Kralj koji je nadživio sve svoje prestolonasljednike

Postao je carom 2. decembra 1848. godine. Po majčinoj želji, izabrao je ime Franz Joseph, prema kralju reformatoru Josephu II, kojemu nije nimalo ličio. Odgajan je u uvjerenju da je upravo njega Bog izabrao za vladara. Početak vladavine Franza Josepha obilježen je vješanjima ili osudama na dugogodišnje robije pohapšenih revolucionara ili njihovih saradnika, pa je mladi kralj bio veoma omražen

Prije 100 godina umro je posljednji značajni vladar iz dinastije Habsburgovaca, kralj i car Franz Joseph I. Tim povodom, u Austriji je objavljeno mnoštvo knjiga o raznim aspektima života ovog dugovječnog vladara. Neki autori svoje knjige posvetili su njegovoj majci Sophie von Bayern, naglašavajući ulogu ove jake žene u cijeloj “priči” o caru.

Ambiciozna Sophie von Bayern procijenila je dobro porodičnu situaciju i odmah po rođenju prvog sina posvetila se cilju da postane majka kralja. Vijest o rođenju Franza Josepha objavljena je uz svečanu paljbu topova 18. augusta 1830. godine. Najviše razloga za slavlje imao je stari kralj jer je njegov zakonski nasljednik, najstariji sin Ferdinand, bio mentalno zaostali epileptičar koji nije mogao vladati niti imati djece, a ni drugi sin Franz Karl, iako zdrav, nije bio sposoban za kralja.

Sophie je sina usmjeravala prema muškim zanimanjima. S napunjenih 6 godina za budućeg kralja započinje ozbiljan život. Školski dan započinjao mu je u 7 sati i završavao najranije u 19. Na početku je učio francuski, latinski, starogrčki, mađarski, češki, italijanski i poljski. Dril kojem je bio podvrgnut “od vedrog dječaka napravio je distanciranu i zatvorenu osobu”. Najvažniji predmeti bili su, naravno, vojni, a za njih je dječak imao i najviše interesiranja. Vojno obrazovanje bilo je uspješno, ali, po mišljenju mnogih historičara i vojnih stručnjaka, ipak nedovoljno jer je brzo prekinuto iznenadnim preuzimanjem krune 1848. godine. Mladi se car tako “čitav život bavio sitnicama kojima se u vojsci bave niži časnici i nije bio u stanju vidjeti potpunu stratešku sliku kojim se bave viši časnici”. Slični problemi nastajali su i zbog njegovog nedovoljnog političkog školovanja, prekinutog zbog krunidbe.

Kragna uniforme spasila mu život

Postao je carom 2. decembra 1848. godine u jeku revolucije, nakon što je njegov stric, car Ferdinand, bio prisiljen abdicirati, a otac Franz Karl odrekao se nasljednih prava. Po majčinoj želji, izabrao je ime Franz Joseph, prema kralju reformatoru Josephu II, kojemu nije nimalo ličio. Uz pomoć ruskog cara 1849. godine ugušio je mađarsku revoluciju, a zatim je uveo centralističko-apsolutistički režim. Odgajan je u uvjerenju da je upravo njega Bog izabrao za vladara. Početak vladavine Franza Josepha obilježen je vješanjima ili osudama na dugogodišnje robije pohapšenih revolucionara ili njihovih saradnika. Niko nije mogao računati na carsku milost i mladi je kralj bio veoma omražen.

Tokom careve šetnje 13. februara 1853. godine, mađarski šnajder János Libényi zaskočio je cara, izvukao nož i zario mu ga u vrat. Car je preživio jer ga je spasila visoka kruta kragna uniforme koju je uvijek nosio. Pratnja je uz pomoć prolaznika uhvatila atentatora i htjeli su ga odmah sasjeći sabljama. Spasio ga je, privremeno, sam Franz Joseph, tražeći da se čovjeku omogući pravedno suđenje. Nakon suđenja, atentator je pogubljen, a car je, čuvši kakva su sirotinja, Jánosovoj majci dodijelio doživotnu penziju. Bio je to prvi pokušaj atentata na nekog Habsburgovca.

