Kuću kućom čine lastavice

U Luksemburgu živi zajednica Bošnjaka iz BiH, Srbije i Crne Gore. Iako podijeljeni granicama danas suverenih država, od kojih se svaka prema svojima odnosi drugačije, Bošnjacima Luksemburga mnogo je toga ipak zajedničko. Okupljeni u nekoliko džemata i kulturne zajednice Bošnjaka, rade na očuvanju identiteta i čuvanju uspomena na agresiju i genocid, ali i da, koliko god mogu, pomognu povratničkim zajednicama u BiH

Veliko Vojvodstvo Luksemburg do unazad nekoliko decenija Bošnjacima je bilo gotovo pa nepoznato. Barem kada su migracije u pitanju. Legenda kaže da je u prvim godinama prošlog stoljeća u tamošnjim velikim rudnicima radila skupina od tridesetak Bošnjaka, Krajišnika koji su početkom Drugog svjetskog rata misteriozno nestali. Kako i gdje su završili, niko ne zna. Sudeći po priči naših domaćina, bit će da se bez Bosne nije moglo ili su, kao ptice selice, samo produžili dalje. Pričaju nam da su se uvjerili da postoji najmanje jedno bošnjačko ime uklesano u spomen-obilježje podignuto 1929. godine u prostoru koji je danas u vlasništvu kompanije “Arcelor Mittal”. Ova mala država danas je ekonomsko čudo s najvećom stopom privrednog rasta i visinom prosječnog ličnog dohotka u Evropskoj uniji.

DVANAEST DŽEMATA

U Luksemburgu živi zajednica Bošnjaka iz BiH, Srbije i Crne Gore. Iako podijeljeni granicama danas suverenih država, od kojih se svaka prema svojima odnosi drugačije, Bošnjacima Luksemburga mnogo je toga ipak zajedničko. Okupljeni u nekoliko džemata i kulturne zajednice Bošnjaka, rade na očuvanju identiteta i čuvanju uspomena na agresiju i genocid. Istovremeno rade na tome da, koliko god mogu, pomognu zajednicama svog porijekla i povratničkim zajednicama u BiH. Među Bošnjacima iz Bosne i Hercegovine preovladavaju oni iz Kalesije i Zavidovića. U Luksemburgu živi porodica fudbalskog reprezentativca Miralema Pjanića, na koju su ovdje posebno ponosni.

Jasmin Sinanović, borac Armije BiH, rodom je iz Bratunca, a njegova supruga Mediha porijeklom iz Živinica. Nakon proboja iz Srebrenice, Jasmin se obreo u Tuzli, gdje su se njih dvoje i upoznali. Nakon kratkog boravka u Njemačkoj, u kojoj se nije moglo ostati, odlučuju se za dolazak u Luksemburg. Vrijedna porodica Sinanović brzo se snašla. Danas s troje djece žive u lijepoj kući. “Sjećanja i ratne traume nas i dalje prate. Ja sam 11. jula krenuo iz Srebrenice, a u Tuzli sam bio tek 17. Otac rahmetli, nažalost, nije uspio proći”, priča nam Jasmin. Njihova je kuća, kažu nam, poput kakve prometnice. “Ugostili smo gotovo svakog koji nam dođe kada organiziramo neku manifestaciju. Kod nas mu je konak”, kaže nam Mediha.

Nakon bosanske večere kod Sinanovića, odlazimo u centralni bošnjački mesdžid u kojem nam se na jaciji pridružuje i grupa muslimana iz afričkih zemalja. U samom centru grada, u iznajmljenom prostoru za koji plaćaju skupu kiriju, imam džemata Muhamed-efendija Rizvić, porijeklom iz Kamenice kod Zvornika, priča kako funkcionira muslimanska zajednica u Luksemburgu. “Od 2003. godine, kada je na neki način institucionalizirana zajednica, okupljeni smo u 12 džemata multietničkog karaktera. Imami su Bošnjaci u sedam džemata i mi smo vam, slobodno mogu kazati, okosnica muslimana u Luksemburgu. Okupljeni smo u Šuru, vrhovno vijeće muslimana Luksemburga, na čijem je čelu Bošnjak Sabahudin Selimović iz Novog Pazara.”

Na sijelu nakon jacije namaza, u mesdžidu se okupila veća grupa Bošnjaka iz svih dijelova Luksemburga. Došli da vide goste iz Bosne. Pričaju nam kako su prije deset godina odlučili formirati centralni džemat. Danas mu je predsjednik Zavidovićanin Zlatan Sušić. Efendija Rizvić, osim što je imam, već 24 godine radi sasvim običan posao u jednom proizvodnom pogonu. Vikendom se brine o 96 mektepske djece, koja su podijeljena u tri grupe. “Ovdje nam na podne-namazu zna biti i do 40 ljudi iz svih krajeva svijeta, ne samo Bošnjaka”, kaže nam Rizvić.

ZAVIČAJNI KLUB “BIHOR”

Prva veća skupina Bošnjaka došla je u Luksemburg početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bili su to Bošnjaci sa sjevera Crne Gore, danas okupljeni oko Zavičajnog kluba “Bihor”. Remzija Hajdarpašić, predsjednik kluba, priča nam kako bi tih godina na Bošnjake bihorskog kraja na željezničkoj stanici u Luksemburgu već čekala grupa poslodavaca koji bi odmah nudili posao. I ko je čitao Ćamila Sijarića, teško je mogao odoljeti a da ne zavoli taj napaćeni narod. Susret s tolikim brojem Bihoraca u Luksemburgu jeste i priča o seobama Bošnjaka. Svaki je od njih poput jedne od Sijarićevih ptica lastavica.

