Lekcije Iraka nisu naučene

Podsjećanja radi, zvanična verzije jeste da su obavještajne službe “pogriješile”, te su predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair “povjerovali” da je Irak (sa Sadamom Huseinom na čelu) najveća neposredna prijetnja svjetskom miru s kojom se mora obračunati preventivno i hitno. Toliko hitno da nema vremena za nastavak UN inspekcija koje su bezuspješno tragale za oružjem za masovno uništavanje – bezuspješno jer ga nije bilo

Danas je jako “in” pričati / pisati o “fake news” kao novom fenomenu vrlo uske definicije – fake news je propaganda onog “Drugog”. Međutim, čini mi se da to samo potvrđuje tezu o kratkom pamćenju (globalne) javnosti, jer, ruku na srce, uz svu galamu o fake news, letvica koju su zapadni mainstream mediji postavili od 2001. do 2003. godine, uoči agresije na Irak, nije dostignuta, a nije da se ne trude. Laži američkih i britanskih zvaničnika o iračkom posjedovanju oružja za masovno uništavanje i Sadamovoj nekooperativnosti glede UN inspekcija pretvorile su novinare zapadnih mainstream medija u njihove stenografe, a same medije u proponente jednoumlja u kojima nema mjesta za drugačije mišljenje, o činjenicama da ne govorimo.

OKEAN LAŽI

Prošle nedjelje obilježena je 15. godišnjica agresije “koalicije voljnih” na Irak. Historičari će imati problem da precizno utvrde šta je “koalicija voljnih”, odnosno koje su zemlje kada bile njene članice. Naime, Scott Althaus, profesor političkih nauka na Univerzitetu Illinois, još 2008. godine utvrdio je da je Bijela kuća nekoliko puta mijenjala zvanične dokumente s listama “koalicije voljnih”, dodajući i brišući zemlje bez mijenjanja datuma – praktično falsificirajući historiju. Sam izraz “koalicija voljnih” jeste varljiv, jer “volju” da upute vojnike u agresivni rat od 46-49 zemalja s tog varirajućeg spiska pokazale su samo 3 – SAD, Velika Britanija i Poljska. No, to je samo trivija. Kap u okeanu laži koje su prethodile i pratile taj rat koji, mijenjajući formu i učesnike, traje, a da mu se kraj ne nazire.

Povodom (neslavne) godišnjice napisana je ovih dana gomila uvodnika i kolumni. U mainstreamu riječi “greška” i “katastrofa” (kao da je riječ o prirodnoj nepogodi) dominiraju, pokazujući volju da se mit (laž), odnosno zvanična verzija, prepakuju i prodaju po ko zna koji put. A zvanična je verzija, podsjećanja radi, da su obavještajne službe “pogriješile”, te su predsjednik SAD George W. Bush i premijer Velike Britanije Tony Blair “povjerovali” da je Irak (sa Sadamom Huseinom na čelu) najveća neposredna prijetnja svjetskom miru s kojom se mora obračunati preventivno i hitno. Toliko hitno da nema vremena za nastavak UN inspekcija koje su bezuspješno tragale za oružjem za masovno uništavanje – bezuspješno jer ga nije bilo. No, očiglednost logičke nemogućnosti da se dokaže negativno promicala je i/ili ostala sakrivena pred svjetskom javnošću.

Pored svih bombardiranja propagandom, što je kulminiralo sramnim nastupom tadašnjeg državnog sekretara SAD Colina Powella u Savjetu sigurnosti Ujedinjenih nacija 5. februara 2003. godine, svjetska javnost nije bila (veoma) uvjerena. Antiratni aktivisti i dan danas ponosni su na milione ljudi koji su marširali širom svijeta protiv rata deset dana nakon tog Powellovog teatra. Drugim riječima, ponosni su na ultimativnu vježbu uzaludnosti jer marš miliona nije ostavio dublji, odnosno nikakav utisak na Busha i Blaira – prave bombe počele su padati na Bagdad 20. marta 2003. godine.

Nije potrebna naknadna pamet da se uvidi apsurd propozicije da zemlja koja je duže od decenije bila mrcvarena sankcijama, koje joj nisu omogućavale ni da popravi, recimo, vodovodnu infrastrukturu, predstavlja opasnost svjetskom miru. Bilo je i tada dovoljno pokazatelja da se obavještajni izvještaji kuhaju prema receptu davno zacrtane politike. Upravo zbog toga, danas, kada se o toj kuhinji zna mnogo više, apsurdno zvuče pokušaji da se sve predstavi kao jedna ogromna “greška”.

“Sada smo imperija i, kada djelujemo, stvaramo vlastitu realnost”, izjava zvaničnika Bijele kuće, objavljena u New York Timesu u članku Rona Suskina oktobra 2014. godine, možda je najbolje sumirala tu situaciju. U istom dahu, tada anonimni, zvaničnik se sprdao sa “zajednicom baziranom u realnosti”. Zvaničnik je relativno brzo identificiran kao zamjenik šefa kabineta predsjednika Georgea W. Busha Karl Rowe.

