Krajiški muslimanski nišani – klesarsko umijeće vrijednih neimara

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

 

Tradicija podizanja kamenih biljega u Krajini ima povijest koja traje skoro tri milenija, počev od japodskih urni, preko rimskih žrtvenika i srednjovjekovnih stećaka, do različitih vrsta biljega koji se odnose na osmanski period upravljanja Bosnom. Iako su među njima najrasprostranjeniji nišani, postoje i kamenovi s kojih su nekadašnje hadžije polazile na petu islamsku dužnost, potom kamenovi na kojim bi boravili umrli prilikom klanjanja dženaze, kao i kamenovi s kojih su mujezini pored mesdžida bez munare pozivali na molitvu. Hadžijske kamenove narod je nazivao – hadžintašima, kamenove na kojim bi se polagao umrli – mejtašima, a kamene biljege s kojih se učio ezan – ezantašima. Tragom tradicije da navedene kamene biljege naziva tašima (tur. taš – kamen), u narodu se ustalio i mezartaš, kao jedan od naziva za nišan, najrasprostranjeniji i najmarkantniji kameni biljeg širom Krajine. Kao poseban naziv mezartaša, s vremenom je nastao i naziv krajputaši, za nišane koji se nalaze u blizini puteva i raskrsnica.

Jedna od posebnosti Bihaćke krajine u odnosu na ostale krajeve Bosne jesu i krajiški muslimanski nišani. Kao zaseban dio kulturno-historijskog i graditeljskog naslijeđa, uz džamije i munare, ovi nadgrobni spomenici čovjekolikog oblika već stoljećima predstavljaju najznačajnije simbole života i smrti krajiških muslimana. Jednako razasuti po seoskim i gradskim područjima sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine, oni i danas svjedoče klesarsko umijeće vrijednih krajiških neimara. Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. Međutim, u novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa. Sve su to znakovi nedovoljnog znanja o sebi i svojoj prošlosti te olahkog prihvatanja savremenih normi i trendova koje su u suprotnosti s bošnjačko-muslimanskom kulturom i tradicijom.

ARHIVI NA OTVORENOM

Kako zbog svoje burne prošlosti prostor Krajine oskudijeva većim brojem materijalnih spomenika kulture iz osmanskog i ranijih perioda, vrijednost krajiških nišana tim je veća. Pored toga što predstavljaju značajan dio kulture i identiteta ovdašnjeg stanovništva, ovi kameni spomenici izvor su dragocjenih podataka i prefinjenih napisa, zbog čega ih se često naziva kamenim bibliotekama ili arhivima na otvorenom. Osim podataka o umrlom, oni svjedoče o višestoljetnoj pismenosti i bogatoj klesarskoj tradiciji, kao i o psihologiji krajiškog čovjeka koju možemo čitati s njihovih motiva i ukrasa. Različitost u obliku i veličini nišana svjedoči o kontinuitetu poštovanja običnog svijeta prema najhrabrijim, najumnijim, najuglednijim i najimućnijim Krajišnicima, pored čijih su kaburova i podignuti najreprezentativniji primjerci. Najveći broj monumentalnih krajiških nišana nalazi se u starim džematskim mezarjima. Zbog tradicije velikog broja porodičnih mezarja, ovi lijepi primjerci nišana mogu se sresti na stotinama lokacija, pored gradskih i seoskih džamija, uz glavne i sporedne puteve, pored seoskih naselja, ali i svega nekoliko metara od kuća. Najljepši i najočuvaniji primjerci nalaze se u privatnom mezarju porodice Kajtezović kod Cazina, koji su još 2006. godine proglašeni nacionalnim spomenikom.

