Kritika autošovinističkog uma (1): Intelektualno nepoštenje Tarika Haverića

Knjigu Kritika bosanskog uma analizirali smo u skladu s mišlju kako “cilj mitskih naracija nije da iznose historijsku istinu o svijetu, već da ispune određenu funkciju” i kako “ta funkcija, a ne sâma naracija, treba da bude predmet kritike”. Riječ je o djelu Tarika Haverića koje je do sada neopravdano zaobilaženo od “bosanskomuslimanskog subjekta”, a glorificirano u onim krugovima koji Andrića smatraju nedodirljivim polazištem za sve poglede na Bošnjake i islam na ovim prostorima

Piše: Mustaj-beg DRNIŠLIĆ

Prošle godine objavljena knjiga Tarika Haverića Kritika bosanskog uma uzbudila je mnoge duhove, uglavnom među onima koje bismo mogli nazvati političkom i identitetarnom ljevicom, tačnije njenim komentarijatom. Gotovo ekstatični komentari tipa “obavezno pročitati”, “neizrečena istina”, “najbolja analiza” golicaju maštu i bude interes, pogotovo što takve pohvalne ocjene dolaze od onih koji, rođenjem ili izborom, ne pripadaju onome što sam Haverić naziva “bosanskim muslimanskim umom”.

Jedna od zanimljivosti u vezi s ovom knjigom jeste to što ona od dana svog izlaska funkcionira kao pravo skladište citata koji u diskusiji služe kao municija i koji imaju određenu težinu, prije svega, zato što ih je napisao Haverić, profesor, barem imenom i prezimenom Bošnjak. Knjiga je tom smislu za vrlo kratko vrijeme stekla status poput nekih Andrićevih ili Selimovićih djela koje se na sličan način koriste. To nas je navelo da potražimo i pročitamo ovo djelo i damo o njemu svoje skromno mišljenje, ponajviše zato jer smo dio “bosanskog muslimanskog uma” kojeg Haverić secira, po našem mišljenju, manirom i preciznošću pijanog i ogorčenog drvosječe.

Više je primjedbi moguće staviti na dušu Haverićevoj knjizi, a najkrupnije bismo mogli svesti pod izraženi animozitet prema subjektu koji se tretira – do granica (auto)šovinizima – subjektivnost i s tim u vezi proizvoljni sudovi i ocjene, prevladani orijentalizam, prezentizam, moralni relativizam, licemjerni dvostruki standardi i zamjene teza.

Animozitet, tačnije odijum, i subjektivnost uočljivi su iz samog naslova. Iako Haverić piše da ne želi pripisivati određena stanja cijelom kolektivu, ipak se, suprotno takvom stavu, odlučuje knjigu nazvati kritikom bosanskog uma. Odmah na početku primjećuje se patronizirajući ton koji određuje cijelu knjigu jer Haverić Bošnjake smješta u društvo “malih bijednih naroda”. No, čak ni to nije dovoljno da pokaže dubinu bošnjačke propasti, pa Haverić kao “olakšavajuću” okolnost nalazi i to da, uslijed “povijesne uvjetovanosti” manjka državne samostalnosti, Bošnjaci nisu mogli dokraja razviti vlastite političke kapacitete, što je, po Haveriću, spasonosno, jer nas je to poštedjelo nacionalnih histerija i historijskih ćorsokaka, tj. glupavosti našeg degeneričnog uma kojeg on kasapinski secira.

Autohtona bošnjačka politička misao i akcija, po Haveriću, kontraproduktivna je u gotovo cijelom svom historijskom presjeku, a bošnjačko ostvarenje političke suverenosti nakon 1990. godine vidi kao jednu od (mnogih) tragedija pada socijalizma. Čak je i u tome Haverić nesklon bošnjačkom umu jer on to oslobođenje ne vidi kao rezultat izboren vlastitim snagama putem stjecanja nezavisnosti i uspješnom odbranom od agresije, već ga pripisuje vanjskim faktorima, a upravo je to nit koja se provlači kroz cijelu njegovu knjigu. U suštini se Haverić trudi dokazati monstruoznu tezu da su za brojna bošnjačka stradanja kroz historiju krivi sami Bošnjaci, dok su za bilo kakav progres (progres po Haverićevom shvatanju ovog pojma) odgovorni vanjski faktori i oni Bošnjaci koji su u datom historijskom trenutku mentalitetom i umom više pripadali tom “drugom” i izvanjskom nego autohtonom bošnjačkom.

