Kud lažni Trump okom, tud i Esad Bajtal skokom

Esad Bajtal s mostarskog portala Tačno, Dragan Bursać s banjalučke Buke, Andrej Nikolaidis sa sarajevskog Žurnala... samo su neki od onih koji su poskočili da se oglase ovim povodom i da se ostrve na tragikomičnu podršku Trumpu

U subotu, 22. oktobra, u centru Sarajeva održana je akcija pružanja podrške kandidatkinji za poziciju najpoznatijeg ljudskog bića na planeti, odnosno za novog stanara Bijele kuće u Washingtonu. Sarajlijama koji su podržali kandidaturu Hillary Clinton uručena je prigodna majica s njenim likom, pa je tako bar neko imao koristi od te akcije, koju je prilično teško precizno imenovati. S obzirom na njen realni učinak i mogući domašaj, bilo bi je najtačnije označiti kao ulični performans, no sudeći po namjerama organizatora, riječ je o ozbiljnom političkom događaju, odnosno o iskazivanju političke volje građana Sarajeva u vezi s izborima u SAD‑u. A, opet, kako ozbiljnim nazvati skup koji se organizira u gradu čiji stanovnici nemaju pravo glasa u Sjedinjenim Državama? Bez obzira na nadrealnost i iracionalnost tog skupa, nad kojim je treperio duh dobrovoljnog sluganstva i nepotrebne servilnosti, o njemu su ovdašnji mediji, ali i oni u susjednim državama, uredno izvještavali svoj publikum, čak i revnosnije nego o nekim drugim, bitnijim događajima.

Uporedo s tom akcijom, odigrala se još jedna, naizgled slična, a opet toliko različita. Srđan Mršić, pjesnik iz Istočnog Sarajeva, prošle je godine, kao literarnu igrariju i kao performans, na Facebooku kreirao lik Nićifora Ćine Keljmendija, čovjeka apsurdne biografije i još apsurdnijeg životopisa. Taj je Ćina, u kojem se spajaju pragmatičnost Sanča Panse i lucidnost Nasrudina hodže, prije desetak dana objavio da će se u nedjelju, dan nakon sarajevskog skupa podrške Clintonovoj, u Istočnom Sarajevu održati isti takav skup, ali u korist njenog protukandidata Donalda Trumpa. Sadržaj objave na toj najavi na Facebooku bio je i više nego dovoljan za zaključak da je riječ o šali koja razgolićuje besmisao ovdašnjeg pseudoaktivizma. Izgleda, međutim, da većina ovdašnjih medija u svom bavljenju stvarnošću ne ide dalje od površine – prvo je nekoliko opskurnih portala Ćinin performans prenijelo kao ozbiljnu vijest, a onda je nastala prava medijska pomama koja je uključila čak i oglašavanje ljudi koji su skloni sebe doživljavati kao ozbiljne analitičare i mislioce.

Esad Bajtal s mostarskog portala Tačno, Dragan Bursać s banjalučke Buke, Andrej Nikolaidis sa sarajevskog Žurnala… samo su neki od onih koji su poskočili da se oglase ovim povodom i da se ostrve na tragikomičnu podršku Trumpu. Zaboravljajući koliko je u novinarstvu bitno provjeriti istinitost informacije kojom se barata, jedino su uspjeli sebe načiniti tragikomičnim likovima zalutalim u odgovorni posao novinarstva i zahtjevni posao mišljenja. Nijedan se medij nije udostojio poslati obično pitanje organizatoru ovog nepostojećeg događaja, izuzev tri novinarke čija imena ovdje nećemo navoditi iz puke kolegijalnosti prema onima koji su se zalijepili na neprovjerenu vijest, da ih ne brukamo.

U nedjelju je potpisnik ovih redova morao nagovarati Srđana Mršića, alias Nićifora Ćinu Keljmendija, da prošetaju do parka u Istočnom Sarajevu, jer Mršić nije vjerovao da će se ondje iko pojaviti. Stigavši “na lice mjesta”, lica su nam oblile suze od smijeha, a kako i ne bi kad smo ugledali jednocifren broj penzionera i dva do tri puta više novinara opremljenih kao da izvještavaju o prolasku tornada kroz ove krajeve. Pred kamerama i mikrofonima misterija je razjašnjena. Mršić je dao izjavu u kojoj je objasnio šta se odista zbilo, odnosno nije zbilo, i poručio javnosti: “Ne vjerujte medijima, lažu vas.”

Dio medija korektno je prenio ono što se desilo ispred spomenika Gavrilu Principu, dio se pokazao nesposobnim priznati da je prevaren, ali ne Mršićevim, odnosno Ćininim performansom, već vlastitom navikom da ne provjeravaju informacije, ali to već nije tema ovog teksta. Istini za volju, ne postoji niti jedan razlog koji bi zahtijevao da se ograniči nečije pravo na iskazivanje podrške kandidatu za funkciju POTUS-a ili ma kojem drugom biću na planeti, pa čak i ako nije riječ o čovjeku, već o, recimo, nekom simpatičnom klokanu ili feneku zatočenom u ZOO vrtu nekog udaljenog grada. Ali postoji mnogo razloga zbog kojih vrijedi postaviti pitanje zašto se takvim sporednim događajima posvećuje toliko medijskog prostora i toliki jalovi pokušaji analitičkog mišljenja? I pitanje koliko se uopće može vjerovati medijima koji šalju svoje novinare na događaj na kojem se u Sarajevu pruža podrška Clintonovoj ili na događaj u organizaciji nekoga ko se zove Nićifor Ćina Keljmendi?

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!