Krajiški nišani građeni su od kamena bihacita, koji može biti mehak, tvrd i pretvrd. Međutim, nakon iskopa, dok posjeduje majdansku vlagu, mehak je i podesan za oblikovanje nišana, a s vremenom postaje sve tvrđi i vrlo otporan. Kroz nekoliko godina nišan od bihacita dobije prirodnu patinu i plastičnost reljefa koja doprinosi njegovoj dugovječnosti. Tek se tada zaokruži priča o nišanu, čime on svojom sivom bojom saživi s pejzažom koji ga okružuje, simbolizirajući sponu između ovozemaljskog i onozemaljskog svijeta.

U austrougarsko doba kamen bihacit dobio je naziv po gradu Bihaću, u čijoj se okolici nalaze velike zalihe ove vrste sedimentne stijene. Osim za izradu nišana, koristi se i kao građevinski dekorativni materijal, u primijenjenoj umjetnosti, a posebno je značajan za pokretanje kolonije skulptura na Ostrošcu kod Cazina, kada postaje međunarodno poznata sirovina. Potvrda kvaliteta bihacita jesu i brojne monumentalne građevine širom Austro-Ugarske koje su izgrađene od njega, poput Bečke opere, Parlamenta u Budimpešti i drugih građevina u Italiji, Njemačkoj i sl. Munara džamije Fethije u Bihaću također je ozidana od kamena bihacita.

U odnosu na nišane iz ostalih krajeva, krajiški nišani razlikuju se po dubokom reljefu s bogatijom dekoracijom, ali i po tome što se nišan podiže samo iznad glave umrlog, a ne u paru. S prednje strane nišana, pored obavezne rozetne, nalazi se natpis ili tarih koji označava povijest umrlog. Jasno se razlikuju muški, ženski i dječiji nišani, s brojnim varijantama i podvrstama. Muški su nišani veći i masivniji, ženski su manji i tanji, dok se dječiji sreću dosta rjeđe. Svi su bogato ukrašeni različitim motivima, turbanima ili pletenicama te tradicionalnim bridovima u vidu tordiranih vrpci. Od ukrasnih simbola dominira oružje, najčešće mačevi i puške, zatim jabuka, grozd, biljke, polumjesec i zvijezda, zvijezda šestokraka, rozetne, vaze, ibrici, čelenke i drugi floralni, geometrijski i narodni ornamenti, stilizirani i vjerno predstavljeni. Kod muške osobe izrađuju se različiti turbani, ovisno o tituli ili staležu kojem je ta osoba pripadala. Među krajiškim nišanima za muškarce najviše su zastupljeni aginski nišani, zatim nišani trgovaca, posjednika i uglednih ljudi (koji imaju turbane u gužve s jednim prijevojem preko gužvi), potom ulemanski nišani i nišani s fesom koji se pojavljuju poslije 1832. godine, dok su dosta rijetki derviški nišani. Nišani ženskog merhuma na zadnjoj strani imaju pletenicu koja simbolizira pokrivenu ženu. Svaki krajiški nišan s nedokučivom fantazijom ukrasa neponovljiv je spomenik koji na najprirodniji način simbolizira folklor ovdašnjeg čovjeka.

INSPIRACIJA UMJETNICIMA I KLESARIMA

Izrada krajiških nišana od kamena bihacita traje već nekoliko stoljeća. O neprekinutoj tradiciji njihove izrade i podizanja svjedoče brojni primjerci, kako oni iz protekla tri stoljeća, tako i oni iz najnovijeg perioda koji se rade u klesarskim radionicama kod bihaćkih porodica Zulić, Kuduzović i Toromanović. Zahvaljujući ranijoj klesarskoj tradiciji, s vremenom se u Krajini razvila i ustalila posebna krajiška škola koja je ostala prepoznatljiva po načinu izrade ovih nišana. Svaki od podignutih nišana priča je za sebe. Svojom posebnošću oduvijek su mamili pažnju prolaznika te bivali inspiracijom brojnim umjetnicima poput Dževada Hoze i Seada Emrića. Ovi su Krajišnici u svoj stvaralački opus ugradili i razne motive iz graditeljske baštine Bosanske krajine, čime su željeli zadržati umjetničku vezu sa zavičajem. Tako Dževad Hozo u svom grafičkom rukopisu Bosanska nekropola donosi stilski lik stotinjak nišana, različitih po obliku, veličini i ornamentici. Ova zbirka, koja je pohranjena u fundusu Muzeja Unsko-sanskog kantona, upisom u registar svjetske baštine kao pokretno nacionalno dobro, pored priznanja za njenog autora, najbolja je potvrda vrijednosti i značaja krajiških muslimanskih nišana. Naučne i publicističke radove o krajiškim nišanima pisali su Mehmed Mujezinović, Meho Čaušević, Suad Mahmutović, Mirza Sadiković i mnogi drugi, dok su od brojnih klesara ostala sačuvana imena tek njih nekoliko.

