Ljepote bosanskih mahalskih džamija

Bosanske mahalske džamije ponajprije određuje njihova pozicioniranost u skučenom mahalskom prostoru, koja uvjetuju da su uglavnom nevelike. Ni njihove munare, koje su najčešće pravljene od drveta, nisu visoke, jer ne trebaju odudarati od sredine, od okruženja u kojem u pravilu nema visokih kuća. Sve one nose lokalna historijska obilježja, ali i otkrivaju vlastitu povijest, da su kroz godine uvijek popravljane i dograđivane, da su se mijenjali materijali od kojih su građeni zidovi (drvo, ćerpič, cigle, beton) i krovovi (šindra, crijep, lim), ali da je munara ostajala drvena

 

Nedavno je predstavljen dokumentarni film Harisa Šehovića Vrtovi crvene ruže, koji govori o Džindijskoj i Mejdanskoj džamiji u Tuzli, kao i o nekadašnjim mahalama i komšiluku koji se u njima njegovao. Ovaj mladi Tuzlak, za kojeg je, kako kaže, film u prvom redu način izražavanja, odnosno prenošenja misli i osjećaja, filmom se bavi kao režiser, ali i kao producent, montažer, scenarist i snimatelj.

Iz ljubavi prema filmu osnovao je i Udruženje filmskih radnika “Flumin produkcija”, koje se bavi proizvodnjom kratkometražnih i dugometražnih filmova, reklama i snimaka za YouTube platformu. Do sada je imao dosta kratkometražnih filmova koje je radio isključivo za YouTube, a za te filmove kaže da su više bili praksa i vježba kroz koju je prolazio kako bi pronašao sebe i svoj način režiranja. Film Vrtovi crvene ruže prvi je njegov film kojim se želio predstaviti široj javnosti. Poziciju direktora fotografije filma zauzeo je Adnan Zahirović, asistent produkcije je Ilijas Jahić, a za igru i naraciju zadužen je bio Emrah Mujkanović.

Ideja za ovaj film u Šehoviću živi odavno, a dvije džamije koje se spominju u filmu ostale su mu u sjećanju još iz djetinjstva.

“Džindijska džamija bila je zanimljiva jer je uvijek bila prazna. Razlog tome bilo je slijeganje tla u njenom neposrednom okruženju. Cijela mahala, odnosno naselje, doslovno je propala, a ta je džamija jedina ostala da podsjeća i vraća sjećanja ljudi u davna vremena, kada je njen džemat bio u istoj mahali kao i džamija. Vjerujem da su gotovo svi koji žive u Tuzli, a vjernici su praktičari, otišli najmanje jednom u tu džamiju, klanjali ondje namaz, odmorili se u njenoj tišini, dok ih pokoje vozilo prolazeći kroz ulicu ne bi vratilo iz njihovih misli u stvarnost. Ljudi zadrže to sjećanje”, kaže Šehović, te dodaje da je i odlazak u Mejdansku džamiju bio odlazak na odmor u mir i tišinu, ali i na razgovor uz kahvu ili čaj.

Za mejdanske ulice Šehović ističe da u njima, nažalost, više nema djece koja se igraju, samo pokoji stariji čovjek s kojim se može poselamiti ili pozdraviti, ali one čuvaju sjećanja na neka druga vremena, poput kuće efendije Muhameda Šefketa Kurta, po kojem jedna ulica i danas nosi ime. Šehović je o Kurtu uspio saznati da je volio sjediti u Aljinoj kafani, u gradskoj ulici u Tuzli, zapaliti duhan, piti kahvu i selamiti se sa svima koji bi prolazili kroz ulicu. “Prolazak kroz ulicu i odlazak u džamiju kreira vam doživljaj tišine koji je izuzetno teško zaboraviti. Sjećate se tog duha koji je nekada u njoj vladao, iako, nažalost, nije opstao do danas. Međutim, ostala je ta tišina. Osjeti se razlika kad se približite izlazu iz ulice, tad uočite zvukove koje stvaraju vozila i prolaznici. Danas ljudi, nažalost, na to mnogo ne obraćaju pažnju”, kaže Šehović.

