Ljeto kada su ubijali dezerteri

Pred beogradskim Višim sudom počeo je sudski proces protiv osmerice bivših policajaca, pripadnika nekadašnjeg Centra za obuku na Jahorini. Svi su tzv. dezerteri uhapšeni u Srbiji pred sam početak operacije zauzimanja Srebrenice, u koju su dovedeni kako bi učestvovali u genocidu. Najpoznatiji je među njima Nedeljko Milidragović zvani Neđo Kasapin, koji je novcem opljačkanim u Potočarima postao uspješan poslijeratni biznismen u Srbiji

Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović, Dragomir Parović i Vidoslav Vasić. Svi su se 20. septembra pojavili pred sudijom Višeg suda u Beogradu. I svi su kazali isto. “Nismo krivi.” Svi su bivši policajci ratnog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, tzv. dezerteri. Optuženi su da su u julu 1995. godine u hangaru u Kravici kod Srebrenice učestvovali u ubistvu 1.313 Bošnjaka. Pohapšeni su u martu 2015. godine. Najpoznatiji je među njima Milidragović, zvani Neđo Kasapin. U optužnici se spominju još dva njegova nadimka – Pajdo i Lega.

Kasapin je uhapšen u Beogradu, u vili koju je stekao nakon rata. Biznisom. U srbijansku prijestolnicu stiže nakon rata, živi kao podstanar u naselju Vračar. Biznis je, pretpostavljaju beogradski mediji, započeo novcem opljačkanim u Srebrenici. Uhapšen je kao vlasnik mesare. Sumnja se da su Milidragović i još jedan policajac samo u jednom danu u Potočarima opljačkali 103.000 maraka. Milidragovićev suučesnik svjedočio je kasnije da je taj novac donio u Beograd, zadržao tri hiljade, a ostatak predao Milidragoviću. Prije rata mesar, onda policajac na Sokocu i u Sarajevu. Bivši pratilac Tomislava Kovača, ratnog ministra MUP-a RS‑a. Optužen da je sam ubio 23 osobe, a naredio likvidaciju oko 100 zarobljenika u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici i ubio dvojicu zarobljenika koji su se predali na cesti između Bratunca i Konjević‑Polja, da je izdvojio desetogodišnjeg dječaka i naredio da ga se ubije. Nedostupan je bh. pravosuđu, koje ga je optužilo još 2012. godine. Zato mu se sudi u Beogradu. Svi se brane sa slobode.

Masakr u Kravici

Šta stoji u optužnici Višeg suda u Beogradu? U noći 13. jula, po naređenju Nedeljka Milidragovića, pripadnici 2. voda, kao i pojedini pripadnici 1. voda 1. čete Centra za obuku “Jahorina”, stavili su se pod Milidragovićevu komandu. U ranim jutarnjim satima 14. jula 1995. godine rasporedili su se ispred hangara Kravica, u kojem je u tom trenutku bio zatvoren veliki broj civila. Oni su tu bili zatočeni od 13. jula, tada su počeli s likvidacijama pucajući u njih kroz otvore hangara iz automatskog naoružanja i ubacujući bombe. Neutvrđen je još uvijek broj osoba koji su na taj način ubijeni. Nedjeljko Milidragović naređivao je i učestvovao u ubistvima, a Golijanin, Batinica, Dačević, Miletić, Petrović, Parović i Vasić s drugim pripadnicima 1. i 2. voda 1. čete Centra “Jahorina”, postupajući po tom naređenju, pobili su oko stotinu preživjelih civila, među kojima je bilo i ranjenih lica.

Milidragović i Golijanin pozivali su ih da izađu na betonski plato ispred hangara obećavajući da im se ništa loše neće desiti, pa pošto su ovi to i učinili, primorali su ih pod prijetnjom smrću da pjevaju četničke pjesme. Onda je Milidragović naredio prisutnim pripadnicima 1. čete Centra “Jahorina” da formiraju streljački stroj i s njim strijeljaju tu grupu civila, što su oni svi zajedno i učinili rafalnim pucanjem iz puškomitraljeza i automatskih pušaka. Kada je to okončano, Milidragović je iz neposredne blizine, pucajući pojedinačnim hicima iz pištolja, Golijanin iz “škorpiona”, a Batinica i Petrović iz automatskih pušaka, ubio one koji su davali znake života. Istoga dana, 14. jula, sve do večernjih sati, ispred i oko hangara Zemljoradničke zadruge Kravica, Milidragović je u nekoliko navrata naređivao masovna ubistva i učestvovao u tim ubistvima.

