Kukićka i motika protiv ljiljana

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

 

Nakon što su svojevremeno pojedini pripadnici ljevičarske ideološke grupe koji se oglašavaju na prohrvatskom markističkom portalu Prometej.ba problematizirali izgradnju spomenika sarajevskim specijalcima, na red je došao i prijedlog spomen-obilježja “Ljiljan” sarajevske Općine Centar.

Kao i tada, i ovaj se put oglasila Ena Kukić. Ona smatra da je u vezi s predloženim rješenjem spomenika sporno ama baš sve: dimenzije, materijal, ali naročito lokacija i izgled. Suštinu takve ideološki obojene kritike mogli bismo svesti na protivljenje izgradnji spomeniku u obliku ogromnog ljiljana koji bi se nalazio u centru Sarajeva.

Ovakve kritike, možda, i ne bi bile sporne niti vrijedne pažnje da nije već spomenutog ranijeg pokušaja istih grupacija da utječu na to gdje će biti postavljen i kako će izgledati spomenik sarajevskim specijalcima, tj. njihovih nastojanja da se on demilitarizira i dekontekstualizira pa da, umjesto spomenika jednom vremenu, jednoj borbi i jednoj proslavljenoj jedinici, postane nekakav nedefinirani “spomenik miru”, čime bi se utjecalo na kulturu sjećanja i ideološki oblikovao historijski narativ.

Zanimljivo je da Kukićeva i ne krije ovakve namjere. U svojim prijašnjim člancima problematizirala je i muzej “Tunel spasa”, predlažući da, pored sadašnje funkcije podsjećanja na opsadu i genij improvizacije Sarajlija, muzej treba komemorirati i šverc, profiterstvo i ostale negativne posljedice opsade, a njena ideološka ostrašćenost i malicioznost dolazi do izražaja kada u negativne događaje koje su pratile opsadu glavnog grada, pored Cace i Kazana, navodi i “porodicu Izetbegović”.

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

No, to ustvari možda i jeste priželjkivani nivo političke korektnosti i kulture sjećanja onih kojima smetaju ljiljani i uništeni jugočetnički tenkovi.

PROČITAJTE I...

“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”

Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!