LIJEPA LI SI

Bez obzira na to što smo svjedočili da jednake ljepote može biti u simfoniji kujundžija koliko i u onoj Mozartovoj. Ili što su naši mostarski zapadni susjedi u svojoj avliji uz simfoniju slušali kako se Kosačom na kraju ori: Ya Allaah, jednako lijepo kao i sve do tada. Uviđam još da je na Kosači polupan dio bosaničnog natpisa “Herceg Stjepan Kosača” (a ISIL nije preuzeo odgovornost), na kojem je do jučer, na veliku bruku, pogrešno bilo napisano Stjepanovo ime, pa se moglo reći da Hrvati ne znaju bosančicu, ili su se pravili da ne znaju, pri čemu su se sigurno pravili da ne znaju da je Stjepan veliki vojvoda rusaga bosanskoga

Na blagajskom predramazanskom koncertu u programu manifestacije “Dani mevluda i zikra” slušamo tradicionalne ilahije i kaside. A capella, kako i dolikuje izvornom duhovnom horskom pjevanju, uz tek pokoji udar kuduma u ritmu, sličan muzici koju je sinhronijski proizvodilo bezbroj udaraca čekićima u jednom kujundžijskom sokaku u kojem je, čuvši sve to, hazreti Mevlana sav ushićen zaplesao ukrug. I taman kad smo se, vrteći se okolo, zapitkivali jesmo li ovo na sedmom nebu već, jedna prelijepa djevojčica prekida idilu, zapitkujući: “Mama, mama, kad će početi koncert?”

Na kraju koncerta jedan od izvođača publici nudi objašnjenje, nešto u stilu: Sigurno je da ovo niste očekivali od nas, ali mi smo vam večeras izveli naše izvorne i tradicionalne ilahije, želeći tako podržati očuvanje naše tradicije i kulture na ovim prostorima. Djevojčica je sve vrijeme čekala početak koncerta misleći da sve do tada zapravo sjedi na probi. Neodoljiv flešbek na detalj iz jedne domaće igrane serije u kojoj upravnik pozorišta i gazda kafane svom starom prijatelju iz vojske u improviziranoj pozorišnoj kafani na mjestu garderobe servira janjetinu, i neizbježno, malo-malo pa po jednu ljutu, a prijatelj, uvidjevši da nešto ipak fali (jer, bili su i na veselijim dženazama), zatraži od domaćina da pod hitno osigura i muziku kako bi ambijent bio potpun. Pa, iako gazda uvidje da uz glavušu ne ide gudački kvartet, to je jedino što je imao na muzičkom meniju uživo, i muzika krenu. Stari se prijatelj iz vojske buni, izgubit će apetit uz takvo zavijanje, pa jasno i glasno upita: Đe ta pjevačica?

– Štimaju se, Milune! – domaćin mu odgovor hitan tad dade.

U prepunoj dvorani Hrvatskog doma herceg Stjepan Kosača mostarski ramazanski koncert Sarajevske filharmonije započinje zvukom koji neodoljivo podsjeća na muziku iz crtanog filma Tom i Džeri. – Štimaju se! – kažem, vrteći se ukrug ne bih li ugledao kakvu preslatku djevojčicu koja bi mogla pomisliti isto što i ja. Kolega do mene se smije, a muzika iznenada prestade.

– Jesam li ti rek'o da se štimaju? – dodam, uvidjevši da smo svjedočili klasičnom pripremnom hvatanju intonacije i testu uigranosti velike muzičke ekipe. Nakon opernih dionica iz Hasanaginice, i nakon opernih sevdahlinskih stihova o akšamu, a posebno nakon udarnih nota iz filma Pod zastavom Muhammeda, a koje prizivaju u sjećanje dostojanstvenu smotru kao sliku ponosne pobjede slabijih nad mnogobrojnijim, mogli smo se dičiti kako opet svjedočimo događaju koji je na unikatan način doprinio očuvanju i promociji naše kulture i tradicije. Bez obzira na to što smo svjedočili da jednake ljepote može biti u simfoniji kujundžija koliko i u onoj Mozartovoj. Ili što su naši mostarski zapadni susjedi u svojoj avliji uz simfoniju slušali kako se Kosačom na kraju ori: Ya Allaah, jednako lijepo kao i sve do tada. Uviđam još da je na Kosači polupan dio bosaničnog natpisa “Herceg Stjepan Kosača” (a ISIL nije preuzeo odgovornost), na kojem je do jučer, na veliku bruku, pogrešno bilo napisano Stjepanovo ime, pa se moglo reći da Hrvati ne znaju bosančicu, ili su se pravili da ne znaju, pri čemu su se sigurno pravili da ne znaju da je Stjepan veliki vojvoda rusaga bosanskoga. Onda se sjetih kako mi je, ništa čudno, jedan stolački profesor hrvatskog kazao da je i Kulin ban bio Hrvat.

