Legenda kaže da se Glamoč spominje i u Kur’anu

Svoju burnu, ali i bogatu historiju Glamoč duguje činjenici da je od srednjovjekovlja do danas najčešće bivao pogranično područje oko kojeg su se vodile bitke. Stoga su u ovom gradu građene utvrde i kule, od kojih je najznačajnije srednjovjekovno i osmansko utvrđenje u kojem se razvio Stari grad Glamoč. Danas je to nacionalni spomenik kojeg čine tvrđava iz srednjovjekovnog i osmanskog perioda, džamija u tvrđavi i mezar “Dobrog”, a kompleks je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2005. godine

 

FOTOGRAFIJE: Velija Hasanbegović

Glamočko polje izuzetno je bogato građevinama od historijskog značaja i arheološkim nalazima koji potvrđuju da je ovaj kraj bio naseljen u vrijeme kad to nisu bili danas mnogo veći gradovi u Bosni i Hercegovini. Po obroncima oko Glamočkog polja evidentirane su čak 34 prahistorijske gradine. Na mjestu današnjeg Glamoča u Busijama nađeni su skromni arheološki ostaci na osnovu kojih se pretpostavlja da je ovdje postojalo neko naselje u antičko doba. Već 20. godine naše ere, u vrijeme Dolabelline uprave, Rimljani su sagradili vojnu cestu od Salone (Solin) “do granica provincije Ilirik”, čiji je dio prolazio preko Glamočkog polja. Ovdje su pronađeni i dijelovi crkvenog namještaja, uglavnom ploče oltarnih pregrada iz ranog srednjeg vijeka.

Glamoč, Livno i Duvno su u 14. stoljeću, za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića, dospjele pod vlast bosanskih vladara. Bosanski ban umiješao se u sukob porodica Nelipića i Šubića, koji je trajao od 1324. do 1326. godine, te borbu protiv Nelipića iskoristio da dobije Krajinu, odnosno primorsku oblast od ušća Cetine do Neretve zajedno s Makarskom, te zaleđe Krajine s Imotskim. Cijelu tu teritoriju pridružio je Humu, a od Livanjske, Duvanjske i Glamočke župe stvorio zasebnu oblast koja se u historijskim izvorima naziva Zapadne strane ili Završje. Ban Tvrtko ustupio je 1357. godine ugarskom kralju Ludoviku dio Humske zemlje između Neretve i Cetine s Imotskim i Novim, te Završjem.

Od tada je u tom dijelu vladao, u kraljevo ime, hrvatsko-dalmatinski ban. Iste godine ugarski kralj pobunio je bosansku vlastelu i pokušao je udaljiti od utjecaja banove vlasti. U povelji ugarskog kralja Ludovika iz 1357. godine spominje se Grgur Stjepanić kao gospodar grada Glamoča. Tada se u Završju digla buna i mnogi velikaši, osim Vlatka Vukosalića, ostavili su bana Tvrtka. Spomenute teritorije ostale su pod vlašću ugarskog kralja sve do 1387. godine, kada su se ban Tvrtko i Hrvoje Vukčić Hrvatinić umiješali u dinastičke borbe između kralja Sigismunda i Ladislava Napuljskog. U tim borbama Tvrtko je vratio pod svoju vlast dio Huma koji je bio pod vlašću kralja Sigismunda, a uz pomoć vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića pod svoju vlast stavio je gradove Duvno, Livno i Glamoč.

Hazim Šabanović tvrdi da nije poznato kada su Osmanlije osvojile gradove Glamoč, Livno i Duvno. On ističe da je do 1537. godine Glamoč pripadao Bosanskom sandžaku, vilajetu i kadiluku Neretva, u Kraljevoj zemlji, čije je sjedište bilo u Konjicu. Glamoč se nalazio u nahiji Dlamoč ili Belgrad, dva imena korištena za ovo mjesto, koje se prvi put spominje 1516. godine kao vlaška nahija u kadiluku Neretvi. Godine 1550. i 1574. nahija Glamoč spominje se u Skradinskom kadiluku, koji je 1537. godine ušao u sastav Kliškog sandžaka. U sastavu tog kadiluka ostala je do kraja 17. stoljeća. Središte nahije bio je Glamoč, u kojem je kliški namjesnik Malkoč-beg sredinom 16. stoljeća podigao džamiju srušenu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Poslije gubitka Klisa 1648. godine i dijela teritorija Kliškog sandžaka, preostale nahije koje su bile u osmanskom posjedu postale su dio Livanjskog kadiluka. Do osnivanja kapetanije glamočki grad imao je dizdara.