Prisutni pripadnici 1. čete Centra “Jahorina”, pod njegovom komandom i po tom naređenju, Golijanin, Batinica, Dačević, Miletić, Petrović i Parović s drugim N.N. pripadnicima 1. čete Centra “Jahorina”, izvršili su masovno ubistvo civila koje su drugi N.N. pripadnici MUP-a RS‑a i VRS-a prethodno lišili slobode i u autobusima i kamionima sukcesivno, u više navrata, dovozili do hangara i predali njima u vlast. Pucali su iz vatrenog naoružanja i tako izvršili ubistvo nekoliko stotina civila. Na ovaj način ubijeno je najmanje hiljadu trista trinaest (1.313) civila čiji je identitet do sada utvrđen i posmrtni ostaci ekshumirani na nekoliko lokaliteta u Bosni i Hercegovini, kao što su Glogova, Ravnice, hangar Kravica, Zeleni Jadar, Zalazje, Pusmulići, Blječeva i Budak.

Centar “Jahorina”

Priča o dezerterima, masovnim srebreničkim ubicama, počela je u maju 1995. godine. Na Palama je, u kafani “Tron”, formiran štab za rukovođenje i komandiranje policijskim snagama. Odluka o formiranju donesena je nakon kolegija ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske 16. juna. 1995. godine. Komandant štaba bio je Tomislav Kovač. Mjesec dana ranije, 12. maja 1995. godine, u Službenom glasniku RS‑a objavljen je član Zakona u kojem se navodi da se regruti “koji su regrutovani za VES, vojna policija, mogu upućivati na služenje vojnog roka u specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova”.

Bilo je to neuobičajeno, ali je depeša o izmjeni Zakona poslana svim tadašnjim policijskim strukturama u RS‑u. Nakon toga, na Jahorinu u Centar za obuku stiže prva grupe regruta. Do aprila 1995. godine komandant Centra bio je Ljubomir Borovčanin, nakon toga, komandiranje Centrom preuzima Goran Sarić. Tadašnji predsjednik RS‑a Radovan Karadžić 16. juna 1995. godine propisuje najviše mjere borbene gotovosti za oružane snage. U istom dokumentu traži od ministarstava odbrane i unutarnjih poslova da poduzmu “potrebne aktivnosti za povratak vojnih obveznika iz SRJ i njihovo upućivanje u jedinice oružanih snaga”. U istom dokumentu stoji još i kako će “Glavni štab vojske obezbediti preko komandi jedinica organizovan prijem mobilisanih vojnih obveznika, prihvat i uvođenje u jedinice”, uključujući i neophodnu obuku.

Nakon svih tih naredbi, u Centru za obuku “Jahorina” formirane su tri grupe ili tri kategorije regruta. Prva grupa bili su regruti koji su obučavani za policajce. Druga grupa bili su regruti koji su bili na odsluženju vojnog roka u jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova. I treća grupa bili su vojni obveznici uhapšeni u Srbiji i poslani nazad u Bosnu i Hercegovinu. Njih su prozvali – dezerteri. Polovinom je juna na Jahorinu stiglo oko 200 dezertera. U Izvještaju o radu Specijalne brigade policije za juni 1995. godine stoji kako je “Kamp za prihvat i obuku vojnih obveznika vraćenih iz SRJ započeo sa radom na Jahorini 22.06.1995. godine u organizaciji starešina komande i instruktorskog tima brigade”.