O Allah, the Almighty! – orilo se Skenderijom na sarajevskom predramazanskom koncertu, tik prije nego što je svoju umilnu solažu istočnjačkih melodija na publiku čarobno prenosio jedan naš gost iz Turske. Divan spoj Istoka i Zapada, Bosna je to vazda i bila, pomišljam, da bih se iznenadio grimasom kolege do mene koji je razočarano kolutao očima, uzvikujući: Daj jednu bosansku! I taman kad odsvira poznati dinamični intro jedne razigrane bosanske, započe izvođač pjesmu s nekim nama nerazumljivim tekstom, ali jednako ritmičnim i lijepim. Ljubavi riječi i ne trebaju, složio sam se. Sve u svemu, jedan od boljih koncerata, prokomentirao sam, a moj drug kaza upravo suprotno. Hmm, on baš voli Bosnu, ili je samo baš navikao na Bosnu.

Nije da nije, bilo je na sarajevskom predramazanskom i pjevanja na bosanskom. No, ne baš i onog koje naša prosječna publika sigurno zna napamet. Moguće je da su organizatori, čuvajući bosanski obraz, čuvali bosanska autorska prava. Čak je i nešto od onoga što se zasigurno tradicionalno izvodi na arapskom izvedeno na bosanskom, što je, interesantno, izmamilo najveće oduševljenje publike, no, ne zbog bosanskog jezika već zbog omiljenog izvođača koji zasigurno sarajevsku publiku najviše voli, a i oni njega. I ovaj smo put, zasigurno, uradili mnogo na promociji bosanskih, evropskih i svjetskih vrijednosti. U svjetskom Sarajevu.

Zašto ječiš, moj dolape? – pitao sam u mislima svog dobrog druga, a on kao da mi kaza: Dert ja imam, pa ti ječim! Iako nam je, negdje usred koncerta, išao kupiti sarajevske vode (iz sigurnosnih razloga nije se smjela unijeti nikakva voda sa strane), ne vidjeh da li je na odlasku teglio vodu iz nizine pa je sipao s visine. No, padala je kiša.

P. S. Kolinda, predsjednica Hrvatske, obratila se svim hrvatskim državljanima “s mjesta gdje su donošene najvažnije odluke o stvaranju moderne hrvatske države”, poručivši, između ostalog, i sljedeće: “Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile. I ovoga puta jasno i glasno ću reći. Ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova hrvatskih teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način, zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom.” Nedugo poslije, Kolinda je “uhvaćena” na fotografiji s fašističkom zastavom NDH, koju je, po svjedočanstvu, vlastoručno podržala. Potom je, skupa sa svojom svitom, u više navrata zdušno zapjevala: Herceg-Bosno, srce ponosno! Vjerovatno će to pravdati legitimnom željom hrvatskog naroda za svojom državom.

P. P. S. Na mostarskom koncertu podrške tzv. haškoj šestorci stadion pjeva: Herceg-Bosno, srce ponosno. Baš kao što, isto tako, sve češće već pjevaju cijeli stadioni na utakmicama hrvatskih reprezentacija i slično kao što je na mostarskom stadionu na smotri hrvatske vojske devedesetih horski otpjevano: Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana. Na vrh gore Trebevića, u logoru Francetića. – Štimaju se! – neko reče. – E, što su se štimali, štimali! – čekajući pravomoćnu hašku presudu zavapiše horski sve žive i sve mrtve žrtve zločina paradržavne zločinačke tvorevine hrvatske zajednice i hrvatske republike Herceg-Bosne. Ne halalimo! – koliko god vam želja bila legitimna. O, vi umilni, vi divni, vi bajni promicatelji evropskih vrijednosti.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!