Glamočka kapetanija osnovana je poslije 1624. godine i pripadala je Kliškom sandžaku do njegovog pada 1689. godine. Hamdija Kreševljaković piše da je 1833. godine popisano da u gradu ima jedanaest topova, od čega su četiri bila neispravna, dosta municije i olova, te u hambaru ječma i prohe. Vjerovatno je bio u dobrom stanju, primjećuje Kreševljaković, jer se nije nalazio na spisku gradova koji je trebalo napustiti.

OSMANSKA UTVRDA NA MJESTU SREDNJOVJEKOVNE

Svoju burnu, ali i bogatu historiju Glamoč duguje činjenici da je od srednjovjekovlja do danas najčešće bivao pogranično područje oko kojeg su se vodile bitke. Stoga su u ovom gradu građene utvrde i kule, od kojih je najznačajnije srednjovjekovno i osmansko utvrđenje u kojem se razvio Stari grad Glamoč. Danas je to nacionalni spomenik kojeg čine tvrđava iz srednjovjekovnog i osmanskog perioda, džamija u tvrđavi i mezar “Dobrog”, a kompleks je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2005. godine. Stari grad Glamoč leži na čunjastom brdu, nedaleko iznad savremenog naselja. Utvrđenje zauzima zadnji izdanak planinske kose, čije se strane strmo obaraju prema zapadu, sjeveroistoku i istoku, pa se utvrdi i starom gradu najlakše pristupa s jugozapadne kose. Oko utvrđenja je najprije nastala “gornja čaršija”, koja je zamrla krajem 19. i početkom 20. stoljeća, jer se tada, uslijed promjena saobraćajnih prilika, uz cestu koja je iz Livna vodila preko Glamoča i Mliništa u Banju Luku, razvila “donja čaršija”, danas poznata kao grad Glamoč.

Ostaci Starog grada Glamoča, koji su vidljivi na terenu, potječu najvjerovatnije iz osmanskog perioda. Sudeći prema historijskim izvorima, u kasnom srednjem vijeku ovdje je postojalo utvrđenje koje je u osmanskom periodu prilagođavano vatrenom oružju. Oblik utvrđenja uvjetovan je terenom na kojem je sagrađeno, na platou na vrhu niskog čunjastog brda. Sastoji se od gornje tvrđave i obora ispod nje. Gornja tvrđava zauzima cijeli relativno uski plato koji se pruža od jugozapada ka sjeveroistoku, u dužini od 60 i širini od približno 20 metara. Plato je oivičen s triju strana strmim kratkim padinama. Gornja tvrđava sastoji se od jednog bastiona na najpristupačnijem dijelu na jugoistočnom kraju, bedema na sjevernoj i južnoj strani s poluisturenim kulama i sjeveroistočnog bedema uz koji su ostaci džamije i neke zgrade. U osnovi sedmougaonog bastiona prepoznaje se okrugla srednjovjekovna glavna kula. Poluisturene kule, po jedna na sjevernom i južnom bedemu, već su bile prilagođene vatrenom oružju, što svjedoči o bitnosti ove utvrde u planovima odbrane Glamoča.

Nedaleko od bastiona nalazi se mezar “Dobrog”. Nije poznato ko je ovdje sahranjen. Za grob je vezana legenda o nepoznatom putniku koji je ukopan, prema njegovoj želji, na mjestu na kojem će biti nađen njegov štap. Mezar ima postolje i dva nišana. Postolje je napravljeno od naslaganih kamenih ploča u suhozidu. Uzglavni nišan je s turbanom i zadebljalim donjim dijelom, a na sjeveroistočnom kraju drugi je nišan u obliku piramide sa zaobljenim vrhom. Oko ovog mezara narod je obvodio bolesne radi njihovog ozdravljenja, što, uz samo ime ovog lokaliteta, upućuje na zaključak da je riječ o mezaru nekog od evlija – dobrih Božijih robova.

