Kukićka i motika protiv ljiljana

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

 

Nakon što su svojevremeno pojedini pripadnici ljevičarske ideološke grupe koji se oglašavaju na prohrvatskom markističkom portalu Prometej.ba problematizirali izgradnju spomenika sarajevskim specijalcima, na red je došao i prijedlog spomen-obilježja “Ljiljan” sarajevske Općine Centar.

Kao i tada, i ovaj se put oglasila Ena Kukić. Ona smatra da je u vezi s predloženim rješenjem spomenika sporno ama baš sve: dimenzije, materijal, ali naročito lokacija i izgled. Suštinu takve ideološki obojene kritike mogli bismo svesti na protivljenje izgradnji spomeniku u obliku ogromnog ljiljana koji bi se nalazio u centru Sarajeva.

Ovakve kritike, možda, i ne bi bile sporne niti vrijedne pažnje da nije već spomenutog ranijeg pokušaja istih grupacija da utječu na to gdje će biti postavljen i kako će izgledati spomenik sarajevskim specijalcima, tj. njihovih nastojanja da se on demilitarizira i dekontekstualizira pa da, umjesto spomenika jednom vremenu, jednoj borbi i jednoj proslavljenoj jedinici, postane nekakav nedefinirani “spomenik miru”, čime bi se utjecalo na kulturu sjećanja i ideološki oblikovao historijski narativ.

Zanimljivo je da Kukićeva i ne krije ovakve namjere. U svojim prijašnjim člancima problematizirala je i muzej “Tunel spasa”, predlažući da, pored sadašnje funkcije podsjećanja na opsadu i genij improvizacije Sarajlija, muzej treba komemorirati i šverc, profiterstvo i ostale negativne posljedice opsade, a njena ideološka ostrašćenost i malicioznost dolazi do izražaja kada u negativne događaje koje su pratile opsadu glavnog grada, pored Cace i Kazana, navodi i “porodicu Izetbegović”.

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

No, to ustvari možda i jeste priželjkivani nivo političke korektnosti i kulture sjećanja onih kojima smetaju ljiljani i uništeni jugočetnički tenkovi.

PROČITAJTE I...

Fahrudin Jašarević poznat je pod nadimkom Babo. Prekaljeni je policijski inspektor, specijalac i instruktor Specijalne policije. Nadimak je dobio od kolega kao najstariji specijalac u redovima policijske jedinice “Alfa”. Zapovjednik je Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske. Od prvog do zadnjeg dana branio je Hrvatsku od srpske agresije, dva je puta teško ranjavan. No, sudjelovao je i u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. Kaže da ima dvije domovine i na to je ponosan. “Istinski, iz srca to osjećam”, otkriva nam Babo, s kojim smo razgovarali netom prije nego je Počasni vod dočekao predsjednika SDA Bakira Izetbegovića pred Spomenikom Bošnjacima palim u Domovinskom ratu ispred Zagrebačke džamije, gdje su zajednički proučili Fatihu

U pokušaju odbrane grada sudjelovali su članovi Štaba teritorijalne odbrane i rezervnog sastava policije te patriotske lige iz nekoliko krajiških općina. Nakon dvodnevnih borbi 21. i 22. aprila, jedinice koje su pružale otpor povukle su se na lijevu obalu Une. Dva dana poslije, ove su jedinice još jednom pokušale ovladati gradom i zadržati ga u svojim rukama. U ranim jutarnjim satima 24. aprila prešli su most i zauzeli sve ranije objekte izuzev raskršća na Lipiku, ali zbog umora i gladi te očigledne nadmoći neprijatelja u ratnoj tehnici i naoružanju, bili su uvečer primorani povući se na lijevu obalu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!