Zbog ovih postupaka, mladi car postao je omiljen narodu. Kad je iduće godine u proljeće organizirano bajkovito vjenčanje tada dvadesetčetverogodišnjeg Franza i šesnaestogodišnje bavarske princeze Elisabeth-Sissi, car je zadobio svu ljubav svoga naroda. Vjenčanje je bilo veličanstvena predstava osmišljena da sve uvjeri kako dinastija ponovo čvrsto drži carstvo i da je kuća Habsburgovaca blistava i sigurna kao u vrijeme Marije Terezije. Vjenčanje je održano 24. aprila u prisustvu 70 biskupa i svećenika. Beč je bliještao u sjaju kuće Habsburgovih, a Evropa je pričala o velikoj ljubavi i sreći mladog bračnog para: car je trebao oženiti Elisabethinu stariju sestru Helenu, ali, kad je vidio mlađu sestru, toliko se zaljubio da su samo dan nakon njihovog prvog susreta objavljene zaruke, i to protiv volje njegove stroge majke. (Bilo je to jedini put da je Franz Joseph I uradio nešto protiv majčine volje.)

Već je na dan vjenčanja buduća carica plakala shvativši da bečkim dvorom vladaju stroga pravila ponašanja. Nakon života s puno slobode, “probudila sam se u tamnici s lancima na rukama”, zapisala je kasnije. U “tamnici” je glavnu riječ vodila svekrva Sophie von Bayern (istovremeno i tetka jer je bila sestra Elisabethine majke Ludowike), a ona je odmah “uvela red” u život svoje snahe.

Mlada je carica sve to teško podnosila i ubrzo je shvatila da od zaljubljenog muža ne može očekivati zaštitu jer se on nije mogao suprotstaviti majci. Odani car nije imao ni vremena za svoju ženu pa se svekrva posvetila preodgajanju i školovanju svoje mlade snahe.

Uskoro je za sve postala Sissi, nadaleko poznata po ljepoti. Posljednjih 15 godina života provela je na putovanjima. S visinom od 172 cm održavala je težinu od 50 kg, živjela na jogurtu, utezala se toliko da je često ostajala bez daha, puno hodala (za nju su napravljene prve gojzerice), vježbala u svojoj sobi, sama pravila kreme i maske… Bila je među najboljim ženskim lovcima i najbolja jahačica u Evropi, pa se govorilo da “izgleda kao anđeo, a jaše kao vrag”. Nakon što je ispunila svoju obavezu i rodila sina nasljednika krune, spas je našla u putovanjima, što dalje od strogog dvorskog protokola i dosadnog muža. Car joj je dodijelio ogroman godišnji prihod, od kojeg je veći dio investirala u Švicarsku.

Rane godine braka obilježila je smrt prvorođene kćerke Sofie, koja je dobila ime po baki Sophie von Bayern. Svekrva je za tu smrt optuživala Sissi jer je protiv njene volje odvela dijete na put. Mala Sofie umrla je od tifusa. To je bio i odlučujući argum profesionalnim dadiljama i učiteljima kako nalažu stroga dvorska pravila.

Neuspješni vojskovođa slab na žene

Franz Joseph samo je jednom predvodio svoju vojsku u ratu. Smijenivši generala Franza Gulaya, “napravio je grešku i preuzeo zapovjedništvo nad vojskom”. Godine 1859. došlo je do najtežeg vojnog konflikta u njegovoj vladavini, u bici kod Solferina 24. juna, kada su se sukobile austrijska i saveznička francusko-italijanska vojska. Vođena je posljednja bitka za italijansku nezavisnost, poslije koje su Austrijanci protjerani sa sjevera Italije. Francuski car Napoleon III pritekao je Italiji u pomoć. Bitka je trajala 15 sati, u njoj je sudjelovalo oko 300.000 vojnika. Iza bitke je ostalo 40.000 ranjenika koji su umirali na bojnom polju. Poginulo je 22.000 Austrijanaca (svaki peti vojnik), 12.000 Francuza i 5.000 Italijana.

Zbog poraza u Solferinu i nemira u zemlji, Franz Joseph morao je dokinuti svoju apsolutističku vladavinu, a Hrvatskoj i Ugarskoj vraćen je ustav. Svjedok ovog krvavog događaja bio je tada mladi švicarski trgovac Jean Henry Dunant, koji je pronašao dobrovoljce među civilima Solferina i s njima pomagao ranjenicima. Tri godine nakon bitke napisao je knjigu Sjećanje na Solferino i u Ženevi osnovao Crveni krst. Iduće, 1864. godine predlaže konvenciju koja je usvojena i prema kojoj se u ratu moraju poštedjeti svi bolesni i ranjeni vojnici te sanitetsko osoblje. Dunant je prvi dobitnik Nobelove nagrade za mir (1901. godine).