Film govori o dvije bosanske mahalske džamije, ističući da karakteristike ovih vrsta bosanskih džamija ponajprije određuje njihova pozicioniranost u skučenom mahalskom prostoru koja uvjetuje to da su uglavnom nevelike. Ni njihove munare, koje su najčešće pravljene od drveta, nisu visoke, jer ne trebaju odudarati od sredine, od okruženje u kojem u pravilu nema visokih kuća. Mahalske džamije prilagođene su sredini u kojoj su napravljene i čovjeku iz mahale. Sve one nose lokalna historijska obilježja, ali i otkrivaju vlastitu povijest, da su kroz godine uvijek popravljane i dograđivane, da su se mijenjali materijali od kojih su građeni zidovi (drvo, ćerpič, cigle, beton) i krovovi (šindra, crijep, lim), ali da je munara ostajala drvena.

“Svaka mahala u Tuzli, a bilo ih je sedam, imala je svoju džamiju. Prema podacima koje imam, sve su te džamije sačuvane, osim džamije u Tušnju, koja je srušena u prošlom stoljeću. Sagovornici u filmu dijele svoja nostalgična sjećanja na te mahale. Njihov fizički oblik je sačuvan, ali, nažalost, ovdašnji duh, koji se zasniva na zadovoljstvu i rahatluku i shvatanju važnosti društva, ondje više ne postoji, a upravo su to elementi koji su činili jednu mahalu. Pored nostalgičnih sjećanja, htio sam iskazati i kritiku, i to kroz njihova sjećanja na djetinjstvo i kasniji život, na zadovoljstvo u nekadašnjem načinu življenja i zadovoljstvo u pomaganju komšija i siromašnih ljudi u mahali”, pojašnjava Šehović.

Kada je razmišljao o nazivu filma, htio je, kaže, uzeti nešto nostalgično i originalno, ali istovremeno i nešto što može iskazati dublju sliku cijelog projekta. Vrt označava trud, rad i težnju ka nečemu što obasjava ljepotom, a ove džamije i dobro koje se radi u njima to zaista i jesu. Crvena ruža simbol je ljepote, radosti, života, mirisa i ljubavi. Ljubavi prema Bogu. A džamija je duhovno napajanje, uz molitvu i radost u miru i tišini.

Dok se spremao za snimanje, kaže da ga je najviše privlačilo to što će za sagovornike imati ugledne Tuzlake koji su živjeli u tim mahalama i što će čuti njihove priče koje će mu pomoći da svoju viziju prenese na film, kao svojevrstan arhiv i dokument.

“Uvijek bude dana kada pomislim da odem i nikada se više ne vratim, ali to su oni dani kada vam se smuči sve ono što vidite i kroz šta prolazite. Shvatam da nije samo politika ta koja je kriva za odlazak ljudi, već i sam naš mentalitet. Ostavio sam stoga sagovornicima prostor da prenesu njihovo zadovoljstvo životom u jako teškim i siromašnim godinama. Kod današnjih ljudi nije, čini se, problem u materijalnom već u mentalnom opstanku”, kaže Šehović, naglašavajući da baš i ne voli davati kritike jer je u društvu bez kulture kritika svakodnevica.

Šehović pojašnjava da ga Bosna podsjeća na lagane korake majke koja ga ispraća u školu, na oca i njegov blagi osmijeh, nenu ispod ruže koja cvjeta na željeznoj ogradi i na djeda kako pije kahvu ispod ruže s nenom. “Bosna me podsjeća na jutarnji miris kahve uz sevdalinku, pogledom kroz prozor na cvat behara u pozadini punog zelenila, sjajne guste sunčeve boje. Na behar, rijeku Bosnu, Stari most i Unu, na Džindijsku i Mejdansku džamiju. Podsjeća me i na djedov bijeli, stari Mercedes, kasetu Safeta Isovića, Gradaščevićevu kulu kad probehara, na dugi hercegovački put, stolačkog kamenog spavača, na uklesana slova Maka Dizdara o stećku. Bosna me podsjeća na moj televizor, VHS i crtani na VHS-u. I na Travnik, travnički sir i zrak Vlašića, prelijepe zelene doline”, kaže ovaj mladi Tuzlak.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!