Kusturica s dva lica

On više nije niti sjenka onog sarajevskog mangupa iz raje kojeg su svi voljeli i poštovali, u čije su priče slijepo vjerovali, poput one da nije otišao u Cannes da primi Zlatnu palmu jer je s prijateljem “postavljao parket”. On više nije idol niti će više to ikada biti, jer dok u njegovoj rodnoj zemlji ubijaju nedužne mlade ljude, on ne snima filmove o njihovim očevima koji svakodnevno protestiraju na ulici, već na drugoj strani ulice “savjetuje” svog heroja iz stvarnosti. Njegov “povratak” u rodni grad neće biti s Oskarom kojeg je sanjao zajedno sa svojom rajom u kafani “Šetalište”, već dolazi kao savjetnik političara koji i dalje sanja uništenje tog grada.

“Kusturica je kulturno-umjetnički Dodik”, objavio je na svom profilu na Facebooku filmski producent Zoran Galić, koji ovom usporedbom nije namjeravao pohvaliti novoizabranog srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, a još manje pozitivno istaknuti lik i djelo priznatog režisera Emira Kusturice.

Ovo su riječi čovjeka koji živi i radi u Banjoj Luci, a koji godinama unazad bjesomučno pokušava održati u životu kinematografiju u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, dok novac namijenjen za podršku mladim režiserima, scenaristima i glumcima odlazi za intimne umjetničko-društvene-političke hirove Emira Kusturice.

Ovaj “status”, zapravo, najjasnije definira kraj karijernog puta Emira Kusturice, koji je od nekada omiljenog Sarajlije, šarmantnog intelektualca i beskrajno talentiranog filmskog režisera postao predmet sprdnje i kulturno-umjetnička replika jednog od najomraženijih političara u Bosni i Hercegovini, čiji je najveći “kulturno-umjetnički” domet “obrada” pjesama Mitra Mirića i Baje Malog Knindže.

Naposljetku, Kusturica i jeste postao Dodik, ozloglaženi političar s “crne liste” koji na svaku konstruktivnu primjedbu odgovara napadom i uvredama, svojstvenim ulično‑kafanskom diskursu (najnovije je uputio ministru sigurnosti Bosne i Hercegovine Draganu Mektiću, nazvavši ga kredencom čije su baglame popustile”, te preddodikovskoj Banjoj Luci, opisavši je kao “selendru”).

IZMEĐU MILOŠEVIĆA I CHE GUEVARE

Međutim, kako je moguće da se jedan od najnagrađivanijih evropskih filmskih režisera, koji je tokom svoje karijere osvojio dvije Zlatne palme u Cannesu, odrekao svog umjetničkog renomea i postao važan segment predizborne kampanje Milorada Dodika i SNSD-a, pozivajući građane da glasaju za njih jer “biranje protivkandidata vodi u naručje Bakira Izetbegovića i njegovog nakaradnog poimanja sekularne države i majorizaciju, koju on sada pokušava da izvede nad Hrvatima preko poletarca Željka Komšića”?

S jedne strane, nije upitno da je Kusturica prodao dušu ovom vragu onog trenutka kada je prvi put “posudio” novac od Dodika, a sa svakim novim “posuđivanjem” rasle su njegove “obaveze” i “ljubav” prema budućem srpskom članu Predsjedništva BiH, dok je s druge jasno da se decenijama u Kusturici skrivao “političar Dodik”, koji je konačno nadvladao svjetski priznatog umjetnika.

To Kusturicino lice pojavljivalo se na momente i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je izostala njegova odlučna podrška svom rodnom gradu, a definitivno je isplivalo na površinu snimanjem filma Podzemlje (1995), koji je novčano potpomognuo tadašnji predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević. Dok je Milošević vodio i nadgledao uništenje Bosne i Hercegovine, te dok se po njegovim uputama odvijao genocid, Kusturica je, potpomognut određenom novčanom sumom, postao njegov najvjerniji prijatelj te tako nagovijestio zašto možda nikada nije i nikada neće biti istinski umjetnik.

Zlatna palma, koju je film Podzemlje osvojio na Cannes Film Festivalu, istovremeno je donijela vrhunac i najavila kraj Kusturicine karijere jer će u budućnosti ovaj režiser konstantno pokušavati opravdati “zajam” tako što će u svakom javnom istupu braniti Miloševića i njegova politička zlodjela relativizirati u svojim filmovima. Ovo prijateljstvo pretvorilo je istinsku filmsku umjetnost kakva je nastajala u Sarajevu s naslovima Sjećaš li se Dolly Bell? (1981) i Otac na službenom putu (1985) u subjektivni filozofsko-politički pamflet s velikom odgovornošću prema sponzoru. Kusturicino približavanje Miloševiću i snimanje filma o ratu dok je rat još trajao i iz današnje je perspektive apsurdno i teško zamislivo, kao što bi, recimo, bilo da poljski autor Roman Polanski snimi film u kojem negira holokaust, a uz novčanu pomoć onoga koji je nalogodavac tog genocida.