Poslije gubitka prvorođene kćerke, cara je zadesila nova porodična tragedija. Njegov mlađi brat nadvojvoda Maximilian strijeljan je u Meksiku 1866. godine. Meksički monarhisti uz pomoć francuskog cara Napoleona III 1864. godine proglasili su ga carem Meksika, pa je izgubio sva nasljedna prava u Austriji. Maximillianovo tijelo tek je u januaru 1868. godine, na traženje Franza Josepha, vraćeno u Beč. Carev mlađi brat pokopan je u porodičnoj grobnici Habsburgovaca.

Godina 1889. donijela je novu nesreću caru – smrt jedinog sina­­, prestolonasljednika Rudolfa. Prihvaćen je službeni izvještaj da je Rudolf hicem iz pištolja ubio svoju mladu ljubavnicu, a onda i sebe. Mnogi još ne vjeruju u tu verziju tvrdeći da je 1992. godine izvršena obnovljena obdukcija koja je pokazala da je djevojka ubijena udarcima tupim predmetom, a prestolonasljednik hicima iz puške. Rudolf je bio protivnik Ugarske, zagovarao je napuštanje saveza s Njemačkom i, kao takav, bio je opasan za Monarhiju. Odnos konzervativnog oca i sina opijenog liberalnim idejama nikad nije bio dobar. Želeći sinu osigurati dobro školovanje, roditelji su angažirali čak 50 nastavnika, među kojima je bilo i onih koji su dječaka “zaludjeli svojim idejama”, pa je, između ostalog, postao žestoki sljedbenik Darwinovog učenja, mrzio Njemačko carstvo, a moćnog kancelara Bismarcka nazivao “tiraninom iz Berlina”. Sa svojim učiteljem Mengerom objavio je anonimno pamflet protiv plemstva. Po završetku školovanja, Rudolf se “posvetio” životu kakav je do tada oštro napadao: išao je u lov, jahao, pio, trošio, imao ljubavne afere, dugogodišnju vezu s prostitutkom… Kao Julius Felix, objavio je u Parizu brošuru kao otvoreno pismo upućeno caru Franzu Josephu I, u kojem govori gotovo vizionarski. “Ostavite Balkan, Visočanstvo, dok je još vrijeme! Opasnost koja otamo prijeti Evropi ne bi bila opasnost za samu Austriju…” Tajna policija stalno ga je držala pod prismotrom, a otac ignorirao. Iza Rudolfa su ostale supruga Stephanie von Belgien i kćerka Elisabeth, careva najdraža unuka koja je u intervjuu 1927. godine izjavila da “budućnost pripada socijalizmu”. Da bi mogao biti sahranjen u porodičnoj grobnici, Rudolf je proglašen neuračunljivim.

Iako se protivio, objavio je početak rata

Zbog zakona po kojem kćerke nisu mogle postati prestolonasljednice, nakon Rudolfove smrti, Franz Joseph I za nasljednika je izabrao bratića Franza Ferdinanda, kojeg je također nadživio.

Ipak, najveća tragedija za cara bio je gubitak voljene žene. Iako su odavno već živjeli odvojene živote, car je izgleda i dalje volio svoju Sissi. Nakon što je 44 godine bila carica velikog carstva, život je završila na jednom od svojih putovanja. Austrougarsku caricu Sissi ubio je italijanski anarhist Luigi Lucheni u Ženevi 1898. godine. Po jednoj verziji, atentator joj je pružio buket, a kad se sagnula da ga pomiriše, zario joj je turpiju u srce. Po drugoj, atentator ju je gurnuo i zario nož u srce. Svojoj dvorskoj dami rekla je da joj je valjda htio ukrasti sat. Nastavila je hodati, popela se na brod i tek kasnije se srušila i izgubila svijest. Umrla je brzo. Sahranjena je u Beču, gradu iz kojeg je bježala i koji nije tugovao za svojom caricom. Tugovalo se što je “dobri car morao još i to doživjeti”. Njihova najmlađa kćerka zapisala je da je “otac kratko plakao”, a zatim se zapitao “kako neko može ubiti ženu koja nikome nije ništa nažao učinila”.

Poslije ubistva prestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914. godine, car se protivio objavi rata, ali, pod pritiskom ministara i vojske, on ju potpisuje uz komentar: “Ja sam uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo.”

Smrt Franza Josepha I značila je i kraj gotovo 650 godina vladavine Habsburgovaca. Svjedoci su govorili da se nije bojao smrti, njegov najveći strah bio je da će s njegovim odlaskom crkvena zvona objaviti i smrt njegovog carstva. Iako je novi kralj Karl (unuk njegovog mlađeg brata) iduće dvije godine pokušavao spasiti Monarhiju, ona je prestala postojati sa završetkom Prvog svjetskog rata.