ENES TOROMANOVIĆ – VRIJEDNI KRAJIŠKI KLESAR

Krajiški nišani danas se vrlo rijetko izrađuju u klesarskim radionicama. I njih je potisnula industrija koja, uslijed sve manjeg osjećaja naroda za tradicionalne forme nadgrobnih spomenika, protežira nišane od mramora, granita i drugih materijala. Među rijetkima koji se više od dva desetljeća bave izradom ovih nišana jeste Bišćanin Enes Toromanović. Svoj posao vidi kao pokušaj otimanja od zaborava ovog oblika klesarske tradicije, kojem već godinama prijeti nestanak. Enes Toromanović samouki je klesar koji je automehaničarsku radnju zamijenio klesarskom. On već godinama, pored nišana, izrađuje i ostale proizvode od bihacita, poput mihraba, džamijskih ćurseva, kamenih levhi, dekoriranih rozetni i drugih artefakata u kamenu. Ljubav prema ovom pozivu stekao je još u djetinjstvu promatrajući monumentalne primjerke nišana razasutih širom Krajine, a posebno onih od porodice Kajtezović iz naselja Donja Lučka, koje je u prvoj polovini 20. stoljeća izradio Muho Bećirspahić iz Bihaća. Enes je danas ponosan što je nastavio tradiciju svog sugrađanina i najvećeg uzora u ovom zanatu. Svjestan je da svakim novim primjerkom krajiškog nišana daje nemjerljiv doprinos očuvanju nadgrobne umjetnosti Bošnjaka Bihaćke krajine.

Svoj klesarski posao Toromanović je počeo s jednostavnijim detaljima, nakon čega je prešao na izradu monumentalnih primjeraka, koji su gotovo identični onim izrađivanim u posljednja dva stoljeća osmanske vladavine na ovim prostorima. Pored manjih primjeraka, radio je i one do pet metara visine, kakvi se nalaze u bihaćkom naselju Zalužje. I na prvi pogled njegovi nišani predstavljaju jedinstveno umijeće dostojno ljudskog poštovanja. Klesarstvo mu je, kako kaže, više od hobija i nišane izrađuje isključivo zbog ljubavi. Još u osnovnoj i srednjoj školi pokazivao je senzibilitet prema različitim formama likovnosti, posebno grafici i klesarstvu. Prvi radovi bili su mu kamene vaze i zdjele. Prve klesarske korake učio je gledajući brojne stare nišane i način njihove izrade od neznanih majstora. Tako je s vremenom postao najznačajniji i najpoznatiji majstor u izradi tradicionalnih krajiških nišana. Smatra da je izrada ovih nišana jedan od načina očuvanja bošnjačke kulture i historije, te održavanja svijesti o kulturnom identitetu Bošnjaka muslimana u Bihaćkoj krajini. Mišljenja je da ih i treba postavljati na javna mjesta, da stalno skreću pažnju javnosti i građanima ko smo i šta smo.

