“Let iznad kukavičjeg gnijezda” na bosanski način

Za razliku od nekih prethodnih bosanskohercegovačkih ostvarenja, film Muškarci ne plaču ne prezentira uzaludnost proteklog rata izjednačavajući žrtvu i agresora, već pronalazi tragičnost pojedinačnih sudbina upravo u razdvajanju ovih dviju uloga

Nakon osvajanja nagrada na festivalima u Karlovym Varyma te Herceg-Novom, debitantski film Muškarci ne plaču bosanskohercegovačkog režisera Alena Drljevića prikazan je i pred bh. publikom, na 23. Sarajevo Film Festivalu, u sklopu Takmičarskog programa – izvan konkurencije. Riječ je o filmu čiji scenarij potpisuju Alen Drljević i Zoran Solomun, nastalom u produkciji sarajevske producentske kuće “Deblokada” u koprodukciji s “Iridium Filmom” (Slovenija), Produkcijom “Živa” (Hrvatska), “Manderley Filmom” (Njemačka) i “This & That” (Srbija) te njemačkom TV ZDF i Federalnom TV, a čiju glumačku postavu čine Emir Hadžihafizbegović kao Merim, bivši borac Armije RBiH, te Boris Isaković, Leon Lučev, Ermin Bravo, Sebastian Cavazza, Boris Ler, Ivo Gregurević, Primož Petkovšek, Izudin Bajrović, Jasna Đuričić i Miralem Zubčević, te dvojica stvarnih ratnih veterana.

Glavni protagonisti Drljevićevog ostvarenja jesu ratni veterani i bivši pripadnici Armije RBiH, HVO-a i VRS-a koji su se u ratu gledali preko nišana, a koji se danas bore s posljedicama tog sukoba, odnosno s posttraumatskim sindromom. Oni postaju gosti izoliranog planinskog hotela kao učesnici radionice čiji je cilj suočavanje s prošlošću, za šta je put popločen zlokobnim duhovima koji otvaraju stare rane i pobuđuju nove sukobe.

Kada je 1975. godine Miloš Forman snimio Let iznad kukavičjeg gnijezda, ni slutio nije da će njegovi likovi ponovo zaživjeti u bh. filmskoj metafori bolesnog društva, zatrovanog ostacima otrova iz proteklog rata. Naime, kao i u Formanovom filmu, i u ostvarenju Muškarci ne plaču glavni protagonisti jesu “dobrovoljni pacijenti” zatvoreni u izoliranom prostoru uz stalni nadzor psihoterapeuta.

Ipak, za razliku od nepopustljive tlačiteljice sestre Ratched u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda, kod Drljevića je nadzor “psihijatrijske ustanove” povjeren mirnom psihoterapeutu i medijatoru Ivanu iz Slovenije (Sebastian Cavazza), zemlje koja se tokom trajanja posljednjih ratova na Balkanu uglavnom držala po strani. Dok sestra Ratched ima za cilj istrijebiti i posljednje tragove ljudskosti kod svojih pacijenata, Ivan ljudskost nastoji vratiti i tako oživjeti izgubljene duše zatočene u mraku svojih ratova. “Iako je rat završio prije dvadeset godina, u vašim glavama on još uvijek traje”, kaže Ivan svojim “pacijentima” na početku mirovne radionice.

U nastavku, svaki od likova otvara se pred svojim neprijateljima i iznosi svoj rat, koji je godinama čučao skriven u najdubljim prostorijama njihovih psiha. Slijedeći uputstva psihoterapeuta kako je “najbolji način suočavanja s PTSP-om direktan susret s bivšim neprijateljima”, nekadašnji vojnici ne samo da prepričavaju svoje traume iz rata već ih i ponovno odigravaju u stilu Sistema Konstantina Stanislavskog, u kojem glumci koriste tzv. “emocionalnu memoriju”, odnosno tragaju za trenutkom iz vlastitog života kada su osjećali traženu emociju kako bi je mogli ponovo proživjeti na sceni. I zaista, suočavajući se sa svojim fizičkim neprijateljima, oni, zapravo, pobjeđuju one koji su se godinama skrivali u njima, a koji im nisu dopuštali da nastave sa svojim životima.

Unutarnju borbu glavnih protagonista, režiser, koji je i sam bivši vojnik Armije RBiH, prikazuje uz pomoć sugestivne fotografije Erola Zubčevića, čije blago tonirane boje kod gledalaca izazivaju osjećaj melanholije, dok klaustrofobični prostori sablasnog planinskog hotela izvan sezone, kojima bivši vojnici tumaraju, ukazuju na bezizlaznost iz mraka njihovih umova. Sam naslov filma posvećen je razbijanju predrasuda o balkanskim muškarcima stvorenim za ratovanje zahvaljujući kojima oni uporno bježe od svojih nježnijih strana i u tom bijegu razvijaju izrazito nasilan odnos prema ženama koje u njihovim očima postaju seksualni objekti (niti jedan lik u filmu nije u sretnoj ljubavnoj vezi). Međutim, iako su njihove ratne ispovijesti iz prošlosti izrazito potresne i teško probavljive, oni u međusobnom sučeljavanju pronalaze motive za smijeh i zabavu, a upravo ovo ispreplitanje tragičnog i komičnog predstavlja još jednu poveznicu s Formanovim ostvarenjem i dobro poznatim stilom “češkog novog talasa”.

Muškarci ne plaču film je o muškarcima s Balkana koji plaču jer nisu stvoreni da budu niti nemilosrdne ubice, niti ravnodušne žrtve, niti oboje istovremeno. Također, za razliku od nekih prethodnih bh. ostvarenja, film Muškarci ne plaču ne prezentira uzaludnost proteklog rata izjednačavajući žrtvu i agresora, već pronalazi tragičnost pojedinačnih sudbina upravo u razdvajanju ovih dviju uloga (naprimjer, trojica Bošnjaka pate od PTSP-a jer su u proteklom ratu bili ranjavani, mučeni, ponižavani, dok Srbina izjeda kajanje jer je morao strijeljati nevine civile). Za razliku od Leta iznad kukavičjeg gnijezda, njegova savremena bh. verzija ne završava smrću.

I dok Poglavica razbija prozor i bježi u slobodu, Drljevićevi “muškarci” presijecaju zatvorske rešetke u koje su bili zaključani njihovi umovi. Međutim, u oba slučaja postavlja se pitanje: Koji je svijet, zapravo, normalan, a koji je ispunjen ludilom? Onaj koji pripada nama “normalnima”, izvan psihijatrijskih ustanova, a u koji se vraćaju Poglavica okrvavljenih ruku i okorjeli hrvatski nacionalista koji, zbog nemogućnosti da prihvati i spozna tragičnost sudbina svojih neprijatelja, još na samom početku napušta mirovnu radionicu, ili ovaj unutar visokih kamenih zidova, ali bez duhovnih barijera u čovjekovoj unutrašnjosti.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!