AUTOŠOVINIZAM JE KONTRADIKTORAN

Problem učitavanja vlastitih subjektivnih vrijednosnih sudova i svjetonazora uočljiv je i kada Haverić iznosi diskutabilnu tezu da je jedina konstanta nakon prošle agresije proces kontinuiranog materijalnog i kulturnog nazadovanja. Na tom je tragu i autorova sasvim subjektivna misao, rekli bismo i sasvim šovinistička, da je rezultat konačnog zaposjedanja pozicija vlasti bosanskomuslimanskog subjekta – i to bez polaganja računa vanjskom faktoru – zapravo degradacija znanja. Da je Haverićev pristup poststrukturalistički i postmodernistički, tj. da je Haverić odlučio pristupiti temi ciljano dekonstruktivistički, primijeti se kada tvrdi da bošnjački um tumači svijet kroz historizam, pritom dajući tek jednu, i to negativnu definiciju ovog termina, te problematizira bošnjačko posmatranje i tumačenje stvarnosti s vlastitih pozicija i iz vlastitog historijskog iskustva.

Nejasno je Haverićevo insistiranje na individualiziranom posmatranju prošlosti, navodno da bismo bolje razumjeli individualne subjekte. To ne samo da podsjeća na prevladanu historiografsku “Teoriju Velikog čovjeka” nego i sugerira Haverićev politikantski pokušaj da personalizira krivicu za određene historijske događaje i za njih optuži nepoćudne historijske ličnosti. Odmah je uočljiv i anahroni orijentalizam, i to takve vrste i intenziteta da imamo privilegiju da u današnje doba čitamo o navodnom istočnjačkom mentalitetu Bošnjaka, pri čemu je, naravno, istočnjak inferiorno biće strasti i mašte, a ne razuma, za razliku od prosvijećenog i sekularnog zapadnjaka, što su prevladani stavovi iz zlatnog doba kolonijalne ekspanzije Zapada.

Haverićeve tvrdnje o izostanku prosvjetiteljskih i procesa “demitologizacije” u islamu, te kritika zbog manjka “savremenih tumačenja” kur’anskih propisa, pokazuje ne samo Haverićeva orijentalistička stajališta nego i suštinsko nerazumijevanje muslimana koji vjeruju da se Bog objavio kroz Kur'an svim narodima i za sva vremena, do kraja svijeta i vremena.

Dvostruki standardi i zamjene teza uočljivi su već na samom početku knjige jer Haverić Bošnjacima zamjera i “konsenzualno” shvatanje istine unutar vlastitog kolektiva, ali i to da nema konsenzusa s drugim dvama narodima u vezi s tumačenjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Haverić tvrdi da su Bošnjaci neopravdano ljuti jer drugi ne žele prihvatiti “njihovu” istinu, za koju, po Haveriću, Bošnjaci ne nude nikakve dokaze izvan vlastitog kolektivnog vjerovanja da je nešto istina, te vide zlonamjernost ondje gdje je nema. No, Haverić nam ne pojašnjava kako može biti dobronamjerno da, naprimjer, neko godinama živi na masovnoj grobnici svojih bivših komšija, a tvrdi da zločina nije bilo, da li je moguće imati uvjerljivijih dokaza od dokumentiranih presuda Haškog tribunala i kakvog konsenzusa uopće može biti kada drugi negiraju i takve argumente?!

