Ljepote bosanskih mahalskih džamija

Bosanske mahalske džamije ponajprije određuje njihova pozicioniranost u skučenom mahalskom prostoru, koja uvjetuju da su uglavnom nevelike. Ni njihove munare, koje su najčešće pravljene od drveta, nisu visoke, jer ne trebaju odudarati od sredine, od okruženja u kojem u pravilu nema visokih kuća. Sve one nose lokalna historijska obilježja, ali i otkrivaju vlastitu povijest, da su kroz godine uvijek popravljane i dograđivane, da su se mijenjali materijali od kojih su građeni zidovi (drvo, ćerpič, cigle, beton) i krovovi (šindra, crijep, lim), ali da je munara ostajala drvena

 

Nedavno je predstavljen dokumentarni film Harisa Šehovića Vrtovi crvene ruže, koji govori o Džindijskoj i Mejdanskoj džamiji u Tuzli, kao i o nekadašnjim mahalama i komšiluku koji se u njima njegovao. Ovaj mladi Tuzlak, za kojeg je, kako kaže, film u prvom redu način izražavanja, odnosno prenošenja misli i osjećaja, filmom se bavi kao režiser, ali i kao producent, montažer, scenarist i snimatelj.

Iz ljubavi prema filmu osnovao je i Udruženje filmskih radnika “Flumin produkcija”, koje se bavi proizvodnjom kratkometražnih i dugometražnih filmova, reklama i snimaka za YouTube platformu. Do sada je imao dosta kratkometražnih filmova koje je radio isključivo za YouTube, a za te filmove kaže da su više bili praksa i vježba kroz koju je prolazio kako bi pronašao sebe i svoj način režiranja. Film Vrtovi crvene ruže prvi je njegov film kojim se želio predstaviti široj javnosti. Poziciju direktora fotografije filma zauzeo je Adnan Zahirović, asistent produkcije je Ilijas Jahić, a za igru i naraciju zadužen je bio Emrah Mujkanović.

Ideja za ovaj film u Šehoviću živi odavno, a dvije džamije koje se spominju u filmu ostale su mu u sjećanju još iz djetinjstva.

“Džindijska džamija bila je zanimljiva jer je uvijek bila prazna. Razlog tome bilo je slijeganje tla u njenom neposrednom okruženju. Cijela mahala, odnosno naselje, doslovno je propala, a ta je džamija jedina ostala da podsjeća i vraća sjećanja ljudi u davna vremena, kada je njen džemat bio u istoj mahali kao i džamija. Vjerujem da su gotovo svi koji žive u Tuzli, a vjernici su praktičari, otišli najmanje jednom u tu džamiju, klanjali ondje namaz, odmorili se u njenoj tišini, dok ih pokoje vozilo prolazeći kroz ulicu ne bi vratilo iz njihovih misli u stvarnost. Ljudi zadrže to sjećanje”, kaže Šehović, te dodaje da je i odlazak u Mejdansku džamiju bio odlazak na odmor u mir i tišinu, ali i na razgovor uz kahvu ili čaj.

Za mejdanske ulice Šehović ističe da u njima, nažalost, više nema djece koja se igraju, samo pokoji stariji čovjek s kojim se može poselamiti ili pozdraviti, ali one čuvaju sjećanja na neka druga vremena, poput kuće efendije Muhameda Šefketa Kurta, po kojem jedna ulica i danas nosi ime. Šehović je o Kurtu uspio saznati da je volio sjediti u Aljinoj kafani, u gradskoj ulici u Tuzli, zapaliti duhan, piti kahvu i selamiti se sa svima koji bi prolazili kroz ulicu. “Prolazak kroz ulicu i odlazak u džamiju kreira vam doživljaj tišine koji je izuzetno teško zaboraviti. Sjećate se tog duha koji je nekada u njoj vladao, iako, nažalost, nije opstao do danas. Međutim, ostala je ta tišina. Osjeti se razlika kad se približite izlazu iz ulice, tad uočite zvukove koje stvaraju vozila i prolaznici. Danas ljudi, nažalost, na to mnogo ne obraćaju pažnju”, kaže Šehović.

Film govori o dvije bosanske mahalske džamije, ističući da karakteristike ovih vrsta bosanskih džamija ponajprije određuje njihova pozicioniranost u skučenom mahalskom prostoru koja uvjetuje to da su uglavnom nevelike. Ni njihove munare, koje su najčešće pravljene od drveta, nisu visoke, jer ne trebaju odudarati od sredine, od okruženje u kojem u pravilu nema visokih kuća. Mahalske džamije prilagođene su sredini u kojoj su napravljene i čovjeku iz mahale. Sve one nose lokalna historijska obilježja, ali i otkrivaju vlastitu povijest, da su kroz godine uvijek popravljane i dograđivane, da su se mijenjali materijali od kojih su građeni zidovi (drvo, ćerpič, cigle, beton) i krovovi (šindra, crijep, lim), ali da je munara ostajala drvena.

