LAŽNA SLIKA SVIJETA

Poznate su i mnogobrojne priče da živimo lažni život. Kao i one da živimo sve što se već dogodilo i da je to samo provjera naših odluka u ko zna kojem istraživanju. Tu se negdje skriva i priča o konačnom sudu

Kad hodaš na štakama, svijet je nekako smanjen.

I podbočen. Nekima tako, nekima posve drukčije počinje uobičajena izokrenuta priča. Ponekad ti se učini da si u nekom drugom svijetu. Sve koje srećeš poznaješ, ali ipak su drukčiji. I nisi siguran poznaju li oni tebe. Pozdravljate se, ali je sve to ipak sumnjivo. Kuće su iste, ali ko zna ko u njima stanuje.

Vidim blagonakloni smiješak čitaoca koji saučesnički razumije nešto što smo ponekad svi doživjeli, ali zato (vidim to u njegovu smiješku) postoje stručnjaci za to s kojima se ponekad dobro posavjetovati.

Pokušavaš razumjeti kako si se našao u tom sličnom, ali stranom svijetu. Možda se pomjerila samo jedna sjena. Ili si prebrzo zakoračio iz sna na ulicu. I sad više ne znaš kojom ulicom koračaš. Kao kad stojiš u noći pred prozorom. Sve što vidiš dok promatraš grad koji spava ovisi o nečemu u sobi – nečemu čega nisi svjestan. Odsjaju? Sjeni?

Poznate su i mnogobrojne priče da živimo lažni život. Kao i one da živimo sve što se već dogodilo i da je to samo provjera naših odluka u ko zna kojem istraživanju. Tu se negdje skriva i priča o konačnom sudu.

Zapisano je to na različite načine i u svetim spisima. Naravno, i kad znamo, mi to ne znamo. I kad se vatreno u nekoj raspravi upinjemo da to dokažemo. Tu stvarnost koje nismo svjesni.

Jer, živimo sad i ovdje. Donosimo svoje odluke sad i ovdje. Naše radosti i udarci od kojih se teško oporavljamo su tu. A ipak nam se čini da ponekad zalutamo u drugi svijet.

Zanimljiv mi je način na koji se neke sudbine razrješavaju u starom kineskom romanu. Jedan mračan i surov život, pun nasilja i nepravde doživljava (neočekivano?!) svoju iznenađujuću katarzu. To nije novitet pripovjedača nego samo osvijetljen pogled na svijet jednog vremena i jednog društva (Šljivin cvijet u vazi od zlata – naziv romana, ali i ime djevojke).

A katarza je novi život u kojem ti čine što si činio i doživljavaš svijet na način za koji nisi ni znao da postoji. Bolesnici su nevjerovatni pripovjedači (volim slovensku riječ bolnik). Povezuju neke male prizore iz svakidašnjice ili čak djetinjstva sa svojom sudbinom na način koji bi vidovnjačku kuglu gurnuo u vječni mrak.

I život se zaustavi na jednoj ili dvije slike koje se čine presudne. Kao neki sublimati u kojima je zapisano sve. Ne postoji ništa u čitavom životu što time ne bi moglo biti objašnjeno. Kao na one dvije možda najtužnije slike koje su ikad naslikane: Prosjaci Pietera Bruegela i njegova Parabola o slijepcima koje vodi slijepac.

Svako vidi i živi svoj svijet i makar su mnoge stvari u njima slične, gotovo identične, ipak ljudi žive u različitim svjetovima. Prozor ti govori šta ćeš vidjeti. Prozor je matrica svijeta. Matrica u koju ćeš zakoračiti kao u onom filmu koji je ne tako davno bio univerzalna slika svijeta. Slagali se s tom pažljivo složenom pričom ili ne, osjećali smo je – istinitom.

Svaka moć i uprava ima svoju sliku svijeta – za one koji će tu sliku revno ispunjavati svojim pregnućima i znojem. Ponekad se umornim ljudima te slike preklapaju i nisu se u stanju odlučiti gdje se zapravo nalaze.

Misliš o tom i zastaješ jer ne znaš gdje bi krenuo. Ni jedan od putova koji su pred tobom ne prepoznaješ.

– Ne, ja ne živim u ovom svijetu – kažeš sam sebi i čudiš se kako si se tu zadesio.

Ali onda ipak nastavljaš koračati. I pokušavati da se snađeš u onome što je zaista tvoja svakodnevica. To ponekad zaista nije jednostavno. Sretneš Muhidina, ali Muhidin ne liči na Muhidina. Nekako je drukčiji i, umjesto srdačnog pozdrava, jedva da znak da te je vidio.

Zaista čudan svijet danas. I mnoštvo nekih nepoznatih ljudi koje nikad nisi vidio. A onda Sadik. Projuri kao da te nikad ranije nije vidio. Je li to zaista onaj isti Sadik?

I taj pas.

Kao da čeka.

I gleda.

Sumnjiv i opasan neki pas.

Hoće li me pas iz ovog drugog svijeta ugristi?

Izgleda opasno i, po svemu sudeći, hoće. Čak se nije uplašio ni kamena.

Zaista su slični svjetovi u kojima živimo.

Možda se neki koji povremeno žive u njima osjećaju bolje.

 

 

 

Prethodni članak

Nije to vaša pjesma

Sljedeći članak

OKOLO KERE NA MALA VRATA

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!