Kao što ju je i započeo, istim apokaliptičnim tonom Haverić i zatvara svoju knjigu. Tom prilikom uspijeva u napadu neumjerenog autošovinizma biti često i kontradiktoran, pa dok lamentira zbog promjene bošnjačkog kulturnog koda kroz poslijeratnu “islamizaciju muslimana”, istovremeno napada licemjernost Bošnjaka koji usvajaju pozitivne, po Haveriću sasvim zapadne tekovine, ali ipak ne uzimaju “cijeli paket”, što bi podrazumijevalo sveopću promjenu kulturnog koda koju Haverić zdušno zagovara.

PESIMIZAM KAO ARGUMENT

Autor poji o liberalnoj Evropi naspram neliberalnog Istoka, ali istovremeno – paradoksalno – upozorava na to da se Bošnjakinje koje se tradicionalno odijevaju time sebi stavljaju metu na leđa (tačnije, to im rade njihovi muški srodnici ili “klerici”, jer su muslimanke, po Haveriću, ili žrtve zlostavljanja, ili ispiranja mozga) na tom istom liberalnom zapadu. Zbiljski napredak Bošnjaka Haverić vidi samo u periodima strane vlasti, tj. okupacije, i to u onim razdobljima koja su redovno donosila strašna stradanja i nazadovanje bošnjačkom narodu: tokom tzv. osmanskih reformi koje su značile uništavanje tadašnje bošnjačke autohtone elite, i s time bilo kakve mogućnosti za organiziranje samozaštite, što se vidjelo i za vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875. godine, ali i prilikom ulaska okupacionih austrougarskih trupa 1878. godine; tokom austrougarske okupacije, koja je donijela izmjenu etničke slike Bosne i Hercegovine kroz kolonizaciju i iseljavanje Bošnjaka u Tursku, koja je dovela do osiromašenja Bošnjaka, do njihovog sabijanje u mahale i marginalizaciju kao političkog faktora; tokom postojanja Kraljevine Jugoslavije, kada je došlo i do najveće pljačke bošnjačke imovine, masovnih pokolja i daljnje marginalizacije takvih razmjera da se Bošnjacima predviđao gotovo potpuni nestanak (u vezi s ovim, dobro je pročitati zanimljiva zapažanja Stanislava Vinavera u Smrti orijentalne čaršije); kao i tokom postojanja SFRJ, kada su Bošnjacima bili zabranjeni vlastito ime, jezik ili organiziranje na nacionalnoj osnovi, uz bezbroj uskraćenih ličnih sloboda i prava u skladu s komunističkom doktrinom i praksom.

Haverić piše o tobožnjem današnjem društvenom sunovratu, a ne nudi za njega konkretne argumente osim vlastitog pesimizma, tvrdeći kako je ostvareni bošnjački politički suverenitet, kojeg naziva “islamizacijom muslimana”, značio poništenje cjelokupnog do tada ostvarenog progresa i napretka. On, doduše, navodi i neke negativnosti, ali svaka od njih sporna je sama po sebi. Uništenje i komadanje privrednih subjekata, prije svega, posljedica je rata i tranzicije, oni su nestali i širom bivšeg komunističkog bloka jer nisu ni bili zasnovani na zdravim i održivim ekonomskim temeljima. Pričati o sadašnjem niskom životnom standardu, naspram prijeratne situacije, itekako je diskutabilno jer se danas po svim parametrima i statistikama živi bolje nego tokom inflacije i nestašice osamdesetih. A tek su nebulozne i nevjerovatne Haverićeve žalbe o siromaštvu i nestanku intelektualnog života naspram onog jučer pod komunistima, jer kakvog je to intelektualnog života moglo biti u sistemu (barem za Haverićeve neistomišljenike) u kojem se za pogrešnu misao i riječ išlo na robiju?