U svojoj depeši zamjenik ministra unutrašnjih poslova 23. juna 1995. godine obavještava Karadžića da je, kada su u pitanju uhapšeni u Srbiji, snagama VRS predato ukupno “1.586 vojnih obveznika, te da je od tog broja 149 vojnih obveznika predato štabu MUP-a na Jahorini”. Kasnije je u Štab stiglo još 80 dezertera. Svjedočeći na suđenju Vujadinu Popoviću u Hagu, pomoćnik komandanta Specijalne brigade policije Milan Stojčinović ispričao je kako je, kada su dezerteri u pitanju, odnos prema njima bio unekoliko drugačiji nego prema drugim regrutima. “Bilo je to šarenoliko društvo mladića od 20 do 35 godina. Neka nehomogena grupa njih koju je prvo valjalo održati na okupu i ubijediti da ne mogu pobjeći. Valjalo ih je, znači, čuvati. A onda postepeno raditi sa njima i prilagođavati ih. Mi smo to zvali, u to doba, ‘praviti vojsku od njih'”, kazao je. “Prve dvije kategorije bile su apsolutni dobrovoljci, a ovi su natjerani da to budu.”

Stojčinović svjedoči kako je prva četa iz kampa na zadatak otišla 11. jula 1995. godine. Rečeno im je da idu ka Bratuncu. Svih stotinjak pripadnika čete bili su dezerteri, osim komandira i instruktora iz komande brigade. Prvu je četu odveo Mendeljejev Đurić. Dan kasnije, svjedoči, još jedna četa dezertera poslana je ka Bratuncu. “Naređenje o odlasku moglo je biti samo iz štaba policijskih snaga u objektu ‘Tron’. Komandovao im je načelnik kampa Duško Jević. Mislim da su oko Srebrenice boravili šest do osam dana. Nakon toga ih se većina vratila na Jahorinu, mada su neki na tim poslovima bili ranjeni. Bilo je čak i pogibija. A neki su iskoristili priliku, pošto su bili preblizu Drine, da opet dezertiraju. Nisu mi ništa pričali, ali ako je i bilo nešto, bilo je nešto kao obezbjeđenje putne komunikacije ili slično. Sad mi nije jasno da li su mi to sjećanja iz tog perioda ili kasnije, zbog sredstava javnog informisanja i tako. Niko o tome šta se dešavalo nije pričao.” Stojčinović je ispričao i kako je, nakon Srebrenice, još neko vrijeme nastavljena obuka dezertera. Neki su poslani u brigade Vojske RS‑a, neki, za koje je procijenjeno da su sposobni, prihvatili su ponudu da ostanu u policijskim jedinicama. Kamp na Jahorini nastavlja i dalje raditi, u septembru na obuku dolazi oko 200 regruta na odsluženje vojnog roka.

Pljačka u Potočarima

Kao i gotovo svi ostali, i Stojčinović je tokom svjedočenja tvrdio kako ne zna šta se tih julskih dana dešavalo u Srebrenici. No, istraga haških i istražitelja Tužiteljstva BiH razjasnila je brzo sve krvave detalje pohoda dezertera. U tome su im umnogome pomogli iskazi pripadnika obiju četa koji su svjedočili o tim danima. Jedan je od njih kazao, dok su ga saslušavali istražitelji Tužiteljstva BiH, kako je “15 godina čekao na taj razgovor, da sa svojih pleća konačno skine težak teret”.

Dezertere su, nakon ukaza Radovana Karadžića, počeli hapsiti širom Srbije. Ljude koji su pobjegli od rata, radili po pijacama, studirali, švercovali… Odmah po hapšenju slali su ih na dva zbirna mjesta, jedno u Janju kod Bijeljine, drugo kod Zvornika. Tu je počelo prvo sortiranje. Stariji od 30 godina poslani su odmah na linije fronta, mlađe od 30 odvajali su za policiju. Tako su oformljene dvije čete s po četiri voda, ukupno oko 250 ljudi. Obuka je trajala petnaestak dana, instruktori su bili nekadašnji pripadnici Specijalne policije MUP-a RBiH, bivši “Vikićevi specijalci”, koji su se početkom rata odvojili i formirali svoju, srpsku specijalnu policijsku jedinicu. Obučavani su na Jahorini, gdje je komandirao Duško Jević. Komandir Prve čete bio je Mendeljev Đurić, drugom četom komandirao je Neđo Ikonić. U Prvoj četi bili su i Nedeljko Milidragović, Goran Marković, Tomo Krstović. U Drugoj Dejan Radojković i ostali.