ASHABI-KEHF I SULTAN FATIHOVA DŽAMIJA

Na jednoj od parcela koja se nalazi uz Stari grad nalazi se porodična jednospratna kuća Muharema Džina. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kuća je stradala. Na pročelju stare kuće, lijevo i desno pored ulaza, bile su postavljene dvije kamene ploče s uklesanim natpisima. Poslije rata je vlasnik prezidao kuću, ali je pri ponovnoj izgradnji postavio natpise na isto mjesto na kojem su bili prije razaranja kuće. Cijeli taj prizemni dio rekonstruiran je i ima izuzetnu vrijednost. Lijevo od ulaza, gledajući prema kući, na kamenoj ploči uklesan je natpis čiji je početni dio nečitljiv, a ostala slova su oštećena: “…ovu građevinu podigoše Salih-aga i moj brat Hasan dizdar-aga, sinovi Husein-age, dizdar-age.”

Desno od ulaza je kamena ploča na kojoj su krupnim pismom isklesana imena ashabi-kehfa: Jemliha, Mislina, Miksilina, Mernoš, Debernoš, Šadnoš, Kefeštatioš. Riječ je o sedam spavača ili ljudi iz pećine Kehf. Prema kur’anskom predanju, to su imena sedam ljudi koji su se sklonili u pećinu da bi se spasili od nasilja cara Dioklecijana krajem 3. i početkom 4. stoljeća. Bog je dao da u pećini zaspu i tu prespavaju tri stotine i devet godina. Kako navodi Mehmed Mujezinović, njihova imena upotrebljavaju se kao talismani za zaštitu od zla, te su i ovdje upotrijebljena kao izraz narodne tradicije i religijskih vjerovanja. Međutim, usmena predaja tvrdi da se nedaleko od glamočke tabije nalazi pećina u kojoj je boravilo sedam spavača. Baš su se u tu pećinu, tvrdi legenda, sklonila sedmerica spomenuta u Kur’anu kako bi se spasila zla cara Dioklecijana.

Ruševine džamije nalaze se uz sjeveroistočni ugao utvrđenja, a od njenog sjeverozapadnog dijela odvojena je dugim prolazom. Podignuta je na donjem dijelu bedemskog omotača grada. Nije poznato kada je sagrađena, a Mujezinović pretpostavlja da je mogla nastati krajem 16. ili početkom 17. stoljeća. Međutim, postoje neke indicije da je ovu džamiju dao izgraditi sultan Mehmed Fatih, ali da je gradnja završena za tek vrijeme vladavine sultan Sulejmana. Godine 1660. putopisac Evlija Čelebi spominje džamiju u Starom gradu, kao i džamiju u naselju. Spaljena je, piše Mujezinović, 1932. godine.

Džamija ima kvadratnu osnovu i svojim je jugozapadnim zidom, koji je debeo metar i po, naslonjena na tvrđavu. Građena je od pažljivo klesanog i slaganog kamena. Na jugoistočnoj i sjeveroistočnoj fasadi ima po dva simetrično postavljena prozora. Iznad tih otvora djelomično su sačuvani manji potkrovni četverougaoni prozori s okvirima od tanko klesanih ploča. Bridovi džamije s vanjske strane naglašeni su pravilno klesanim kamenjem, pa posjetilac odmah može primijetiti da je riječ o strukturi koja je dio utvrde, ali ipak zasebna cjelina.

Nestvarno je vidjeti očuvan kameni mihrab, a, umjesto vjernika, safove trave. Mihrab sa stalaktitima isklesan je od istog kamena od kojeg je sagrađena i džamija. Pažljivo je klesan i optočen profiliranim okvirom kao i prozori i ulaz. Uz sjeveroistočni zid džamije dograđen je uspravno na njega jedan otvor. Sagrađen je od kamenih dobro klesanih greda.

Džamija je nekada imala drveni krov i drvenu munaru. U Drugom svjetskom ratu porušili su je četnici, a nakon što su Bošnjaci uspjeli vratiti kontrolu nad Starim gradom, pripovijedaju o tome Glamočaci, obnovili su je za jedan dan. Džamija je uskoro ponovo srušena u njemačkom bombardiranju, nakon čega nije obnavljana. Elaborati za njenu obnovu u fazi su izrade, a postoje naznake da bi to obnove zaista i moglo doći.

 

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!