SELEKTIVNO CITIRANJE IZVORA

Haverić konstantno Bošnjake kao kolektiv smješta mentalitetom, tj. umom, na Istok, kojeg smatra inferiornim u odnosu na Zapad, i to po svim parametrima. Pritom nam nudi samo jednu školu mišljenja, kojoj i sam pripada, da bi objasnio razloge zbog kojih je navodno taj Zapad bolji ne samo tehnološki i materijalno nego i kulturološki i duhovno. Za to nudi samo jedno objašnjenje, navodno postojanje seta današnjih zapadnih progresivnih liberalnih svjetonazora, ideja i vrijednosti, ali zaboravlja napomenuti da je Zapad svoju nadmoć na polju materijalnog blagostanja i tehnološkog napretka ostvario mnogo prije nego što su te današnje vrijednosti, kojim bi nas Haverić šopao kao guske, uopće i bile zamišljene, a kamoli prihvaćene od elita ili širih društvenih sredina na Zapadu. Naravno, Haverić nije ni pomislio da zapadnu superiornost stavi u kontekst kolonijalnih osvajanja, pljačke resursa na globalnom nivou, iskorištavanja cijelih kontinenata radi blagostanja evropskih metropola i tako dalje. I manjak demokratije na Istoku Haverić tumači isključivo kao stvar mentalne bijede tamošnjih naroda, ali ne nalazi za shodno da spomene i fenomene poput vještačkih država kojima su granice nacrtane olovkama, donošenju demokratije na gusjenicama tenkova i krilima bombardera, finansiranju pučeva, huškanju različitih grupa jednih protiv drugih radi očuvanja zapadne dominacije i slično.

Ova Haverićeva licemjernost i intelektualno nepoštenje najbolje se vide na samom kraju knjige kada piše o nepogodnosti izbora termina “Jerusalim Evrope” kao načina da se strancima predstavi Sarajevo, jer je, po Haveriću, Jerusalem simbol podjela, ubilačkih identiteta i zidova među ljudima, ali zaboravlja nam kazati da je Jerusalem postao takav stereotip tek kada su prosvjetitelji, stavova jako sličnih Haverićevim, donijeli progres otimajući Jerusalem od Osmanskog carstva, uvodeći svoju mandatnu vlast, prosvjetiteljstvo i s tim povezane progresivne vrijednosti. Rezultate znamo.

A šta je između ovog početka i kraja, između korica? Pa uglavnom isto, neuspješni pokušaj da se ovakvom Haverićevom autošovinizmu pruži neka vrsta naučne podloge, da ga se dokaže i zaokruži. Haverić to pokušava uraditi uglavnom braneći Andrića i legitimizirajući njegovu bošnjakofobiju i to tako što napada njegove bošnjačke kritičare. Ipak, čak ni to se ne pokazuje kao istinska Haverićeva namjera, nego samo kao sredstvo da u tim odbranama i napadima iznese i unese svoja subjektivna mišljenja i predrasude. Bezbroj je primjera za to i jednostavno nema dovoljno mjesta da se sva navedu, no najočitiji primjeri otkrivaju se kada god Haverić tretira pojedine historijske događaje i ličnosti vezane za njih.

Na nekoliko mjesta imamo i sasvim selektivno, pa i falsifikatorsko tumačenje historijskih izvora, a Haverić tvrdi da nam pruža neiskrivljenu sliku Bošnjaka, navodno nalazeći osnove za “andrićevštinu” u djelima bošnjačkih historičara. No, toga ondje nema. Autor Kritike bosanskog uma kao dokaze navodi uglavnom memoarsku građu, i to po ovom principu: ako je Andrić pisao loše o Bošnjacima na osnovu memoara nekog u tom historijskom trenutku Bošnjacima nesklonog stranca, Haverić nam njegovo pisanje nudi kao dokaz istinitosti Andrićevih tvrdnji o degeneričnom karakteru Bošnjaka i društva u kojem su živjeli. To ne samo da je circulus in probando nego i stvar selektivnog citiranja izvora, podmetanja i intelektualnog nepoštenja, jer mnogo je stranih putopisaca koji su naveli sasvim suprotne utiske o Bošnjacima, ali njih Haverić ne spominje, njemu oni nisu zanimljivi.

