Kruščica

Samo što sam bio otvorio vrata, snažna detonacija baci me unutra. Mozak prestade funkcionirati. Uši prestadoše raditi. Vidjeh komešanje, bacanje plahti i ćebadi, ispadanje findžana, haos i košmar

Gurao sam drva u peć, ništa pametnije nisam mogao raditi. Pročitao sam sve što sam donio sa sobom. Baterije su na izdisaju. Ostao je samo stvarni svijet i ono što ga je činilo takvim. Ratna je godina, hiljadu devetsto devedeset treća. Na peći je još bilo jučerašnjeg graha kojeg su revnosno donosili iz kuhinje. U sobi su svi pušili, bilo je teško doći do daha. Jedini zvuk dolazio je iz spavaće sobe, neko se u rano jutro mazohistički kljukao tranzistorskim vijestima s drugih ratišta.

Protegao sam se, uvlačio potkošulju u pantalone, skidao vlasi kose s košulje, prolazio češljem kroz svoju već rijetku kosu. Pokušavao sam se dotjerati. Ne znam zašto. Nije bilo smisla izgledati bolje u takvim okolnostima i na takvom mjestu. Ogledalo je bilo blizu mene, posljednja stvar koju sam u njemu htio vidjeti bio je moj odraz.

Bili smo se dvjestotinjak metara ispod Golog Brda, mjesta na kojem je već bilo teške marisane. Ali, uprkos svemu, život je išao dalje. Čovjek se nada da će ostati živ bez obzira na okolnosti i situaciju u kojoj se zatekne. Nikome nije bilo prijatno, svi su jedva čekali smjenu, da se zatrče nazad prema rijetkim svjetlima grada u daljini i prepuste liniju sljedećoj grupi boraca koja će tu provesti naredna tri dana u ko zna kakvim okolnostima.

Pritisnuo sam play na svom walkmanu. Pjesma Sinking grupe “The Cure” krenula je sasvim normalno, a onda se nakon dvadesetak sekundi začulo zavijanje. Izvadio sam baterije, stavio ih na peć, sačekao da se dobro ugriju pa ih vratio unutra. Stvar je opet krenula normalno. Ponadao sam se da ću barem nešto dogurati do kraja.

Kroz foliju su se probijale sunčeve zrake. Atmosfera je postajala sve gušća i teža. Prizemlje kuće u koju smo se sabili učinilo se na sekundu čak i prihvatljivim. Barem se nismo smrzavali po rovovima. A znao sam da me za nekoliko sati čeka smjena na muzejskom topu od 23 milimetra, kojeg su ko zna kada Švabe napravile u Ruhrskoj oblasti i ostavile u Sarajevu za vrijeme onog rata. Imali smo samo nekoliko granata za koje nismo znali da li će opaliti. “Švabo” se ukopao duboko pod zemlju da bude više moralna podrška pješadiji nego bilo kakav ozbiljan oslonac.

Nisam više mogao izdržati unutra, zaželio sam se svježeg zraka. Zavezao sam čizme i pogledom se pozdravio s ekipom. Osjetio sam njihove poglede. Njima je očigledno više prijala sigurnost pretrpane nastambe nego svježina ratnog zraka.

Čim sam iskoračio, graja ekipe koja je napolju kartala za trenutak mi je zaglušila uši. Zagledao sam naokolo. Priroda je bila nevjerovatna. Selo Jezera na brdu Žuč zaista je na lijepom mjestu. Sunce je skoro cijeli dan obasjavalo sve kuće, a i hlada je bilo dovoljno. Šuma je odmah iznad sela pa je klima itekako prijatna u ljetnim vrućinama. Kroz selo je prolazio put koji je ispod dalekovoda vodio prema Vogošći na zapadnu stranu, a prema Buča Potoku na istočnu. Bio je blatnjav i pun rupetina, ali je bilo moguće doći autom. Seljani su pobjegli prije nego je brdo postalo ratište.

Prišao sam stolu za kojim se kockalo. Igrao se remi, bacale su se karte, umjereno psovalo i zanovijetalo. Stolom su dominirali razbacani findžani od deset puta prokuhanog toza, prazne kutije cigareta i ostali otpaci. Malo dalje bio je izvor. Betonsko korito napravljeno pokraj njega bilo je puno lišća i kojekakvih zahrđalih posuda.

Zagledao sam se prema koti 850. Posmatrao sam rovove na vrhu brda i kontao ko je sad gore, spava li ili od teške dosade urezuje kojekakve gluposti u drvo. Pogled je otišao i u drugom smjeru, ka nekom dalekom mjestu u kojem ljudi u to doba dana piju espreso i meze kroasan. Gledao sam kako nas na sigurnoj visini prelijeće NATO avion. Za nekoliko minuta pilot će biti u Italiji, na kahvi u bazi.

Povratak u smrdljivo i zagušljivo prizemlje činilo mi se boljom opcija od ostanka napolju. Nešto mi je govorilo kako je vrijeme da se vratim u kuću. Samo što sam bio otvorio vrata, kad me teška pijavica uze pod svoje. Mozak prestade funkcionirati. Snažna detonacija bacila me unutra. Uši prestadoše raditi. Vidjeh komešanje, bacanje plahti i ćebadi, ispadanje findžana, haos i košmar. Kartaši su jedan za drugim ulijetali. Sve je uredu, pomislih. Dvije minobacačke granate pale su nekoliko metara jedna od druge blizu stola. Srećom, u blato. Ekipa koja je ušla ubrzano je udisala ustajali memljivi zrak podruma, prepadnuta do srži svog bića. Samo se Kruščica uhvati za lavabo.

Kako se uhvatio, tako pade na pod. Poče hvatati zrak poput ribe, kao da želi nešto kazati, ali riječi nisu izlazile. Lice mu je odjednom promijenilo boju. Plave oči zagledaše se u neku daljinu, a zatim zađoše za kapke. Njegova plava kosa odjednom se učini kao perika na beživotnoj lutki. Strgoše mu košulju, nigdje krvi, nigdje ništa. Samo jedno mjestašce, kao bubuljica, pokazivalo je trag sićušnog gelera koji je otišao pravo u srce.

Dim cigareta u prizemlju nečije kuće bio je gori i teži nego ikad. Niko nije ni pipnuo ručak. Nije bilo slušanja vijesti ni loženja peći. Gledali smo kako se postepeno puni pepeljara, čekajući da dođe smjena.

Za koji će se dan opet izlaziti vani kao da se ništa nije desilo. Neko će zapaliti cigaretu napolju, neko će se malo protegnuti na klupi, zijevnuti, skinuti čizme. Sunce će opet obasjati selo. Mnogi će osjetiti ljepotu prirode i poželjeti da odigraju partiju karata na stolu ispred kuće.

 

Sljedeći članak

Zakoni pod lupom

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!