Kusturicin “Andrićgrad” kao nastavak etničkog čišćenja

: Francuska umjetnica i režiserka Florence Lazar snimila je dokumentarni film Kamen nakon što je čula da je u Trebinju napravljena replika manastira Gračanica i “Andrićgrada” u Višegradu. To je prepoznala kao falsificiranje historije i produžetak etničkog čišćenja. Film je dobitnik nagrade “Louis Mercorelles” 36. izdanja “Cinéma du Réel” u Parizu, dok iz Sarajevo Film Festivala tvrde da on “ne postoji u bazi podataka, odnosno da nije bio prijavljen za ovu filmsku smotru”

 

Tokom jedne posjete Bosni i Hercegovini i gradovima Trebinju i Višegradu, te razgovora s njihovim mještanima, francuska umjetnica i režiserka Florence Lazar uočila je nešto što će je u tolikoj mjeri zaintrigirati da će naposljetku 2014. godine snimiti dokumentarni film naslova Kamen (Les pierres). Naime, nakon upoznavanja s ratnom prošlošću ovog dijela BiH, ispunjene urbicidom, genocidom i etničkim čišćenjem Bošnjaka, Lazar saznaje da je u Trebinju napravljena replika manastira Srpske pravoslavne crkve Gračanica te da se u Višegradu gradi svojevrsni kulturni centar “Andrićgrad”, i to na mjestu nekadašnjeg Sportskog centra u koji je Vojska Republike Srpske u autobusima dovodila Bošnjake i Bošnjakinje te ih zatim raseljavala po drugim mjestima gdje su vršena ubijanja i silovanja.

Te arhitektonske poduhvate prepoznaje kao falsificiranje historije i produžetak etničkog čišćenja u ovom dijelu BiH, gdje se očigledno želi “utvrditi” da muslimani i Bošnjaci tu nikada nisu ni živjeli. Film je dobitnik nagrade “Louis Mercorelles” 36. izdanja “Cinéma du Réel” u Parizu, koju dodjeljuje Francuski institut. Početkom augusta, u razgovoru za zagrebački Jutarnji list, kazala je da je direkcija Sarajevo Film Festivala odbila prikazati njezin dokumentarac. “Njima to valjda nije zadovoljavalo standarde standardnog dokumentarnog filma. Čudno je da sam ga uspjela pokazati u New Yorku i Parizu, čak je bio i nagrađivan, no na ovim prostorima, koji bi trebali biti ponajviše zainteresirani, nisam se uspjela probiti.” Iz Sarajevo Film Festivala, pak, tvrde da film “ne postoji u bazi podataka, odnosno da nije bio prijavljen za ovu filmsku smotru”.

Florence se prvobitno interesirala za fotografiju, ali je ubrzo shvatila da joj fotoaparat nije dovoljan jer ne može zabilježiti riječi i pokret. O ratovima na Balkanu zna apsolutno sve, a to duguje svojoj umjetničkoj radoznalosti te svojim roditeljima, pogotovo ocu koji je bio jedan od inicijatora grupe “Sarajevo”, koja je u Parizu pomagala izbjeglicama iz BiH. Nakon prvijenca Seljaci (2000), u kojem problematizira srpski nacionalizam, te ostvarenja Crvena zvezda (2005), s kojim se upoznaje s likom i djelom Željka Ražnatovića Arkana, Lazar snima ostvarenje Kamen (2014), s kojim ponire duboko u historijsku rijeku Trebinja i Višegrada, te svjedoči zločinačkom mijenjaju njenog toka.

“Pokretač ovog projekta bila je kopija svetog kosovskog samostana na području RS-a, u Trebinju, pod nazivom Gračanica. Ta nova baština legitimizira srpsku nazočnost i daje prednost jednom narodu u odnosu na drugi. To nasljedno falsificiranje prošlosti neodvojivo je od religijskog konzervativizma i nacionalističke propagande. Predmet filma Kamen je, dakle, način na koji ultranacionalistička ideologija ortodoksne crkve falsificira historiju regije, jednostavno izmišljajući prošlost i prije svega prikrivajući je”, kaže Florence Lazar u razgovoru za Stav, te nastavlja o slučajnom poklapanju teme s izgradnjom “Andrićgrada” i dolaskom režisera Emira Kusturice u Trebinje kako bi pronašao kamen.

“Kusturicin Kamengrad upravo sudjeluje u brisanju nedavne prošlosti. Moj film zapravo pokazuje kako je historija u RS-u izbrisana i krivotvorena, između ostalog, i gradnjom jedne potpuno nove baštine iz temelja: Kusturicinog Kamengrada, koji je dio ovog procesa. Film pokazuje da je lažno selo Kamengrad izgrađeno na sportskom terenu gdje su tokom posljednjeg rata Bošnjaci dovođeni da bi bili ubijani od strane srpskih snaga. Nije slučajno da se izrađuju replike svetih samostana, da se na arheološkim nalazištima pronalaze lažni bizantski ostaci ili da se sagradi selo s ‘autentičnim’ kamenjem. Falsificiranje historije produžetak je etničkog čišćenja”, kaže Lazar. Još dok je montirala film za njegov scenarij, saznali su mediji u Republici Srpskoj, a nakon što je vijest stigla do Kusturice, Florence je momentalno nazvana “psom rata”. Ipak, nije odustala.

