Let balonom iznad Bosne 1911. godine

Petnaestog jula 1911. godine trojica Austrijanaca poletjela su balonom “Excelsior” s uzletišta Fischamend. Već nakon pet i po sati prešli su Savu i dočekali izlazak sunca iznad Bosne. Leutant Max Macher, vođa tima, pomno je bilježio doživljaje na tom putovanju, susret s bosanskim ljudima i ženama, njihovu zabezeknutost balonom i “nebeskim ljudima”, mješavinu strahopoštovanja i radoznalosti. Macher se neskriveno divi ljepoti Bosne nazivajući je “zemljom iz bajki”. Njegov tekst o letu balonom iznad Bosne štampan je u godišnjaku jednog austrijskog aerokluba 1912/1913. godine. Nije to bilo prvi put da neko leti balonom iznad Bosne, ali jeste, prema podacima kojima raspolažemo, da neko opiše Bosnu iz ptičije perspektive. Stoga ovu dragocjenu reportažu leutanta Maxa Machera donosimo u cijelosti

Petnaestog jula 1911. godine, u 11,20 sati navečer, dr. Hans Lorenz, dr. Karl Ewald i ja kao vođa leutant Max Macher, balonom Excelsior uzletjeli smo s poletišta Fischamend. S osam i pol vreća pješčanog balasta na korpi, svaka vreća s po 20 kg, vodikom napunjeni “avion” polahko je dobivao na visini. Usljed vlaženja balonskog omotača i hlađenja nosivog plina, već su u prvih pola sahata morale biti žrtvovane tri vreće balasta. Jezero Neusiedler davno je bilo pređeno i sad nas je obasjavalo ogledalo mađarskog mora na mjesečini. Smjer nam je bio jugoistok, visina 750 metara.

Uskoro smo došli do Balatonskog jezera i za tačno devet minuta prešli ga na njegovom najširem mjestu. Računajući, to je odgovaralo brzini putovanja od oko 80 kilometara na sat. Na noćnom nebu bile su divne slike od oblaka, a i mjesec je svoje učinio da cijela okolina izgleda još čarobnije. Oko tri sahata izjutra oblaci su postali gušći. Vjetar je skrenuo u čisti južni smjer. Postalo nam je jasno da niti ćemo stići do Beograda niti doći u Srbiju. Vrijeme se popravljalo i pri jutarnjem sivilu prešli smo Dravu. Iz magle su nam zdesna izronila brda Slavonije. U 4,20 sati se kroz gustu maglu oblaka na horizontu probila purpurna sunčeva lopta. Veseli i u dobrom raspoloženju, ušli smo u divno nedjeljno jutro. Iznenada Lorenz otkri ispod nas jato gusaka kako pasu. Nakon kratkog pogleda kroz durbin, Edwald konstatira da guske nose rogove. Bila su to goveda koja su mirno pasla.

Ulazak u bosansku čaroliju

Sunce nas je lagahno zagrijalo i postepeno smo se počeli dizati. Tek na 1.200 metara visine prestalo je dizanje. U 4,40 sati prešli smo Savu, nekoliko kilometara istočno od Bosanskog Broda.

Kakva neprocjenjiva sreća što smo mogli odozgo gledati Bosnu, zemlju iz bajki. Zemlja preko koje smo išli nošeni vjetrom bila je divna i naizmjenično šumovita. Ta krasota panorame što se otvara ispod i ispred nas, divota doline Bosne, ta istinski veličanstvena ljepota šuma i planina – bili smo ušli u raj.

U 6,20 sati lebdjeli smo istočno od Doboja na visini od 1.400 metara. Raspolagali smo s još samo tri vreće balasta i pred sobom imali pogodan teren za spuštanje, u blizini željezničke pruge. Ali, čarolija pejzaža nas je i dalje držala i odlučismo nastaviti put čak i po cijenu opasnosti da moramo rizikovati spuštanje u negostoljubivim planinama. Vučno uže je izvučeno, a stalni sjeverni vjetar nas je tjerao dalje u brda. S malom udaljenošću od tla, lebdjeli smo iznad prašuma u kojima još živi medvjed i kanjona u kojima tutnji divlja voda. Dok se iznad nas nebo razbistravalo, iz doline su se podizali oblaci, koji su uskoro stvorili zatvoren pokrivač i oduzeli nam pogled na zemlju. Zrake sunca postale su izrazito intenzivne i povukle naš Exscelsior na visinu od 3.100 metara, uprkos povremenom korištenju ispusnog ventila.

Više od dva sahata uživali smo u mirnoj vožnji iznad beskrajnog mora oblaka. Nažalost, pritom smo izgubili orijentaciju. Ali, pod pretpostavkom da su smjer i brzina vjetra posljednjih sati ostali nepromjenjivi, morali smo se nalaziti u blizini Sarajeva. Kad smo opet mogli razaznati zemlju, bilo je 9,45 sati. U isto vrijeme počeli smo tonuti. Krpice magle još su ometale orijentaciju. Nismo vidjeli ni Sarajevo, ni željezničke šine, premda smo vjerovali da čujemo buku voza. Rezerva balasta pala je na minimum i prisilila nas na spuštanje. Kao što su izbačeni komadići papira pokazivali, vjetar je bio sasvim prestao. Dakle, ništa nam nije bilo preostalo nego da se spustimo na dolinu ispod nas.

