KULTUR-FAŠIZAM I PODJELA NA BIJELE I CRNE TURKE

Podjela na bijele i crne Turke jedna je od usvojenih popularno-socioloških podjela turskog društva, koja s bojom kože nema nikakve veze, nego su “boje” markeri isključivo socijalnih kategorija. Bijeli su “urbana populacija, koja prihvata progresivne, sekularne, zapadne, republikanske vrijednosti”, dok su crni “konzervativni, islamistički i tipično oni manje obrazovani među originalno ruralnom anadolijskom populacijom”, kaže Wikipedija, besplatna online enciklopedija za površne

Jedan od pokušaja načina podizanja tenzija u društvu, koju uglavnom kemalistička opozicija ili, možda bolje reći, bijeli Turci i njihovi predstavnici (predstavnici nisu ograničeni na političare) uvijek nanovo potežu, jeste podgrijavanje diskusije o “stilu života”, odnosno o tome kako je njihov (površno) pozapadnjačen život navodno ugrožen otkad je Partija pravde i razvoja (AKP) na vlasti.

Za one koji to (još) ne znaju, podjela na bijele i crne Turke jedna je od usvojenih popularno-socioloških podjela turskog društva, koja s bojom kože nema nikakve veze, nego su “boje” markeri isključivo socijalnih kategorija. Bijeli su “urbana populacija, koja prihvata progresivne, sekularne, zapadne, republikanske vrijednosti”, dok su crni “konzervativni, islamistički i tipično oni manje obrazovani među originalno ruralnom anadolijskom populacijom”, kaže Wikipedija, besplatna online enciklopedija za površne.

Wikipedija, poput Ministarstva istine iz Orwellove 1984, stalno dorađuje / mijenja odrednice, pa je ovoj, o sociološkoj podjeli turskog društva, relativno nedavno (prošlog juna) dodala objašnjenje Ertuğrula Özköka, poznatog turskog (bijelog) novinara: “Oni (bijeli Turci) žive uglavnom u priobalnim regijama, osjetljivi su na sekularizam, piju alkohol, imaju veliku kupovnu moć, zapadnjački način života i žene ne nose hidžab”, a zatim je dodata i referenca na njegov tekst iz 2014. godine, u kojem lamentira nad “ugroženošću” bijelih Turaka i potrebi da “nauče da brane svoj stil života”. Ono čega nema u Wikipediji u odrednici o Ertuğrulu Özköku jeste njegovo svojevremeno hvalisanje da je sposoban da se poput zmije iskobelja iz svake situacije (da, ponosno je sebe uporedio s tom vrstom gmizavaca).

I Wikipedijina definicija i Özkökovo objašnjenje u suštini su površni, s tim što je ovo drugo za nijansu poštenije. Naime, tvrditi da su “progresivni” oni koji bi da zadrže (konzerviraju) društveni poredak zasnovan na jednom plitkoumnom poimanju modernosti s početka 20. stoljeća, na kojem se zasnivala decenijska diskriminacija većine populacije, a “konzervativni” oni koji bi da poredak promijene u pravedniji nediskriminatorni, u najboljem je slučaju površno, a u najgorem zlonamjerna zamjena teza. Tvrditi da su bijeli Turci prihvatili (suštinske) zapadne (deklarativne) vrijednosti još je nepoštenije. Osim garderobe, malo šta je od tih vrijednosti zaista prihvaćeno.

U tom smislu, Özkökovo “objašnjenje” jeste poštenije – barem spominje alkohol kao identitetski marker bijelih Turaka. Alkohol identitetski marker? Da, i to vrlo ozbiljan marker.

“Ja iskreno vjerujem, bez ikakve ironije, da je Erdoğan popio barem jedno pivo u životu, danas bi Turska bila mnogo bolja”, nedavno su izgovorene riječi Yılmaza Özdila, novinara omiljene dnevne krpe bijelih Turaka Sözcu, u programu Halk televizije, nezvanično zvaničnog kanala Republikanske narodne partije (CHP). Tražiti uzročno-posljedičnu vezu između konzumacije alkohola predsjednika države i stanja u državi uzaludna je rabota, ali to je vrlo česta vrsta “argumentacije” kojom se izražava kritika Erdoğanovog životnog stila. Svojevremeno je Erdoğan čak pokazivao sadržaj vlastitog frižidera u kojem je bilo piva za goste, ali tolerancija crnih Turaka jednostavno ne ulazi u vidno polje bijelih, kamoli u svijest.