Desetog jula Prva četa odlazi u Bratunac. Naredbu za odlazak potpisao je Tomislav Kovač. S Jahorine ih ispraća Goran Sarić. Smješteni su u zgradi osnovne škole u Bjelovcu. Pripadnici Prve čete 11. jula prvi ulaze u bazu UN-a u Potočarima. Jević pregovara s holandskim vojnicima i od njih traži da mu kažu koliko se Bošnjaka u tom trenutku nalazi u bazi. Odmah počinju oduzimati oružje i opremu od holandskih vojnika, a od ljudi koji su se nadali kako će spas naći u bazi pljačkaju sve dragocjenosti. Tu počinju i prve likvidacije, Milidragović pištoljem kojeg je oteo od vojnika UN-a ubija devet ljudi. Jovan Petrović zvani Brzi tjera ljude da bježe, daje im prednost od nekoliko stotina metara. Onda trči za njima, stiže ih i ubija. Sve u skladu s nadimkom. Dvanaestog jula počinje odvajanje zarobljenika, čime rukovodi Mendeljev Đurić. Pretresaju kuće, zatvaraju ljude, oduzimaju sve što je vrijedno. Sve se mora dati Nedjeljku Milidragoviću. Jedan od njegovih policajaca skupio je 20 hiljada maraka i pobjegao u Ljuboviju. Iskoristio je metež, prešao u Srbiju i nestao.

Druga je četa u Konjević‑Polju, pored ceste gdje zarobljavaju ljude koji se pokušavaju probiti ka slobodnoj teritoriji. Hvataju ih i vode ka Konjević‑Polju. Trinaestog jula poslije podne Prva četa nastavlja pohod. U Kravici su, gdje su već počela ubijanja. Idu prema Sandićima, a jedan dio čete odvaja se prema Lolićima. U noći s 13. na 14. juli dovode zarobljene u hangar u Kravici. Po onima koji su još uvijek bili unutra pucaju iz automatskih pušaka, bacaju bombe svaki put kada bi čuli bilo kakav zvuk iz hangara. Nedeljko Milidragović je postrojio dezertere ispred hangara. Viče prema zarobljenima, traži da se svi predaju i da će pomoći onima koji su ranjeni. Još je bilo živo između 100 i 150 ljudi. Izašli su van. Dezerteri su ih sve pobili. Svako je morao pucati kako bi svako bio suučesnik, da kasnije ne bi smio pričati niti svjedočiti. Većina ih se međusobno nije ni poznavala, morali su jedni druge zvati isključivo po nadimcima.

Drugoj se četi predalo oko 250 ljudi, a među dezerterima je bilo mnogo onih koji su se dobrovoljno javljali kako bi strijeljali. Smatra se kako je naređenje za strijeljanje izdao Dragan Nešković, no njemu Tužiteljstvo BiH nije moglo dokazati krivicu i oslobođen je pred Sudom BiH u oktobru 2012. godine. Isto kao što je krivice pred Okružnim sudom u Bijeljini oslobođen i Dejan Radojković. On je bio optužen da je kao komandant Trećeg voda naredio pucnjavu s puta Konjević‑Polje – Bratunac ka šumi u kojoj su se krili Bošnjaci pokušavajući se spasiti iz Srebrenice. Uhapšen je i deportiran 2012. godine iz Las Vegasa, gdje je živio od 1999. godine. Krvavi pohod okončan je u Sandićima 13. jula poslije podne. Tu je ubijeno deset ljudi, šest ranjenika, dvojica na nosilima. I njih su pobili dezerteri. Za taj je zločin na 13 godina zatvora osušen Dragan Crnogorac, koji nije pucao dobrovoljno i čije je svjedočenje pomoglo tokom sudskog procesa. “Iskreno se kajem, bez obzira na to što u tom trenutku nisam mogao ništa spriječiti. Osjećam odgovornost i ne znam šta bih sve dao da to nisam morao učiniti”, rekao je Crnogorac nakon izricanja presude.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!