“Svaka mahala u Tuzli, a bilo ih je sedam, imala je svoju džamiju. Prema podacima koje imam, sve su te džamije sačuvane, osim džamije u Tušnju, koja je srušena u prošlom stoljeću. Sagovornici u filmu dijele svoja nostalgična sjećanja na te mahale. Njihov fizički oblik je sačuvan, ali, nažalost, ovdašnji duh, koji se zasniva na zadovoljstvu i rahatluku i shvatanju važnosti društva, ondje više ne postoji, a upravo su to elementi koji su činili jednu mahalu. Pored nostalgičnih sjećanja, htio sam iskazati i kritiku, i to kroz njihova sjećanja na djetinjstvo i kasniji život, na zadovoljstvo u nekadašnjem načinu življenja i zadovoljstvo u pomaganju komšija i siromašnih ljudi u mahali”, pojašnjava Šehović.

Kada je razmišljao o nazivu filma, htio je, kaže, uzeti nešto nostalgično i originalno, ali istovremeno i nešto što može iskazati dublju sliku cijelog projekta. Vrt označava trud, rad i težnju ka nečemu što obasjava ljepotom, a ove džamije i dobro koje se radi u njima to zaista i jesu. Crvena ruža simbol je ljepote, radosti, života, mirisa i ljubavi. Ljubavi prema Bogu. A džamija je duhovno napajanje, uz molitvu i radost u miru i tišini.

Dok se spremao za snimanje, kaže da ga je najviše privlačilo to što će za sagovornike imati ugledne Tuzlake koji su živjeli u tim mahalama i što će čuti njihove priče koje će mu pomoći da svoju viziju prenese na film, kao svojevrstan arhiv i dokument.

“Uvijek bude dana kada pomislim da odem i nikada se više ne vratim, ali to su oni dani kada vam se smuči sve ono što vidite i kroz šta prolazite. Shvatam da nije samo politika ta koja je kriva za odlazak ljudi, već i sam naš mentalitet. Ostavio sam stoga sagovornicima prostor da prenesu njihovo zadovoljstvo životom u jako teškim i siromašnim godinama. Kod današnjih ljudi nije, čini se, problem u materijalnom već u mentalnom opstanku”, kaže Šehović, naglašavajući da baš i ne voli davati kritike jer je u društvu bez kulture kritika svakodnevica.

Šehović pojašnjava da ga Bosna podsjeća na lagane korake majke koja ga ispraća u školu, na oca i njegov blagi osmijeh, nenu ispod ruže koja cvjeta na željeznoj ogradi i na djeda kako pije kahvu ispod ruže s nenom. “Bosna me podsjeća na jutarnji miris kahve uz sevdalinku, pogledom kroz prozor na cvat behara u pozadini punog zelenila, sjajne guste sunčeve boje. Na behar, rijeku Bosnu, Stari most i Unu, na Džindijsku i Mejdansku džamiju. Podsjeća me i na djedov bijeli, stari Mercedes, kasetu Safeta Isovića, Gradaščevićevu kulu kad probehara, na dugi hercegovački put, stolačkog kamenog spavača, na uklesana slova Maka Dizdara o stećku. Bosna me podsjeća na moj televizor, VHS i crtani na VHS-u. I na Travnik, travnički sir i zrak Vlašića, prelijepe zelene doline”, kaže ovaj mladi Tuzlak.

PROČITAJTE I...

Desi se da napišem nešto, što bismo rekli, iz čista mira (tj. nemira!) i za svoju dušu, mada ni tu nisam siguran odakle je to došlo. Ne znam da mi je moje čitalačko iskustvo išta pomoglo, mada svaka pročitana knjiga i pjesma ostavi neki utisak na vas, jer kad uđete u jedan novi svijet, htjeli to ili ne, vi u jednom momentu progovorite jezikom tog svijeta. Ali više od čitanja kod mene je utjecaj tekije, dersova Mesnevije, derviških sijela, sevdalinki i ilahija koje smo slušali, pjevali i učili

Tokom Drugog svjetskog rata u novopazarskom kraju Aćif-efendija Hadžiahmetović imao je izuzetno značajnu ulogu, a prvenstveno između 4. novembra i 7. decembra 1941. godine, kada se istakao kao glavni organizator odbrane Novog Pazara i okoline od tri četnička napada. Zahvaljujući tadašnjoj uspješnoj odbrani, bošnjačko stanovništvo ovih krajeva osiguralo je svoj biološki opstanak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!