Kukićka i motika protiv ljiljana

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

 

Nakon što su svojevremeno pojedini pripadnici ljevičarske ideološke grupe koji se oglašavaju na prohrvatskom markističkom portalu Prometej.ba problematizirali izgradnju spomenika sarajevskim specijalcima, na red je došao i prijedlog spomen-obilježja “Ljiljan” sarajevske Općine Centar.

Kao i tada, i ovaj se put oglasila Ena Kukić. Ona smatra da je u vezi s predloženim rješenjem spomenika sporno ama baš sve: dimenzije, materijal, ali naročito lokacija i izgled. Suštinu takve ideološki obojene kritike mogli bismo svesti na protivljenje izgradnji spomeniku u obliku ogromnog ljiljana koji bi se nalazio u centru Sarajeva.

Ovakve kritike, možda, i ne bi bile sporne niti vrijedne pažnje da nije već spomenutog ranijeg pokušaja istih grupacija da utječu na to gdje će biti postavljen i kako će izgledati spomenik sarajevskim specijalcima, tj. njihovih nastojanja da se on demilitarizira i dekontekstualizira pa da, umjesto spomenika jednom vremenu, jednoj borbi i jednoj proslavljenoj jedinici, postane nekakav nedefinirani “spomenik miru”, čime bi se utjecalo na kulturu sjećanja i ideološki oblikovao historijski narativ.

Zanimljivo je da Kukićeva i ne krije ovakve namjere. U svojim prijašnjim člancima problematizirala je i muzej “Tunel spasa”, predlažući da, pored sadašnje funkcije podsjećanja na opsadu i genij improvizacije Sarajlija, muzej treba komemorirati i šverc, profiterstvo i ostale negativne posljedice opsade, a njena ideološka ostrašćenost i malicioznost dolazi do izražaja kada u negativne događaje koje su pratile opsadu glavnog grada, pored Cace i Kazana, navodi i “porodicu Izetbegović”.

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

No, to ustvari možda i jeste priželjkivani nivo političke korektnosti i kulture sjećanja onih kojima smetaju ljiljani i uništeni jugočetnički tenkovi.

PROČITAJTE I...

U svom radu susreće se često s našim ljudima, prije svega onim koji žive na ostrvu Fyn, ali se nađe i pacijenata s drugih područja Danske. Često ga zovu kući, pa i u nezgodno vrijeme, ali se on ne ljuti jer dobro zna da ga zovu ljudi koji su u nevolji i koji misle da im on može pomoći. Jedan od razloga jeste i taj što mu se mogu obratiti na maternjem jeziku. Nikada nikome nije odbio pružiti pomoć, a veoma često i ruku spasa.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!