Florence Lazar dodaje kako je hrvatski dnevnik Jutarnji list nakon ovogodišnje premijere njenog filma na 58. Annaleu u Poreču prenio tekst s naslovom i rečenicom koja joj je pogrešno pripisana (Kusturicin lažni Kamengrad za mene je nova vrsta genocida), a koji diskreditira cilj njenog filma, svodeći ga samo na “Andrićgrad”, dok je zapravo riječ o sistematskom brisanju i krivotvorenju historije u RS-u, čiji je ovaj kulturni centar ili etnoselo samo jedan segment.

“Film pokušava ispitati stanje poslijeratnog društva koje, prepisivanjem i falsificiranjem svoje vlastite historije, a kroz promociju teokracije, uspostavlja nove nacionalne i vjerske temelje na poricanju i brisanju kolektivnog pamćenja”, objašnjava Lazar. Na pitanje da li njen film na neki način predstavlja odgovor i na politiku predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, kojeg također spominje u filmu, Florence odgovara: “Kao umjetnik koji se ne bavi politikom, nisam u dobrom položaju da znam na šta moji filmovi reagiraju. Radije radim na izgradnji fragmenata stvarnosti koje svako može rekonstruirati.”

Nakon prologa u kojem je prezentirano iskopavanje, prebacivanje i obrada kamenja koje će zatim biti ugrađeno u “Andrićgrad”, a što upravo simbolizira uništavanje Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine, te prisilno raseljavanje bošnjačkog stanovništva, režiserka film započinje u džamiji, namazom, a zatim gledaoce upoznaje s Huseinom ef. Hodžićem (bez potpisa imena) koji se vratio u Trebinje, gdje sprečava definitivni nestanak svog naroda i svoje vjere, dok vlastitim rukama gradi džamiju.

“Urbicid u Trebinju je počeo na ovom objektu (pokazuje fotografiju kuće) 1992. godine, dok rat još zvanično još nije počeo. Ova kuća je izgorjela. Ona je bila nacionalni i kulturni spomenik”, započinje ef. Hodžić svoju životnu priču te nastavlja: “Kad sam vidio konkurs da se u Trebinju traži imam, prijavio sam se. Bio sam jedini kandidat, primljen sam i došao sam odmah u aprilu 2001. godine. Tek kada sam došao ovdje, shvatio sam da se desio urbicid. Ustanovio sam da je na području ove općine porušeno deset džamija. Totalno porušeno. Paljenjem i postavljanjem dinamita na ostatke koje vatra nije uspjela uništiti. Svugdje smo pronalazili ostatke istog eksploziva, što dokazuje da su to radili profesionalci koji su dobili taj zadatak.”

Ef. Hodžić zatim odlazi do porušene džamije čija je rekonstrukcija tada još uvijek bila u toku, a čiju su obnovu finansirali trebinjski Bošnjaci iz dijaspore. “Vidite šta je ovdje interesantno. Na ovoj strani zida nema prozora. Ona strana također nema prozora. Nema nikako prozora u projektu ove džamije. Ova ima, ali bit će postavljeni tek na ovoj visini. To je tako moralo da se radi iz sigurnosnih razloga, jer ako je prozor nisko, onda neprijatelj ulazi lagano. Eto, prinuđeni smo ovako graditi”, objašnjava u filmu ef. Hodžić.

Upravo on, u nastavku filma tokom obilaska trebinjskih kamenih ruševina, objašnjava i pokazuje kako su arheolozi svojeručno dodavali kamenje ispred zidina kako bi izgledalo da je riječ o crkvenom portalu pravoslavnog hrama. “Ovdje i goveda imaju pravu da kažu da je ovo njihovo, jer su ovdje došli prije nas, prije državne komisije, prije radnika zavoda iz Banje Luke. Tako da svako ima pravo na dio ove prošlosti koja bi trebala da bude zajednička. Mislim da je ovdje u pitanju pokušaj jednostranog svojatanja prošlosti i bojim se, na kraju krajeva, da ne pokušavaju da falsificiraju, da se tu pojavi pravoslavna crkva i da kažu: ‘Od nas počelo, s nama se završilo'”, govori ovaj trebinjski imam i zaključuje riječima: “Kad bi kamen mogao da govori…”

“Ortodoksna vjera je uspjela ovdje preživjeti uprkos ugnjetavanju. Turci su prisiljavali na prihvatanje islama, pa su neke srpske vođe prešle na islam zbog vlastite koristi, prije nego što su se vratili svojoj religiji” kaže turistički vodič u Trebinju, te zatim odvodi turiste ka vjernoj replici kosovskog manastira Gračanica. Režiserka ubrzo predstavlja mladića koji zatim započinje lični monolog o srednjovjekovnoj državi i “zlatnom periodu” srpske historije.

