Laboratorij za stvaranje maratonaca

Kipchogeov, ali i dan ostalih maratonaca obilježen je intenzivnim treninzima, svako jutro i onda poslijepodne. Vrijeme između treninga krate gledajući televiziju ili čitanjem. Svi bez izuzetka peru svoju odjeću i čiste kupaonice. I tako od ponedjeljka do subote. Takav način života teško je zamisliti drugim elitnim sportašima. Čak ni teren za trening ne izgleda onako kako biste očekivali od takvog centra. Vrt s plastičnim stolicama, nekoliko krava koje im daju svježe mlijeko.

Treći Mostarski polumaraton, održan proteklog vikenda, osvojio je Kenijac Samuel Naibei Kiplimo. U Mostar je stigao kao favorit i to se pokazalo tačnim. Da osvoji mostarsku trku dugu 21 kilometar, trebalo mu je sat i osam minuta. “Sve je bilo odlično, nismo se borili za vodu koja je na predviđenim mjestima bila postavljena kako treba, zadovoljan sam svojom brzinom, a posebno pred kraj utrke i osjećam se vrlo dobro. Također čestitam svim ostalim trkačima koji su sudjelovali na ovom događaju”, kazao je Kiplimo. Nije čudno da Kenijac osvaja maratone i polumaratone. Kenija je trkačka velesila u kojoj postoji poseban centar za trening u kojem se rađaju trkački prvaci.

Najbolji maratonci na svijetu trenirani su na cestama koje prekrajaju Keniju, posebno u njezinom središnjem dijelu doline Rift, iznad 2.400 metara nadmorske visine. Tu je nastala legenda o Eliudu Kipchogeu, najbržem maratoncu u historiji tog sporta. Sportaši iz cijelog svijeta svake godine doputuju u taj dio zemlje kako bi saznali za tajnu Kenije.

“Ključ uspjeha? Volim ovaj sport. Ne mogu u životu zamisliti da radim ništa drugo osim ovoga”, kaže Kipchoge. Osvojio je olimpijsko zlato u Riju 2016. godine u spartanskoj disciplini. Magičnu udaljenost od 42.195 kilometara pretrčao je za nevjerovatna dva sata, jedan minut i 39 sekundi prošle godine u Berlinu, i to je najbolji rezultat ikada. Kipchoge je nedavno dobio nagradu “Laureus” kao protagonista najvećeg sportskog podviga godine. On je čovjek koji je pomjerio granice izdržljivosti ljudskog tijela. Iako on kaže kako granice ne postoje.

Nešto prije zore, trkači tima u malom gradu Kaptagatu, među kojima je i Kipchoge, već su obuli patike. Oko šest ujutro počinju trčati po prašnjavim cestama koje okružuju kamp za obuku. Tu su od ponedjeljka do subote, osim onda kada idu na oko 20 kilometara dugu stazu Eldoreta. Kada se pojave prve zrake sunca, već su u punom trku.

Gaze u istom ritmu, dugim i laganim korakom. U utrci je teško vidjeti patnju na Kipchogeovom licu. Na njegovom se licu nikada ne vidi muka, ni na treningu ni na takmičenju. Naprotiv, uvijek je nasmijan. “Osmijeh je ono što te pokreće, iako, kao i svi drugi, osjećam bol. To je dio sporta. Ali smijeh mi pomaže da zaboravim bolove u mišićima i da uživam u utrci.”

Kipchogeov, ali i dan ostalih maratonaca obilježen je intenzivnim treninzima, svako jutro i onda poslijepodne. Vrijeme između treninga krate gledajući televiziju ili čitanjem. Svi bez izuzetka peru svoju odjeću i čiste kupaonice. I tako od ponedjeljka do subote. Takav način života teško je zamisliti drugim elitnim sportašima. Čak ni teren za trening ne izgleda onako kako biste očekivali od takvog centra. Vrt s plastičnim stolicama, nekoliko krava koje im daju svježe mlijeko.

U drugom dijelu mala soba za masaže, druga s TV-om i bibliotekom, skromna kuhinja i trpezarija. Unatoč uspjesima, Kipchoge ne zaboravlja odakle dolazi. “Nije imao lahko djetinjstvo i zato živi jednostavno, bez razmetanja i uvijek pomaže drugima”, kaže Marc Roig, fizioterapeut i nadzornik timskih vježbi.

Kipchoge je primjer za sve Kenijce i referenca za mnogu djecu u zemlji u kojoj je sport gotovo pa religija. “Pomaže mnogim mladim sportašima i čak postaje njihov sponzor”, dodaju u kampu. O tome ne priča, između ostalog, i zato što je novac tabu tema.

PROČITAJTE I...

U septembru 2000. irski premijer Bertie Ahern objasnio je da je “moralna dimenzija” međunarodnih odnosa “prvi i najvažniji” razlog irskog angažmana. U ljeto 2003. godine Brian Cowen, tadašnji irski ministar vanjskih poslova, posjetio je Yasera Arafata tokom vrhunca “Druge Intifade”. Godine 2004. podnesena je peticija kojom se poziva na bojkot Izraela.

Legendarni moskovski napadač, jedan od ljudi koji su osnovali Spartak 1922. godine, nije se iznenadio kada su dva člana NKVD-a ušla u njegovu kuću da ga uhapse 21. marta 1942. godine. On je već nekoliko dana ranije znao da su on, njegova tri brata, koji su bili kapiteni reprezentacije SSSR-a, i nekoliko drugih igrača iz njegovog kluba pali u nemilost. Bili su svjesni da ih je sjena čistki opterećivala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!