Kukićka i motika protiv ljiljana

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

 

Nakon što su svojevremeno pojedini pripadnici ljevičarske ideološke grupe koji se oglašavaju na prohrvatskom markističkom portalu Prometej.ba problematizirali izgradnju spomenika sarajevskim specijalcima, na red je došao i prijedlog spomen-obilježja “Ljiljan” sarajevske Općine Centar.

Kao i tada, i ovaj se put oglasila Ena Kukić. Ona smatra da je u vezi s predloženim rješenjem spomenika sporno ama baš sve: dimenzije, materijal, ali naročito lokacija i izgled. Suštinu takve ideološki obojene kritike mogli bismo svesti na protivljenje izgradnji spomeniku u obliku ogromnog ljiljana koji bi se nalazio u centru Sarajeva.

Ovakve kritike, možda, i ne bi bile sporne niti vrijedne pažnje da nije već spomenutog ranijeg pokušaja istih grupacija da utječu na to gdje će biti postavljen i kako će izgledati spomenik sarajevskim specijalcima, tj. njihovih nastojanja da se on demilitarizira i dekontekstualizira pa da, umjesto spomenika jednom vremenu, jednoj borbi i jednoj proslavljenoj jedinici, postane nekakav nedefinirani “spomenik miru”, čime bi se utjecalo na kulturu sjećanja i ideološki oblikovao historijski narativ.

Zanimljivo je da Kukićeva i ne krije ovakve namjere. U svojim prijašnjim člancima problematizirala je i muzej “Tunel spasa”, predlažući da, pored sadašnje funkcije podsjećanja na opsadu i genij improvizacije Sarajlija, muzej treba komemorirati i šverc, profiterstvo i ostale negativne posljedice opsade, a njena ideološka ostrašćenost i malicioznost dolazi do izražaja kada u negativne događaje koje su pratile opsadu glavnog grada, pored Cace i Kazana, navodi i “porodicu Izetbegović”.

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

No, to ustvari možda i jeste priželjkivani nivo političke korektnosti i kulture sjećanja onih kojima smetaju ljiljani i uništeni jugočetnički tenkovi.

PROČITAJTE I...

“Rahmetli Alija je uvakufio pet miliona maraka u vidu dionica u BOR banci s ciljem da se ta sredstva umnožavaju. Može se iz vakufname izvući zaključak da se osnovna sredstva čuvaju, a da se iz dobiti stipendiraju studenti i učenici. Moram napomenuti da je uvakufljeno 5 miliona, a da smo mi za nekih 15 godina ostvarili oko 11,7 miliona maraka, u obrazovanje i nauku smo investirali 4,5 miliona maraka. Fond je u cijelosti sačuvan i mi sada raspolažemo s nekih 6,2 miliona maraka. On je osnovao još ovakvih sličnih fondova, ali uglavnom su svi propali, osim Fonda 'Bošnjaci'”, priča direktor Fonda Šahin Kerla

Svjedočenja Zaimovih prijatelja i zatvorenika s Golog otoka na najbolji način opisuju veličinu njegove ličnosti i principe islama kojih se on držao i u najtežim uvjetima, što njegovog sina Mesuda podsjeća na patnju prvog mujezina u islamu, a to mu je bila i inspiracija za pjesmu Kasida za bosanskog Bilala, koja se nalazi na početku knjige

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!