Posljedice imperijalnog stvaranja vlastite realnosti jesu takve da ih je teško nabrojati u jednom novinskom članku. Ni prodavci teze o “grešci” ne mogu ih ignorirati. A i kako bi? Čak i ako se apstrahuje činjenica da je Irak uništen, a sektaštvo i nasilje glavni legati preventivnog rata, lanac događaja ili možda lanac “grešaka” agresije, invazije i okupacije koja je uslijedila vodi direktno ka pojavi ISIL-a i sadašnjem haosu regije.

ŠTA SVE MOGU KREATORI “VLASTITE STVARNOSTI”

Stvaranje vlastite realnosti jeste eufemizam za laž i dio uvodnika i kolumni, naročito u alternativnim medijima, uzima tu riječ (laž) kao ključ destrukcije Iraka (i šire). Da, to je tačno, laž je osnova. No, koliko to danas, 15 godina kasnije, ima veze? Nedavno ispitivanje Pew Research Center pokazuje da 43% Amerikanaca i dan danas misli da je odluka da se povede (preventivni) rat bila ispravna, što jasno govori da ne daju ni pet para na to da je ona (odluka) bila bazirana na laži. Fakat da relativna (48%) većina misli da je bila pogrešna ne djeluje utješno. Naprotiv, pokazuje da je potreban mali napor kreatora “vlastite realnosti” da se taj odnos preokrene.

Zbog toga je Trumpov izbor novog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Johna Boltona, koji se poklopio s ovom godišnjicom, blago rečeno zabrinjavajući. Bolton je od sorte koja nema nikakvih dilema o tome da je rasturanje Iraka bila super ideja, a ne krije da je rat s Iranom (o Sjevernoj Koreji da ne govorimo) također njegova velika želja. U kombinaciji s drugim kadrovskim rješenjima – nominacija Mikea Pompea za državnog sekretara i Gine Haspel za direktora CIA – administracija kakvu je Trump “oduvijek želio”, počinje opasno ličiti na administraciju Georgea W. Busha. Naslov kolumne u Foreign Policy Stephena M. Walta, profesora međunarodnih odnosa na Harvardu – Dobro došli u Dick Cheney administraciju (Dick Cheney, potpredsjednik u vrijeme Busha 2) – govori mnogo, ako ne i sve o tome zašto bi se “ostatak svijeta” morao zabrinuti ili, možda bolje, uspaničiti.

“Znajući to ili ne, stavljanje Boltona, Pompea i Haspelove na ključne pozicije liči više na povratak ‘cheneyizmu’, pod čime podrazumijevam vanjsku politiku koja naduvava prijetnje, odbacuje ozbiljnu diplomatiju, misli da su saveznici uglavnom teret, prezire institucije i vjeruje da su SAD toliko moćne da se mogu razbacivati ultimatumima očekujući da će drugi popustiti i vjeruje da se mnogo trnovitih problema vanjske politike može riješiti dižući nešto u zrak”, piše Walt. Teško je bolje sumirati činjenicu da lekcije Iraka nisu naučene.

Međutim, Walt ne stavlja krivicu za to isključivo pred vrata neokonzervativaca (riječ koju sam namjerno izbjegavao do sada). On podsjeća da je za agresiju na Irak postojao konsenzus u Washingtonu (kao što sada postoji konsenzus da je Iran problem), te da je sistem u kome vlada neodgovornost omogućila da Bolton, koji je samo “otvoreniji dio konsenzusa”, opstane i vrati se na vrh političkog života.

Mart 2003. godine, odnosno tursko odbijanje da učestvuje u agresiji na Irak tako da Turska bude odskočna daska za sjeverni front, jeste početak prekretnice u turskoj vanjskoj politici, od klijenta ka balansiranju. Tada je vrlo svježa Vlada Partije pravde i razvoja (AKP), izabrana samo četiri mjeseca ranije, prepustila odluku parlamentu, koji je, kako treba, odslikao (vjerovatno prvi put u historiji moderne Turske) volju naroda. Svako ispitivanje javnog mnijenja pokazivalo je da se više od 90% populacije protivi bilo kakvom uvlačenju Turske u rat. Paul Wolfowitz, tada zamjenik sekretara odbrane SAD, odluku turskog parlamenta prokomentirao je riječima: “Turska vojska nije obavila zadatak.” Komentar koji, nadam se, ne treba objašnjavati.

Sa spomenutim promjenama u američkoj administraciji, politika balansiranja svakako će biti stavljena na nova iskušenja, Pompeo i Bolton ispalili su mnogo neobaviještenih (da ne kažem glupih) izjava glede Turske. No, balansiranje nema alternativu.

PROČITAJTE I...

Nenasilni protest pod imenom “Veliki marš povratka” u suštini je gandhijevska inicijativa koja treba (ponovo) skrenuti pažnju svjetske javnosti na patnju Palestinaca opsjednute Gaze. Serija protesta duž granice s Izraelom planirana je da kulminira 15. maja na 70. godišnjicu “Nakbe” (arapski: katastrofa), kako Palestinci zovu cionističko etničko čišćenje iz 1948. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!