Osamdesetosmogodišnji vladar izdahnuo je u svome krevetu od jake upale pluća. Iako je znao da rat koji traje već dvije godine neće uskoro biti završen, nije odustajao od svojih obaveza. Sjedio je za radnim stolom i pregledao poštu, čitao izvještaje, potpisivao dokumente ili peticije… Tek kad ga je savladala visoka temperatura, pristao je leći u krevet. Liječnicima je bilo jasno da je to kraj i pozvali su svećenika. Ali i nakon što je primio posljednje sakramente, naredio je da ga sljedećeg jutra, kao i obično, probude u pola četiri da bi mogao završiti preostale poslove. No, sve njegove obaveze na ovom svijetu bile su završene. “Dobri kralj” izdahnuo je 21. novembra 1916. godine. Na dvoru se uskoro okupila cijela familija, a pozvana je i Katharina Schratt, careva višedecenijska ljubavnica (“neokrunjena austrijska carica”). Devet dana kasnije, posljednjem ispraćaju cara prisustvovali su deseci hiljada ljudi, i to je bila jedna od posljednjih manifestacija veličine Monarhije i Habsburškog carstva, koje je trajalo od 1273. godine. Sprovodu je prisustvovao i šestogodišnji dječak, kasniji legendarni kancelar Bruno Kreisky: “Kad je pogrebna povorka konačno prošla pored mene, činilo mi se da je čitav svijet zavijen u crno. To je bila jedna jedina demonstracija crnine i na licima ljudi su se mogle čitati tuga i briga; šta će se sad dogoditi?” Carevi portreti i biste bili su svuda: na grudima žena i djece, po školama i gostionicama, u čekaonicama željezničkih stanica od Lemberga u današnjoj Ukrajini do hrvatskog Agrama.

Car Franz Joseph vladao je 68 godina. Ostao je upamćen kao šarmantan, dobroćudan i milostiv, “simpatični car”, potpuno netalentiran da bude vojskovođa. Bio je staromodan, telefon je nerado koristio, a ni automobile nije volio. Prigovara mu se totalni nedostatak vizije razvoja države, neodlučnost i popustljivost. Njegovi saradnici govorili su da je uvijek pokušavao riješiti “jednostavne” probleme, dok je teže, poput nacionalnih, smatrao nerješivim, pa se njima i nije bavio. Tokom posljednjih 20-ak godina pojavila se i potpuna pasivnost koja je samo umnožavala postojeće probleme.

Stota godišnjica smrti “posljednjeg evropskog monarha stare škole” podsjetila je na čovjeka čija je smrt označila i kraj gotovo 650 godina duge priče o jednom carstvu..

Posjeta Bosni i Hercegovini

Franjo Josip I bio je u posjeti Bosni od 30. maja do 4. juna 1910. godine, u periodu između objave Ustava Bosne u Sarajevu (20. februara) i početka rada Sabora (15. juna 1910. godine). Na stanicu kod Fabrike duhana u Sarajevu stigao je car 30. maja i dočekan je uz počasnu topovsku paljbu; 31. maja posjetio je Vladinu palaču, glavne vjerske objekte svih konfesija i Vijećnicu. Idućeg dana posjetio je Zemaljsku ždrepčanu i odatle odjahao na vježbalište, gdje je izvršio smotru vojnih jedinica. Drugog je juna car otišao na Pašinu poljanu (preko Bentbaše i Mošćanice), pa se preko Koševa vratio u “Konak”. Kasnije je dvorskim vozom otputovao na Ilidžu, pa na Vrelo Bosne. Dan kasnije, otputovao je u Mostar, obišao je Stari most i izvor Radobolje. Iz svečano okićenog Mostara ispraćen je topovskom paljbom. Preko Sarajeva, Doboja i Bosanskog Broda, dvorski voz je 4. juna cara dovezao u Beč. Nakon posjete, poslao je telegram zemaljskom poglavaru Marjanu Varešaninu u kojem izražava zadovoljstvo vjernošću i privrženošću naroda u “lijepoj Bosni”. Kratko nakon toga, 15. juna 1910. Bogdan Žerajić izvršio je atentat na zemaljskog poglavara. Ispalio je u njega 5 metaka (šestim je ubio sebe), ali general je ostao živ.

Zanimljivo je da je Franz Joseph u martu 1869. u Rijeci primio bosanskog namjesnika, posljednjeg valiju Bosanskog pašaluka i prvog valiju Bosanskog vilajeta Topal Osman‑pašu, kojem je uručen Orden Leopolda prvog reda.

PROČITAJTE I...

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!