Spuštanje je uslijedilo pod pažljivo doziranim ispuštanjem balasta. U 10,05 sati vučno uže dodirnulo je tlo. Još samo nekoliko metara spusta i, potpuno oslobođeni tereta, polahko smo se približavali jednom blagom obronku.

Išaret nije bio dovoljan

Gore, ispod starog groblja, našlo se pedesetak seljaka. Bez glasa i pokreta buljili su u čudovište koje je palo s neba. U svojoj šarenoj nedjeljnoj odjeći, što je sjajno odudaralo od zelenila u pozadini, ti ljudi su tvorili grupu izrazito pogodnu za slikanje. Vučno uže zakačilo se za jedno stablo, i mi smo se polahko njihali gore-dolje. Pritom smo u miru mogli gledati uokolo. Već prije smo durbinom vidjeli da su prilikom našeg dolaska neki ljudi kleknuli i prekrstili se. Na naš poziv da prihvate uže, spustili su se na koljena i oni koji su do tad stajali. Začuđeni, čuli smo glasnu molitvu tih jednostavnih ljudi koji su nas, očigledno, držali za bića s neba.

Vidjeli smo da od prestrašenog stanovništva ne možemo odmah očekivati pomoć pa smo polahko silazili povlačenjem ventila. Spustili smo se na tlo sasvim mehko. Radoznalost dotjera najhrabrije ljude u blizinu još napuhanog balona. Oprezno su opipavali košaru te u čudu buljili u mrežu i lanenu tkaninu divovske kugle. Uskoro su imali više povjerenja i odjednom smo bili okruženi gomilom zapanjenih lica. Spustili smo se u Trnovicama, 777 metara iznad mora, a udaljeni 20 kilometara zračne linije od Sarajeva i oko 10 kilometara od Visokog. U Visokom se nalazila željeznička stanica. Uz aktivnu pomoć bosanskih ljudi i žena, opskrba balona odvijala se brzo i bez zastoja, dok nas je sunce i previše pržilo. Ali, pojavila se briga kako prevesti balon do željezničke stanice. Činilo se da ljudi ne razumiju šta želimo. Zato su Ewald i Lorenz odlučili sami sebi pomoći i potražiti prijevozno sredstvo. Jedan je otkrio četiri stara, djelimično slomljena točka, a drugi kola od čija su četiri točka ostala samo dva. Na temelju tih predmeta, znakovima su se nastavili pregovori i povjerovali smo da će nam ti ljudi pribaviti potreban prijevoz.

Veseli zbog toga, ulogorili smo se oko korpe balona i dokrajčili zalihe hrane. Pritom se oko nas skupilo i staro i mlado, a da ljudi nisu ni najmanje bili nametljivi. Kršćani i kršćanske žene s utetoviranim križevima na nadlanici ili podlaktici, muslimani sa svojim turbanima, mlade muslimanke s noktima obojenim knom, svi u ogromnoj zbrci, ali čisto odjeveni u prazničnu nedjeljnu odjeću, oko nas su pravili polukrug. Nismo se mogli dovoljno nadiviti skromnom ponašanju punom takta te neproračunatoj gracioznosti djevojaka. Vrijeme nam je vrlo brzo prošlo. Prošao je jedan sat popodne, a od prijevoza ni traga ni glasa. U nama se rodila sumnja jesu li nas ljudi zaista razumjeli.

Ponovo se podijelismo. Moji su se suputnici trebali spustiti u Visoko i tamo u najbližoj željezničkoj i žandarmerijskoj stanici potražiti mogućnost prijevoza, a ja sam ostao u balonu. Jedan mladi musliman je bio vodič i tri čovjeka iščeznuše u šumi. Uvečer se vodič vratio sam. Bijednim puteljcima došli su u Visoko, ali ni tamo nisu mogli naći nikakva kola. Zato su pak izvučena ona stara, jutros pronađena i za nuždu popravljena. U devet sati uvečer neobična zaprega je napustila Trnovice. Na kolima koja su se drmusala uzdizao se teški balon s korpom i omotačem, a četiri para malih bosanskih volova mučilo se da pokrene kola. Nešto dužim, ali ipak boljim putom, praćeni većinom seljaka, dospjeli smo u dolinu Trstjanice i nakon veoma nezgodnog marša, konačno u tri sahata ujutro, došli do željezničke stanice Ćatići. Zahvaljujući susretljivosti bosanske željezničke uprave, sljedeći ubrzani putnički voz bio je zaustavljen, čime se naša avantura sretno završila. S nezaboravnim dojmovima o Bosni i njezinim stanovnicima, konačno smo se ponovo vratili u Beč.

PROČITAJTE I...

Vrijedna ekipa KUM-a tokom 24 radna sata primi u prosjeku 300 pacijenata različitih zdravstvenih stanja, većinom hitnih slučajeva čiji životi često ovise o koncu. Iako su umor, teške noćne dežure, stres i rizik neizostavni dijelovi svakodnevice uposlenika KUM-a, na kraju sve bude vrijedno truda jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Kako bi se osoblju olakšao rad i poboljšala usluga ove ustanove, nova uprava KCUS-a, potpisivanjem ugovora o saradnji s Općom bolnicom “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, liječnicima s KUM-a omogućila je slobodne dane ponedjeljkom i petkom, a usvojena je strategije razvoja i nabavke

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!