Liječnici ljudskih srca

Pa zašto ljevica nikad u njima nije vidjela uzor kad su bili protiv pohlepnih bogataša, a slijedili su ih siromašni slojevi? Istupaju pred kraljeve ogrnuti runom sa štapovima u nažuljanim rukama da im razdrmaju sigurnost prijestolja; obećavaju kišu u zamjenu za pokornost, ali ih sve, osim Junusa, dočekuje beznadežna duševna suša sinova i očeva; insistiraju samo na očiglednom; nakon smrti, odlaze na nebesku sedmokatnicu, odakle će biti pozvani na odsudno svjedočenje, a njihovi sljedbenici ostaju u šoku kao da su iznenada ostali bez zraka

Iako u svojim “nimalo skromnim vizijama” Ibn-Arebi sniva kako podsjećaju na drago kamenje koje sveobuhvatnoj, bezličnoj svjetlosti posuđuje srčanu nijansu, među njima, u suštini, nema razlike: noću bdiju pod zvjezdanom krošnjom, danju šire vijest o “strašnom sudu”. Zov im je u ušima, upečatljiva izvjesnost u snovima; glasom kao da valjaju kamenje, rukama kao da pokreću planine. Nijedan nije uspio promijeniti tvrdoglavu ljudsku narav, ali iz naraštaja u naraštaj ustaju u tajanstvenim ciklusima da opominju braću ogrezlu u nasilju, ne tražeći nagradu za uslugu koju im čine. Nisu slutili, nisu željeli dodijeljenu ulogu, ali željezo uvučeno u magnetno polje više nema izbora. Sretan čovjek nema životnu priču, napisao je jedan autor povodom Ibn-Tufejla, čija risala Živi sin Budnoga sadrži i ovu opomenu:

“I ko je u strašnijoj nevolji i većoj nesreći od onoga među čijim postupcima, kada se ispitaju od trenutka kada se probudi pa do časa kada opet zaspi, ne nađe nijedan koji nije imao za cilj ostvarivanje neke od niskih osjetilnih stvari: gomilanje imetka ili postizanje tjelesne ugode, zadovoljenje neke strasti, ili istresanje bijesa na nekome, ili postizanje položaja koji pruža sigurnost, ili izvršavanje Zakonom propisanih djela samo zato da se njima šepuri ili da mu sačuvaju glavu? Sve su to tmine, jedne nad drugima, u moru dubokom.”

Dolaze da u mračnom okeanu razastru vidjelicu što je samo varnica, samo odsjev, samo bljeskanje svjetla svih svjetlosti. (Rezimirajući u Munkizu godine krize, nakon napornog vrebanja svjetlosti u tmini prašnjave munare, Gazali tautološki kliče: “Osim svjetla vjerovjesništva, na licu Zemlje nema drugog svjetla da rasvjetljava.”) Kierkegaard im se divi: razumjeti Hegela je lahko, ali ko može shvatiti Ibrahima, njegovu vjeru? Njihove biografije nas podučavaju da “samo onaj koji u tjeskobi strepi mir nalazi, samo onaj koji u donji svijet silazi voljenu spašava, samo onaj koji nož vadi Isaka dobiva”. Imaju ženu i djecu koji ih vole i čitav svijet protiv sebe. Mnogi su jetimi, Adem, Jusuf, djelomično Ismail, Musa, Isa, Muhammed, ali svi odreda vode stado na ispašu (“Nikada u svom životu ništa važnije nećeš raditi”, kaže Pastir – za koga će se pred kraj ispostaviti da je Đavo – mladom Isusu u Saramagovom evanđelju). Pa zašto ljevica nikad u njima nije vidjela uzor kad su bili protiv pohlepnih bogataša, a slijedili su ih siromašni slojevi? Istupaju pred kraljeve ogrnuti runom sa štapovima u nažuljanim rukama da im razdrmaju sigurnost prijestolja; obećavaju kišu u zamjenu za pokornost, ali ih sve, osim Junusa, dočekuje beznadežna duševna suša sinova i očeva; insistiraju samo na očiglednom; umjesto da se smiju, u tami plaču zbog ludosti idolopoklonstva jer su oni “liječnici ljudskih srca”, kako im tepa Gazali, a ne sveštenici volje za moć; nakon smrti, odlaze na nebesku sedmokatnicu, odakle će biti pozvani na odsudno svjedočenje, a njihovi sljedbenici ostaju u šoku kao da su iznenada ostali bez zraka.

Kako tvrdi Jaspers, nisu nikada trpjeli lično obogotvorenje, “čak ni Isus”, dodajući: “Svaki čovjek, pa i onaj najveći, najrjeđi, najdragocjeniji, ostaje čovjek. On je našeg kova… Veličina se ne može sačuvati u mitizaciji, nego u uočavanju ukupne realnosti velikog čovjeka… Istinski veliki ljudi su uvijek, i pored distance, svodili svoj odnos prema drugim ljudima na zajedničku ravan bivanja čovjekom” (Sokrat, Buda, Konfucije, Isus). Max Weber zapaža kako nijedan poslanik ne dolazi iz svećenstva ili profesionalne službe, već s horizonta vlastite duboke pozvanosti; riječ je o raskošnim individualnostima, nosiocima karizme čija je misija – što je iz aspekta sociološke analize krucijalno – nenaplativa, što znači da moraju živjeti od rada svojih ruku, a ne od gostoprimstava, milodara ili, ne dao Bog, bakšiša.

Zekeriyyah Razi spočitavao je kur’anskom Bogu nedemokratičnost: zašto Bog izabire neke ljude? Znamo kako bi Berdjajev odgovorio: duhovno je načelo aristokratično; lično načelo povezano je s hijerarhijskim načelom jer pretpostavlja razliku i granice; lično je načelo kvalitativno, ono je novi neponovljivi kvalitet… Radije ističemo kako povijest poslanstva ne sadrži uznosite protokole slave i privilegija, već banalne hronologije ekskomunikacije, usamljenosti, odbačenosti, straha; povijest koju sažima Lutova jadikovka: “Ah, da ja samo imam moć”, reče on, “ili da se mogu osloniti na nekog snažnog.” (Hūd, 80)

Bilo ih je hiljadu, bilo ih je deset hiljada, bilo ih je stodvadesetčetiri hiljade. S koljena na koljeno prenosi se čudesno predanje o pravednicima u bremenitim vremenima koji su mogli osjetiti nadolazeću kataklizmu kao mravi požar, glodari oluju ili ptice erupciju vulkana.

 

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!