Pozorišni glumac Rutkay Aziz nedavno je s himalajskih visina i talasa Artı TV “savjetovao” Erdoğanu da sluša Mozarta i Beethovena. “Možda mu dobro dođe,” kazao je.

Ovi “biseri” Aziza i Özdila samo su posljednji primjeri “mišljenja” šta predsjednik republike treba raditi, odnosno u koji (njihov) obrazac treba se uklopiti. Svako u vezi s tim ima neku (muzičku) želju. Na redovnom obraćanju poslaničkoj grupi AKP Erdoğan se na to osvrnuo nazvavši to o pivu i Mozartu “fašističkim stavom”. Moje skromno mišljenje jeste da je to bila idealna prilika da uvede izraz koji još nisam čuo u ovdašnjem diskursu na temu načina života – kultur-fašizam.

Takva preciznost onemogućila bi Aziza da izjavi još jednu glupost kao svoj odgovor: “Šta je onda fašizam, nije poznato. Ko je fašista u ovoj situaciji: ja ili Mozart? Ako je tako, ja sam spreman da branim Mozarta u ime humanizma.” Oh, kako pretenciozno! Engin Ardıç, kolumnista Sabaha i 48 godina prijatelj Rutkaya Aziza, u tekstu pod naslovom (koji govori mnogo) Gramofonska progresivnost piše da u tih 48 godina nijednom nije imao priliku čuti da mu prijatelj sluša Mozarta.

A kada je već riječ o muzici, prošlog petka desilo se jedno čudo.

Fazıl Say turski je pijanist i kompozitor svjetskog kalibra. Koncertna karijera vodila ga je po svim kontinentima, a bio je i rezidentni umjetnik / kompozitor u značajnim institucijama klasične muzike u Beču, Berlinu, Parizu itd. Pedigre potvrđen na Zapadu mu je, logično, donio izvjesnu popularnost kod kuće, među, pogađate, bijelim Turcima. Međutim, njegova mržnja prema religiji, AKP-u i egzaltirana podrška pokušaju svrgavanja Erdoğana na ulici 2013. godine, pardon, u Gezi parku, donijela mu je dodatnu slavu (komponirao je nekoliko kompozicija s Gezi u naslovu), te privukla na njegove koncerte i one koji ne razlikuju klavir od klarineta.

Šta se u međuvremenu desilo sa Sayovim svjetonazorom, nije jasno, ali je sasvim vjerovatno da je smrt njegove majke u augustu prošle godine i izrazi sućuti koje mu je Erdoğan izjavio u telefonskom razgovoru omekšala tu iracionalnu (nije li svaka?) mržnju. Šta god da je bilo, Fazıl Say uputio je poziv predsjedniku Erdoğanu da prisustvuje njegovom koncertu 18. januara u Ankari. Poziv je prihvaćen i desilo se predvidljivo. Kultur-fašisti počeli se su masovno odricati Fazıla Saya. Za odlazak na koncert znalo se sedmicama unaprijed i onaj “savjet” glumca Rutkaya Aziza bio je izgovoren kao komentar na to, u stilu nije Fazıla Say dovoljan. Međutim, vjerovatno u nadi da pijanist možda napravi neki skandal, dio populacije kojem se ovaj raprošman gadio je šutio. Linč na društvenim mrežama počeo je tek nakon što se događaj završio.

A završen je vrlo toplo. Zapravo, i tekao je toplo. Na programu je bila Sayova Trojanska sonata, ali koncert je počeo kompozicijom Kara Toprak turskog narodnog pjesnika i muzičara znanog kao Aşık Veysel (1894–1973), a u jednom momentu je u improvizaciju utkao Dombru, pjesmu koja je bila izborna pjesma za predsjedničke izbore 2014. godine i koja je ostala u srcu Erdoğanovih pristalica kao njegov zaštitni znak. Poslije koncerta, Erdoğan mu je poklonio uramljenu gramofonsku ploču Kara Toprak Aşıka Veysela, a Fazil Say njemu potpisane CD-ove svoje muzike.

