Krvožedni profesor Kazaz

Vodeći se mišlju da svaki značajan pjesnik, a samog sebe smatra upravo takvim, mora biti režimska žrtva, Kazaz je svoje profesionalne neuspjehe i književnu anonimnost izvan kruga ideoloških istomišljenika odlučio objasniti time da je žrtva organiziranog proganjanja “duboke države” i mračnih sila koje stoje iza nje.

 

Kontroverzni profesor i lokalni radikalni pjesnik Enver Kazaz ovih je dana toliko javno marginaliziran i ugrožen od “režima” da je naprosto primoran rafalno objavljivati tekstove u ovdašnjim medijima, od hrvatskih neomarksističkih portala poput Prometeja, preko novoosnovanog inforadar.ba, pa do Avazovih podlistaka kakav je The Bosnia Times.

Vodeći se mišlju da svaki značajan pjesnik, a samog sebe smatra upravo takvim, mora biti režimska žrtva, Kazaz je svoje profesionalne neuspjehe i književnu anonimnost izvan kruga ideoloških istomišljenika odlučio objasniti time da je žrtva organiziranog proganjanja “duboke države” i mračnih sila koje stoje iza nje. Upravo je tako Kazaz protumačio to što mu je navodno onemogućeno da prošle godine održi historijski čas o rahmetli Enveru Šehoviću, komandantu 1. motorizovane brigade Prvog korpusa ARBiH, u kojoj je Kazaz svojevremeno bio moralista, kao i da ovih dana govori na književnoj večeri u Kaknju.

Pritom se, naravno, nije javno zapitao da li ta dva nepovezana događaja imaju više veze s njegovom relativnom nepopularnošću kao nekadašnjeg štabnog moraliste među borcima, kao i subjektivnim i objektivnim stavovima organizacionog odbora književne večeri u Kaknju, nego s bilo kakvim “režimom”. Umjesto da malo promisli prije nego što napiše i objavi, požurio je da neosnovanom paranojom pokuša legitimizirati i argumentirati visoko mišljenje o samom sebi, svaštaru koji misli da se podjednako dobro razumije i u ratovanje, i u književnost, i u politiku, i u profesuru, i u medije, i u sve čega se dotakne – od ginekologije do astronomije.

No, ta čudnovata kontradiktornost u kojoj Kazaz, koji sebe naziva “zabranjenim čovjekom”, ima više medijskog prostora nego većina političara i javnih ličnosti ipak se tu ne završava, nego se proteže i u polje samog Kazazovog promišljanja o politici. U svom tekstu Proizvodnja neprijatelja – etničko čišćenje u esdeaovskom medijskom prostoru Kazaz detektira, tačnije izmišlja razne zločeste nacionalističke tendencije kod medija s čijim se pisanjem ne slaže. Tom se prilikom koristi i standardnim neprimjerenim usporedbama pokušavajući neistomišljenike na političkoj i medijskoj sceni označiti šovinistima ravnim velikosrbima.

U tom smislu upotrebljava iz nedavne agresije već dobro poznato “izjednačavanje zaraćenih strana”, tvrdeći da se nacionalizmi samo razlikuju u snazi, tj. da bi oni koje on etiketira kao bošnjačke nacionaliste radili isto što i velikosrpski šovinisti samo da imaju snage i prilike. Karakterizirajući svaku konstruktivnu kritiku njega i njegovih istomišljenika kao nekakvo proganjanje – pogotovo kritiku onih koje smatraju svetim kravama čija se stajališta ne smiju propitivati čak i kada prosipaju antibošnjački šovinizam ili očigledni govor mržnje – Kazaz ustvari pokušava proskribirati i kriminalizirati svako mišljenje različito od vlastitog.

Koliko su ovakve Kazazove zamjene teza u suštini opasne i o kakvom je totalitarnom svjetonazoru zapravo riječ, ponajbolje pokazuje to da na kraju svog teksta samoproglašeni disident imaginarnog režima, a ustvari medijski sveprisutni Kazaz otvoreno PRIJETI postizbornim obračunom novinarima Stava. Pritom daje na volju perverznoj mašti zazivajući prizore u kojima nakon izbora novinari Stava bukvalno kleče na koljenima moleći za milost i oprost od onih koje su se usudili kritizirati.

Da li u tom Kazazovom vlažnom snu novinari Stava imaju poveze na očima ili žicu na rukama, te da li će im suditi streljački stroj ili kama, Kazaz nije detaljnije elaborirao. Bit će zanimljivo pratiti hoće li ovakve, do sada nezabilježene, gotovo ISIL-ovske prijetnje novinarima od jedne javne ličnosti konačno natjerati novinarska udruženja da se oglase i stanu u zaštitu svojih kolega. Sudeći prema dosadašnjem ignoriranju svih nasrtaja sličnog karaktera, jedina reakcija bit će zaglušujuća i odobravajuća šutnja. /M. D./

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!