Ipak, družbovanje s Miloševićem Kusturica je često pravdao te čak i negirao i s vremenom se stvarao utisak da se toga stidi i da što prije želi iz svog života izbrisati ime nedosuđenog ratnog zločinca. U međuvremenu je u svijetu nastavio svoju filmsku te otpočeo muzičku karijeru, uživajući status važnog i uspješnog filmskog stvaraoca te muzičara, koje, dakako, nije gradio govoreći o Slobodanu Miloševiću i o ratu u Bosni i Hercegovini već se predstavljao kao okorjeli liberalist i savremeni komunist s Che Guevarinim likom na majicama te je proizvodio sokove posvećene Fidelu Castru.

HRĐAVI LJUDI I NEHRĐAVE NAMJERE

Tako se Kusturicina ličnost podijelila na dvije polovice, na onu koju koristi u Evropi i svijetu tokom gostovanja na festivalima i u druženjima s “istomišljenicima” – Oliverom Stoneom, Seanom Pennom, Manuom Chaom, Maradonom – i na onu prilagođenu za prostore bivše Jugoslavije. Drugi Kusturica otvoreno propagira srpstvo, nacionalizam, negira genocid, brani ratne zločince i odlučno staje na stranu jedne političke ideje.

Nakon filma o Maradoni, u kojem otvoreno kritizira NATO i svjetske političke moćnike koji ugnjetavaju siromašne i “male”, Kusturica je na ovogodišnjem izdanju Mostre predstavio dokumentarac o bivšem urugvajskom predsjedniku Hoseu Muhiki, nekadašnjem ljevičarskom gerilcu i “najsiromašnijem šefu države na svijetu”. Ovim filmom, naslovljenim El Pepe, Una Vida Suprema, Kusturica je svijetu predstavio svog “posljednjeg heroja” te još jednom sebe definirao kao režisera koji je posvećen istinskim čovjekovim vrijednostima, njegovim duhovnim i intelektualnim dimenzijama te, na koncu, pojedincu koji se vječno bori protiv sistema u današnjem svijetu i nametnutih političkih moćnika koji u njemu vladaju.

Nasuprot ovom, unutar granica bivše Jugoslavije Kusturica se pretvara u Miloševićevo političko Frankensteinovo čudovište koje jedino razumije riječi koji dolaze iz usta Frankensteinova mlade – Milorada Dodika. Za razliku od vremena skrivanja ljubavi s Miloševićem i opravdanjima da nikada nije bio član niti jedne stranke, Kusturica danas otvoreno voli Milorada Dodika, i to ne samo privatno već i javno, na predizbornim skupovima, na kojima poput stranačkog plaćenika koji nema šta izgubiti savjetuje građane da glasaju za “njegovog” kandidata, te u njemu prepoznaje visokog, zgodnog i najboljeg “centarfora, sposobnog da otrese dvojicu protivnika sleđa i postigne gol”.

Taj Kusturica nije kul poput “evropskog Kusturice”, on ne svira punk već pjeva pjesme o ratnim zločincima, on u svojim filmovima ne osvaja Monicu Bellucci, njegovi protagonisti nisu najsiromašniji predsjednici na svijetu. Oni su ustupili mjesto “najbogatijem političaru u BiH”. Taj Kusturica izgleda uplašeno i nemoćno, taj Kusturica spreman je odreći se dvije Zlatne palme i iskoristiti ih u predizbornoj kampanji političara koji božansku slavu uživa jedino u rodnim Laktašima.

On više nije niti sjenka onog sarajevskog mangupa iz raje kojeg su svi voljeli i poštovali, u čije su priče slijepo vjerovali, poput one da nije otišao u Cannes da primi Zlatnu palmu jer je s prijateljem “postavljao parket”. On više nije idol niti će više to ikada biti, jer dok u njegovoj rodnoj zemlji ubijaju nedužne mlade ljude, on ne snima filmove o njihovim očevima koji svakodnevno protestiraju na ulici, već na drugoj strani ulice “savjetuje” svog heroja iz stvarnosti. Njegov “povratak” u rodni grad neće biti s Oskarom kojeg je sanjao zajedno sa svojom rajom u kafani “Šetalište”, već dolazi kao savjetnik političara koji i dalje sanja uništenje tog grada.

“Nemam hrđave namjere prema ljudima u Sarajevu, želim samo da pomognem Dodiku”, izjavio je Kusturica nakon navoda da će postati Dodikov savjetnik u Predsjedništvu BiH, iako dobro zna da “pomaganje” Dodiku jeste “hrđava namjera prema Sarajevu”.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!