Mnogo simbolike i mnogo ukrštanja desilo se te večeri. Simbolika Erdoğanovog poklona ide dalje od muzičke veze. Aşıku Veyselu bio je 1933. godine zabranjen ulazak u centar Ankare zato što je bio obučen (u jedino šta ima) u tradicionalnu nošnju. Rekoh ranije, plitkomuno shvatanje modernosti.

Predvidljivost reakcije bijelih Turaka na društvenim mrežama nije bila teška. Ko god da je percipiran kao “njihov”, a komunicira s onim Drugima, prošao je slično. Moj prvi tekst za Stav (br. 2) ispričao je priču o Orhanu Pamuku, koji je bio miljenik bijelih, pa omrznut kada je dobio Nobelovu nagradu, da bi iskoristio Gezi park proteste da se vrati svom jatu.

Beskrupuloznost napada na ljude koji komuniciraju s crnima na vlasti najbolje se vidjela kada je legenda svjetske fotografije Ara Güler u poznim godinama fotografirao Erdoğana i njegovu porodicu. Prošao je kroz sličnog toplog zeca. Čovjek koji je fotografirao sve značajne ljude 20. stoljeća morao je braniti svoje pravo da fotografira koga i kad hoće. Besmislenost toga vidjela se oktobra prošle godine, kada je umro u svojoj devedesetoj, a cijela Turska (i bijeli, i crni, i sivi – kakvi god) ga oplakala.

Psihologija definira projekciju kao odbrambeni mehanizam kojim ego brani sebe protiv nesvjesnih impulsa ili osobina negirajući njihovo postojanje, istovremeno pripisujući te nesvjesne impulse ili osobine drugima. Odbrambeni? Da, za ego, ali za okolinu “vlasnika ega” to je itekako ofanzivni mehanizam. Kada se cio jedan segment društva projektira, ostatku nije nimalo jednostavno. Bijeli Turci brane ono što nije napadnuto, a kada se bolje pogleda, i ne postoji kao koherentni stil života, kamoli kao dosljedan sistem vrijednosti. “Odbrana” se sastoji iz histeričnog vrištanja o “ugroženosti” i optužbama vječitog “Drugog”.

Od takvih optužbi nema efikasne odbrane. Najbliže odbrani jeste ukazivanje da izbor nije ili – ili. Da se istovremeno može voljeti i baklava i Sacher-torta, te da je kultur‑fašizam zahtijevati od bilo koga konačno opredjeljenje samo za jedno. Čudo petka 18. januara 2019. godine jeste upravo bila pokazna vježba toga i vještine građenja mostova. No, za to treba volja i emocionalna inteligencija obiju strana.

PROČITAJTE I...

Insistiranje „Samoopredjeljenja“ (čitaj: Ahmedina Škrijelja) na prihvatanju Inicijative o specijalnom statusu za Sandžak kao platformi za rješenje položaja Bošnjaka i statusa Sandžaka, unijelo je dosta konfuzije i u samoj SDA Sandžaka i listi „Samoopredjeljenje“. Dio Glavnog odbora SDA odbio je da glasa za takav dokument a dio vijećnika ponudio neka druga rješenja. Sam predsjednik Vijeća insistirao je na tome da bilo kakav dokument mora biti odraz zajedničke volje obje liste koje u Vjeću čine većinu.

Izmjene i dopune idu na glasanje nakon što je prije nekoliko nedjelja Komisija za sigurnost Skupštine Kantona Sarajevo o tome pokrenula inicijativu po hitnom postupku. Kolegij Skupštine i Vlada Kantona Sarajevo jednoglasno su prihvatili inicijativu Komisije, koju čine Elvedin Okerić, Elvis Vreto, Zvonko Marić i Senad Hasanović. Međutim, mnogi policijski službenici ne slažu se s predloženim izmjenama i dopunama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!