“Mi smo imali jako uređenu državu. Imali smo žensku školu koju je Jelena Anžujska osnovala, u ono vrijeme kada je Evropa bila nepismena, ako ćemo pravo reći. Kad je Richard Lavlje srce prolazio kroz Srbiju, pa je trebao sa Stefanom Njemanjom da potpiše nekakav dogovor, mislim da se potpisao rukom, da nije znao da piše. Druga stvar što je jeo rukama, dok se kod nas jelo normalno na dvoru”, priča mladić u manastiru Gračanica te zaključuje kako su i Srbi poput Jevreja imali svoje golgote, a da je dolazak Turaka upravo “opomena od Boga” kako bi se srpski narod “popravio”.

“To nisu Turci. To su naše plave ili zelene oči, naš ten bijeli, naša kosa, naša krv.” Nakon mladićevog “časa historije”, režiserka izlazi na ulice Trebinja i snima pravoslavnu procesiju u kojem mitropolit okupljene mještane posipa svetom vodom te izgovora molitvu u koju uključuje i predsjednika RS-a Milorada Dodika. “Bože, sačuvaj našeg patrijarha Irineja, posvećenog biskupa Grigorija i svo episkopsko pravoslavlje, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Bože, zaštiti Svoje sluge, predsjednika Milorada i sve njegove saradnike i sav narod Republike Srpske, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova.”

Centralni sižejni tok, u kojem su izbjeglice koje su se privremeno ili stalno vratile u Trebinje i Višegrad, režiserka spaja sa scenama obrade kamena i same gradnje “Andrićgrada”, što svakako metaforički predstavlja izgradnju nove historije i zatrpavanje glasova koji svjedoče o staroj. Dok radnici obrađuju hercegovačko kamenje i pripremaju ga za gradnju Andrićgrada, sredovječni bračni par, Mustafa i Slađana Arslanagić, tokom privremenog povratka u rodno Trebinje prisjeća se početka rata i odlaska u izbjeglištvo. Naime, iako ga je njegov bivši student, tada “vojnik s bradom i puškom”, pokušao uvjeriti da ostane te da mu se ništa neće desiti, nakon paljenja džamije u komšiluku Mustafa shvata da tu “više nema šta da traži” i odluči napustiti svoju kuću.

“Kad smo krenuli, dali smo ključ komšiji od kuće i od auta i samo smo zamolili da sačuva knjige i slike, a ostalo da sve proda ako se bude moralo. Kad smo se vratili, ništa, apsolutno ništa nismo našli. Došli smo kod komšija u posjetu s poklonima. Komšinica me služi sokom iz moje čaše. Sjedim na mom kauču. Moje zavjese na prozorima. Moj tepih u njihovom dnevnom boravku. Ali… dobro”, započinje svoje intimno životno svjedočanstvo Slađana.

Ipak, iako nisu ništa tražili nazad, jedne uspomene se nisu mogli odreći. “Rekao sam: ‘Zaboravi na sve’, ali hoću ovaj goblen Slađi da ponesem. Ona je tražila i nije joj ga dala. Stvarno sam bio ljut. I skide ona goblen”, nastavlja Mustafa. “On dolazi i stao na vrata i drži goblen. Kako sam ugledala, meni su odjednom, kao da je neko česmu otvorio, ne znam odakle, odjednom, samo suze krenule… kao da mi je sve vratio”, završava Slađana. Njih dvoje su se vratili u svoj rodni kraj, nekada neodoljivi, šareni, veseli grad, kako bi završili gradnju budućeg zajedničkog nadgrobnog spomenika na svojoj zemlji koji će ostati kao jedini trag njihovog nekadašnjeg postojanja u Trebinju.

Film završava najtragičnijom ispovijesti, onom djevojke Amele, kojoj su pripadnici srpskih snaga u Višegradu ubili nekoliko članova porodice, a koja danas kao jedini
arhivist u ovom gradu bilježi tragove genocida i skuplja podatke o ubijenim i nestalima. “Nekako u tom sportskom centru, gdje je i počelo to čišćenje Bošnjaka, Kusturica i Vlasti RS‑a sada imaju želju da tu i završe to nešto što je u njihovoj glavi. Vjerovatno da sada pokažu svijetu da tu nikada Bošnjaka nije ni bilo. A kako ide, bit će da se dolje nismo ni rodili”, govori Amela dok pokazuje slike ubijenih, strine, njene majke, amidžića, amidžične, majkine tetke…

Lazar film završava radosnim, dražesnim, krajnje optimističnim predstavljanjem “Andrićgrada” u izgradnji, koji jedna od budućih zaposlenica opisuje kao “Nojevu barku”. Kako je započeo, tako Kamen i završava zvukovima razbijanja, oblikovanja, klesanja, prenošenja kamena, što, zapravo simbolizira iskopavanje, preoblikovanje i izgradnju jedne nove srpske kulture te zakopavanje onog njenog dijela zaprljanog bošnjačkom krvlju.

 

 

PROČITAJTE I...

Svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!