U Luksemburgu živi između 13 i 15 hiljada Bošnjaka. “Mule Šabotić je prije nekoliko godina radio popis i prebrojao oko 6.000 Bošnjaka Crne Gore, ali ja mislim da je 8.000 realan broj”, tvrdi Hajdarpašić. Tu je i 3.000 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine i 2.000 iz Srbije. Ima i onih, oko 2.000, koji su integrirani u društvo i ne pokazuju interesiranje za rad u zajednici. Bošnjačka zajednica Crne Gore najaktivnija je, a Hajdarpašić dodaje kako su vlasti Crne Gore blagonaklone kada je u pitanju bošnjačka emigracija. “Dobili smo do sada dvije državne nagrade za svoj rad. Posljednju za naš nesebičan doprinos općem dobru i razvoju građanskog društva u Crnoj Gori”, ponosno će Remzija. “Na svaki naš poziv odazivaju se predstavnici diplomatsko-konzularnog predstavništva Crne Gore i uveličaju nam skup.”

Bošnjaci Luksemburga prisutni su u svim slojevima društva. Naši sagovornici ponosno ističu da ne postoji ministarstvo u Vladi države u kojem ne radi neko od nove generacije Bošnjaka. Predsjednik mladih socijalista Luksemburga, naprimjer, jeste mladi Džemil Skenderović. Prezime Adrović je, kažu nam, danas najbrojnije prezime u Luksemburgu uopće. Zavičajni klub “Bihor” je i izdavač revije Bihor, prvog bošnjačkog glasila u Luksemburgu.

SJEĆANJE NA GENOCID

Bošnjaci Luksemburga posebnu pažnju posvećuju čuvanju uspomena na agresiju i genocid. Nakon formiranja džemata “Centre Islamique au Luxembourg” 2008. godine, formiran je i Odbor za obilježavanje 11. jula, Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Pod motom “Da vidiš, da znaš, da pamtiš” okupljaju 21 asocijaciju, udruženje i džemat Luksemburga. Prvu komemoraciju organizirali su 2009. godine. “Strah od zaborava je inicijator. Ahmo Avdić i ja smo se dopunjavali. Ja sam imenovan za predsjednika, a Ahmo za sekretara, i to je tako trajalo pet godina. Danas nam je predsjednik Jasmin Sinanović, a sekretar Sead Đulić. Odbor je i dalje u pravim rukama”, kaže nam Mugdin Halilović, prvi predsjednik Odbora.

Svake godine organiziraju komemoraciju posvećenu žrtvama Srebrenice. Osim toga, 9. januara, kojeg obilježavaju kao Dan početka genocida nad Bošnjacima, organiziraju javnu tribinu. Ove godine, tribina pod nazivom “Logori” bila je posvećena prijedorskim žrtvama. Zalaganjem potpredsjednika BKZ “Luksemburg” Asmira Bihorca, tribinu je uživo prenosila TV Sandžak.

U ljeto 2014. godine, prilikom jedne od posjeta Bosni i Hercegovini, Mugdin Halilović upoznao je aktiviste “Prosvjetitelja-Mualima”, udruženja za afirmaciju univerzalno pozitivnih vrijednosti, oformljenog 1993. godine u Srebrenici. “Shvatio sam da se sve ono što radim u Luksemburgu poklapa s onim što rade u ‘Prosvjetitelju’. Ono što me je posebno oduševilo jeste zalaganje ‘Prosvjetitelja’ na promociji porasta nataliteta Bošnjaka Podrinja. Na genocid ‘Prosvjetitelj’ odgovara životom”, pojašnjava Mugdin, dodajući: “Osim sjećanja na šehide, svoje aktivnosti nadograđujemo aktivnostima za povratak života u Podrinje. Ubuduće i u Prijedor.”

“Malo je naroda na svijetu čiji pripadnici tako lahko napuštaju svoje ognjište kao što su to Bošnjaci”, priča nam stariji Novopazarac na sijelu u mesdžidu. Nešto o čemu bi valjalo razmisliti. Ostatak života, veli nam dedo, provedu u nostalgiji i upornom radu za neko bolje sutra i povratak kući. Svima je srce ostalo negdje u Bosni, Hercegovini ili Sandžaku. Ono čega su svi svjesni jeste da bez povratka nema ni života. Kako bi to kazao rahmetli Ćamil Sijarić: Kuću kućom čine lastavice.

 

PROČITAJTE I...

: Oko pet hiljada vojnika s područja Srebrenice služilo je u Prvom svjetskom ratu. Poginulo ih je hiljadu. Podaci o njima mogu se pronaći u Državnoj biblioteci Austrije. Oni koji su se vratili s ratišta pričali su o ratnim danima, stradanju, teškim trenucima, bitkama i zarobljavanju. Stotinu godina poslije, još se u srebreničkim selima pričaju nevjerovatne priče o povratnicima iz Prvog svjetskog rata

Časopis je zamišljen da se pojavljuje u četiri sveske i četiri broja u toku godine kako bi mogao da prati sva aktuelna dešavanja. I zaista je u prvih deset godina svog izlaženja zadovoljio primarnu namjenu, da informira raznoliku publiku o svim važnim segmentima koji su važni za Bošnjake. U ovih prvih deset godina smo donosili ozbiljne naučno-istraživačke radove, književne uratke bošnjačkih klasika, kanonskih pisaca, preko recentne književnosti i mladih pisaca, potom tekstova iz oblasti historije, historije književnosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!