insistiranje na posebnosti – prije svega, bošnjačko insistiranje na učenju (pa i samo postojanje) vlastitog jezika, uz omogućavanje drugim da nesmetano izučavaju vlastite jezike – nekakva segregacija, diskriminacija i udar na suživot i zajedništvo. Alfa-ženka koja je okupila potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku Snježana Kordić gostovala je nedavno u Sarajevu, gdje je studente pozvala da se bave političkim aktivizmom i da se priključe onima koji se zalažu za uvođenje zajedničkog jezika.

UKIDANJE JEZIKA I BORBA PROTIV PAMĆENJA AGRESIJE NA BiH

Za razliku od bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, “BHS” kao standardni jezik ne postoji niti je ikad postojao, kao što više ne postoji ni srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, koji je 1850. godine napravljen u Beču tzv. Bečkim književnim dogovorom kao dio nastojanja u smjeru, prije svega, srpskog i hrvatskog približavanja u jeziku, književnosti, kulturi i politici. “BHS” pogotovo ne postoji, nikad nije ni postojao niti bi ikad mogao postojati u Hrvatskoj i Srbiji.

Jezik ovih država postoji i može postojati samo kao hrvatski, odnosno samo kao srpski jezik, kako je to, uz niz drugih mogućih primjera, jasno pokazalo i podsmjehivanje Deklaraciji o zajedničkom jeziku u hrvatskoj i srpskoj lingvističko-filološkoj zajednici. “BHS” ne postoji, nikad nije postojao niti bi također ikad mogao postojati ni u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska ni u dijelovima Bosne i Hercegovine koji su htjeli biti “Herceg-Bosna” – u RS-u je srpski jezik neprikosnoven, hrvatski se nekako može istrpjeti kad već tako mora biti, a bosanski jezik, kad nikako ne može biti srpski, falsificiran je u “bošnjački”, a slično je i u nesuđenoj “Herceg‑Bosni”, gdje je hrvatski nedodirljiv, srpski se tolerira ako ga uopće ima, a bosanski je u nekim slučajevima i dalje “bošnjački”. Dolaskom ljevice na vlast, bosanski bi zvanično prestao postojati i u onom dijelu BiH u kojem je on još priznat. I ne samo to.

Iako se ljevica zaklinje u bosanstvo, jedan njen dio protestirao je zbog odluke Skupštine KS iz 2016. godine da nova školska godina počinje intoniranjem himne Bosne i Hercegovine. Dio ljevice oštro je reagirao i na vijest da je učenje o utvrđenim sudskim činjenicama iz proteklog rata u BiH uvršteno u Prijedlog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Kantonu Sarajevo, ponovo usporedivši Sarajevo s Republikom Srpskom. I tako dalje. I tako dalje.

Ljevica, utaljena s grupicom istomišljenika iz akademske zajednice, na sve načine nastoji očistiti kulturni i obrazovni prostor od bošnjačkih i bosanskohercegovačkih sadržaja, istovremeno računajući najviše na glasove Bošnjaka koji, s ovakvom opozicijom, ostaju bez alternative na predstojećim izborima. Samo bi teški ovisnik (o grantu, recimo) mogao glasati za nekog ko mu garantira nestanak.

 

 

PROČITAJTE I...

Koalicija Zajedno za BiH, koju čine SDA, SBiH i BPS, 'osvojila' je 4 mandata u Narodnoj skupštini RS i blizu 30.000 glasova. Koalicija Proevropski blok, koju čine tzv. građanske stranke (SDP, DF, Naša stranka, NB, SBB i dr. ), nije osvojila ni jedan mandat u NS RS, a 'prosula' je više od 11.000 glasova. Da smo nastupali svi zajedno, imali bismo još dva mandata s ovih 'propalih' 11.000 glasova. To je cijena bošnjačkog političkog nejedinstva. Isto je bilo i u prošlom izbornom ciklusu, kada SDP nije htjela u koaliciju Domovina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!