Krešimir Gabela – kreševski majstor za potkivanje jaja

Nekad se u Kreševu mladić hvalio tako što bi stavio potkovano jaje u prozor prizemlja kuće, a danas ga je moguće naći još u suvenirnici i vitrini kabineta matematike i fizike nastavnika Krešimira Gabele

Uz priču o kovaču uvijek imamo projekciju čađave radionice. A ima jedna kovačnica, nimalo čađava, uz kabinet fizike i matematike u osnovnoj školi u Kreševu. Kucka tu nastavnik Krešimir Gabela (1957) već desetak godina – potkiva jaja. Kreševski kraj poznat je po potkovanim jajima, ali majstor i nastavnik fizike i matematike rodom je iz Srednjeg kod Sarajeva. U Kreševu radi i živi od 1983. godine. U početku se nije bavio mišlju da bi jaja mogao potkivati – majstorstvo je to s mnogo tajni. Prvobitno ih je uz sačeve, po narudžbi, kupovao prijateljima u rodnom kraju. Za tu vještinu, koja se nekoć smatrala krunom kovačkog zanata, zainteresirao ga je kolega i prijatelj, učitelj u istoj školi. On je već potkivao jaja i tražio je partnera. Vještih ruku, uz već dosta hobija, odlučio se okušati u ponuđenom. Priznaje Gabela da nijedan od njih nije znanje i tajnu naslijedio od djeda i oca, jer su obojica doseljenici u Kreševo. Kolega koji je njega podučio naučio je vještine od nekog mještanina.

„Nabavku opreme kolega nije sam finansijski mogao podnijeti. Tako sam mu pristao pomoći. Ali mi se svidjelo kada sam jedno jaje potkovao. Tako da sada obojica radimo i imamo zajedničke kalupe“, prisjetio se Gabela, koji od tada s kolegom potkiva jaja. Ljuske su se lomile, priznaje u razgovoru s novinarima Stava, jedino ukoliko su jaja bila loše kvalitete.

 

Jaje za maturu

Danas u Kreševu ovo majstorstvo od zaborava čuva pet osoba, od kojih su dvojica gore spomenuti prosvjetni radnici, dvojica rade na benzinskoj pumpi i jedan je uposlenik neke tvornice. I zanimljivo, niko pouzdano ne zna od kada datira tradicija potkivanja jaja. No, legenda kaže da je to od vremena kada se siromašni kovač zaljubio u kćerku bogataša i odvažio se zaprositi je. Uvjet je navodno bio potkovano jaje. Da li je to začetak ovog vremešnog majstorstva ne zna se, no činjenica je da je upravo potkovano jaje početkom godine Institut za intelektualno vlasništvo BiH upisao kao oznaku geografskog porijekla Bosnu i Hercegovinu. Kako je kreševski kraj od srednjeg vijeka poznat kao područje eksploatacije raznih ruda, kovački zanat bio je važan, a kreševski kovači nadaleko poznati. U srednjem vijeku zastupljena je najviše eksploatacija srebra, a već s početka 16. vijeka, usljed velikog priljeva srebra iz Novog svijeta, počelo se eksploatirati željezo. Ruda je vađena tokom osmanlijske vladavine, a paralelno su kreševski kovači unaprijeđivali vještine.

Prema pisanju Hamdije Kreševljakovića, u malim kovačkim pogonima rađene su i tako precizne izrađevine kao što su ljekarske sprave. Osim toga, kovane su konjske ploče, brave, noževi, mlinovi za mljevenje kave, male lovačke puške… Književnik Milo Jukić u tekstu Potkivanje jaja navodi da su dolaskom austrougarske vlasti nastali novi uvjeti. Nova vlast podigla je prve moderne visoke peći u BiH u Varešu (1891. g.) i Zenici (1893. g.). Kovački zanat u Kreševu, zbog nemogućnosti održanja konkurentnosti s daleko savremenijim pogonima, postao je neisplativ, a stanovništvo se iseljavalo u druge rudarske i metalurške centre u BiH. „Kovačnice na prijelomu 19. i 20. stoljeća gotovo potpuno nestaju, ali austrougarska vlast – da spasi gradić i zanat bar u mjeri koja je dovoljna za goli opstanak – 1908. godine formira kovačku zadrugu, koja će 1945. godine prerasti u državno poduzeće Čelik“, zapisao je Jukić. Kao svjedočanstvo kovačkoj historiji u tom kraju nastala su prezimena Bakrač (Bakračić), Gvozdić, Kopčalija, Kovačević, Kujundžić, Majstor (Majstorović, Majstorušić), Olovčić, Pločarević i Puškarić.

 

Olovo umjesto željeza

Potkivanje jaja mijenjalo se kroz vrijeme. Gabela kaže da je nekada kovačima bilo dosta teže. Alati su bili drugačiji, ali su se i potkovice radile od željeza i bile su dosta tanje od ovih koje se danas izljevaju.