NIŠTA BEZ ANDRIĆA

Ovdje treba napomenuti da je cijela Haverićeva knjiga, zapravo, splet selektivnog izbora izvora i tema. Haverić uvijek uzima samo ono što njemu odgovara, i djela i citate, svjesno prelazeći preko svega što mu stoji na raspolaganju, a moglo bi dovesti u sumnju njegove teze, ili ih posve opovrgnuti. Tako će, naprimjer, koristiti Sarajevski nekrologij Alije Nametka kao građu kojom dokazuje svoje teze o mentalitetu Bošnjaka, spočitavajući Nametku što o stvarnim problemima Bošnjaka u svojim djelima nije pisao na način kako je to činio u Sarajevskom nekrologiju, iako je ovo djelo sastavljeno od piščevih bilježaka o ljudima iz sarajevskog života pisanim bez namjere da budu objavljeni. Pritom svjesno zanemaruje dijelove iz Nametkovog opusa, poput pripovijetke Sunce, koje relativiziraju Haverićevu postavku o Nametku kao piscu koji jedno misli (i za svoj groš piše), a drugo objavljuje, namjerno prikrivajući stvarno stanje bošnjačkog društva, umjesto kojeg daje idealiziranu romantičarsku sliku.

Haverić izvrće stvari naglavu, pa primjedbe nekih bošnjačkih autora upućene Andriću da u njegovim djelima skoro da ne postoje pozitivni bošnjački likovi naziva bošnjačkom željom da se prikažu kao narod pun vrlina. Haverićevoj subjektivnosti možemo svjedočiti i kada tvrdi da Rizvić “sramno falsifikuje”, tj. negativno tumači zamjerku Muhsina Rizvića što Andrić naziva Bošnjake T(t)urcima. Iako Rizvić sasvim ispravno primjećuje da su Bošnjaci naziv “Turčin” shvatali prije svega kao religijsku odrednicu, Haveriću to nije zadovoljavajuće objašnjenje, pa onda čitavom bošnjačkom kolektivu lijepi etiketu licemjerja, tvrdeći da su Bošnjaci rado bili Turci kada je Turskoj išlo dobro, a prestali kada su joj kola krenula nizbrdo. Pored sasvim ahistoričnog nazivanja Osmanskog carstva Turskom, Haverić ne želi vidjeti suštinu problema, tj. da je nazivanje Bošnjaka Turcima od drugih bilo u funkciji imputiranja drugosti i nepripadnosti prostoru kojeg Bošnjaci nastanjuju, a sve u cilju legitimizacije protjerivanja i etničkog čišćenja, baš u skladu s onim Kočićevim prosvjetiteljskim uzvikom: “Turci u Anadoliju”, ili sa službenim tretmanom pokolja Bošnjaka tokom Prvog srpskog ustanka u Vojnoj enciklopediji “naše” JNA, u kojoj se genocidne akcije nazivaju “čišćenjem Turaka uz Drinu”.

Maliciozna je i Haverićeva primjedba o bošnjačkoj elastičnosti identiteta (što vidi kao karakternu manu), jer on to ne nastoji razumjeti kao pokušaj da se opstane u nepovoljnom okruženju, nego je poredi s Andrićevim niskim, karijerističkim i svojevoljnim životnim izborima, što je ne samo u funkciji amnestije Andrića nego i jako tukne na šovinizam tipa “dedine ikone na tavanu” i prodaje “vjere za večeru”. Prave uzroke ovakvih Haverićevih vratolomija možda treba tražiti u tome što on istinski dijeli Andrićeve predrasude u vezi s Bošnjacima, pogotovo odijum prema vjerskoj komponenti bošnjačkog identiteta, koja, po Andriću, ima kao rezultat “sredinu smrada, loja, lijenosti i pokvarenosti”, pa se Haverić, ustvari, trudi amnestirati Andrića kako bi legitimizirao vlastite predrasude.

(Nastavlja se)

 

Sljedeći članak

SPOPAO GA BIJES

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!