„Sada koristimo olovo, koje se brže topi i lakše je za obradu“, objasnio je kreševski nastavnik matematike i fizike. Dok su kovači nekad kovali potkovice, danas se one izlijevaju od olova u mesinganim kalupima, koji se pak laserski izrađuju. I vrlo je to zanimljivo u svim tekstovima i pričama o potkivanja jaja – svaki majstor ima neku svoju tajnu i motivi zbog kojih su ih počeli raditi jesu različiti. Gabela kaže da zarada definitivno za ovaj njegov hobi ne može biti motiv. U prilog ovoj tvrdnji govori i jedna od često ispisivanih priča o kovaču Franji Ivičeviću, koji se pred Zimske olimpijske igre u Sarajevu zainteresirao za potkivanje jaja. Pričalo se da će se mnogo zarađivati. No, to se baš i nije obistinilo, ali je on potkivanje jaja nastavio.

„Sjednem raditi i ne osjetim kada mi prođu dva sata… U početku sam puštao instrumentalnu glazbu kada radim. Sad mi ni to ne treba. Uđete u jedan drugi svijet. Vrijeme se ne mjeri“, kaže Gabela i dodaje da svaki kovač ima svoj način. Naveo je primjer sebe i svog prijatelja učitelja koji na različite načine provlače eksere. Istakao je da se kroz vrijeme i broj potkova na jajetu mijenjao: nekada se izrađivala uglavnom jedna potkova. Onda su se kovači počeli međusobno takmičiti, pa su počeli stavljati dvije potkovice, onda tri, i jedan je od njih uspio staviti i četvrtu potkovicu. Gabeli se to ne sviđa jer po njegovom sudu izgubi potpunu simetriju – preklapa se. Uz obaveznu jednu potkovicu, jaje se potkiva i s drugim simbolima. Kod svih majstora, uz zastavu ljiljana Kraljevine Bosne, stoji šahovnica, zastava Bosne i Hercegovine, četiri S, turska zastava, grbovi mnogih gradova i fudbalskih klubova… Radi se i križ, a Gabela i njegov kolega radili su čak i visočku piramidu i logo firmi. Jedne prilike takva narudžba došla je iz Mađarske.

„Posljednje što sam radio jeste bosanski zvekir, koji je sam nacrtao. Na osnovu njega izgrađena je gravura u mesingu“, objasnio je nastavnik kreševske osnovne škole.

Zanimljivo je da je na prvo čuđenje moguće jaje potkovati, često se posjetiocima učini da bi lahko mogli to majstorstvo izučiti. Tako je Gabela slao očišćena jaja u Hrvatsku. „Javio mi se jedan gospodin koji vjerovatno mnoge stvari izrađuje, pa je mislio da može i jaje potkivati. I poslao sam mu ja jaje pripremljeno i oblikovanu potkovicu. I poslao mu eksere. Čavliće. Ali, ne ide… Ovo radi samo neko ko ima strpljena i ko to voli“, kazao je. Jaja se uglavnom prodaju putem interneta – šalju se brzom poštom ili autobusima, ali i u suvenirnicama. Najviše ih se proda u vrijeme Uskrsa, iako potkovana jaja nemaju direktnu vezu s ovim praznikom. Vještina potkivanja jaja bila je poznata i prisutna i u nekim drugim sredinama – ne samo u Bosni nego i u Hercegovini, te u Slavoniji i Vojvodini, gdje je tradicija potkivanja jaja još uvijek prisutna. U Muzeju Brodskog Posavlja nalazi se jedna od najstarijih pisanica, tačnije, potkovano jaje staro 84 godine.

No, nekad se u Kreševu kuće mladić hvalio tako što bi stavio potkovano jaje u prozor prizemlja kuće. Samo jaje uglavnom simbolizira novi život, a potkovica još od antičkih predanja sreću. Tako da je kreševski adet bio vrlo znakovit. Danas se samo u predanju kaže da su stavljajući jaje na ogled mladići obznanjivali da su maturirali u kovačnici, te da su iz šegrta narasli u majstore. Poruka je bila jasna – mogu izdržavati porodicu. Nema više prozora u kreševskom kraju s potkovanim jajem. Potkovano jaje moguće je naći još u suvenirnici i vitrini kabineta matematike i fizike. S potkovicom okrenutom naviše – da sreća ne iscuri.

 

Kako se potkivaju jaja?

Proces je pripreme dug. Gabela kupi u marketu školjku jaja. Već je postao vješt u odabiru koja su najbolja za potkivanje. Onda to sve očisti. Prvo se naprave dvije rupe – jedna veća i jedna manja, a pomoću cjevčice ispuše sadržaj jajeta. Onda se rade dodatne rupe. Udaljenost jedne od druge jeste malo veća od centimetra. Kada se provlači ekser onda ih je lakše raditi. Prvo se radilo jednim malim svrdlom, što je sporo. Sada električni bijaks ubrzava rad. Kovač ističe da je nakon dugih priprema upravo samo potkivanje veliko zadovoljstvo.

PROČITAJTE I...

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

Otišla je za njega, ali je imala momaka... nećete vjerovati, sad kad bi brojila, da neko piše imena koja je ipak zapamtila, da hi imam trides i pet, da je imala. Al' ipak, neka je i odstranila Murata, ope je suđena bila za njeg

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!