IZMEĐU SVIJETLE TRADICIJE I POMODARSKIH TRENDOVA

Krajiški nišan, kao nadgrobni biljeg o umrlom, ne bi nikako smio odražavati samo pojedinačnu želju i samovoljni čin člana porodice, već bi trebao biti odraz višestoljetne nadgrobne arhitekture i muslimanske tradicije. Nesporna je činjenica da se u prošlosti mnogo više držalo do izgleda i prikladnosti nišana, kao i do autentičnog građevinskog kamena od kojeg su se izrađivali. Danas se kultura podizanja nišana uveliko izmijenila, a odstupanje od muslimanske tradicije sve je izraženije. Umjetnost izrade nišana izmijenila se uslijed komercijalizacije. Brojne klesarske radnje rade prilično nakaradne nišane koji nemaju ništa s bosanskom i krajiškom tradicijom. Uvidom u stanje na terenu, primjetno je da su muslimanska mezarja u posljednje dvije-tri decenije postala parcele “neukusa i kiča”, te poprište brojnih neislamskih obilježja. Mramor i granit preplavili su mezarja, a bihacit je kod većine klesara odbačen kao materijal. Nišani su često vrlo skupi i luksuzni, s brojnim detaljima i osobenostima koji su u suprotnosti s islamskim propisima koji protežiraju skromnost i jednostavnost. Sve je to pokazatelj asimilacije i devastacije krajiških muslimanskih mezarja. Ne stavi li se ubrzo sve u određene okvire, slijedom sve izraženijeg pomodarstva, krajiška mezarja izgubit će svaki kontakt s tradicijom koja je stoljećima baštinjena na ovim prostorima, a “cvijeće, labudovi i fotografije” postat će sve masovnija obilježja ovdašnjih mezaristana. O odnosu prema starim i podizanju novih nišana, kao odrazu kulturne posebnosti bošnjačkog naroda, trebaju brinuti nadležne institucije države i islamske zajednice, a nikako da sve bude prepušteno na volju pojedinca. U suprotnom, budućnost naših muslimanskih mezarja imat će tužnu sudbinu.

Jedan od načina brige o izgledu mezarja jeste i institucionalno normiranje oblika i izgleda nišana koji bi odražavali višestoljetnu vjersku tradiciju i klesarsko iskustvo karakteristično kako za Bihaćku krajinu, tako i za ostale dijelove Bosne i Hercegovine. Na tragu brige o njihovu očuvanju nedavno je pokrenuta aktivnost da se krajiški nišan upiše u registar svjetske kulturne baštine, čime bi se doprinijelo obnavljanju svijesti o izvornom izgledu krajiških muslimanskih mezarja. Ostaje nada da će se zadržati entuzijazam pojedinaca koji su se opredijelili za izradu tradicionalnih formi nišana, kao i povećati broj onih koji u podizanju autentičnih krajiških nišana svojim umrlima prepoznaju vlastitu odgovornost u očuvanju nadgrobne kulture i tradicije bošnjačko‑muslimanskog naroda. Jer, ne treba zaboraviti da je izgled naših mezarluka i nišana u njima često najvjerniji odraz mentalnog stanja nas živih.

PROČITAJTE I...

Demokratskom društvu nisu potrebni mediji koje kontrolira vlast jer je to u osnovi nedemokratski. S druge strane, međutim, cjelokupnom društvu ogromnu štetu nanosi obmanjivanje javnosti zarad rušenja te iste vlasti, pozivanje na linč i anarhiju, bez ikakve odgovornosti za izgovorenu riječ. A samo objektivni mediji i novinari koji istinski profesionalno rade svoj posao mogu biti korisni tumači društvene stvarnosti i procesa koji bitno utječu na sadašnjost i budućnosti cjelokupne zajednice i svakog pojedinca u njoj.

Prvu godinu smo živjeli kao podstanari. Onda smo kupili kuću, polahko opremali, uselili se, i tu smo. Tad je nas bilo petero, Nahla, Naida i Ramo su bili tu, a kasnije smo se još proširili, tako da nas je sad šestero u kući. Supruga, četvero djece i ja. Imamo maline, pčele, voćnjak na selu, s ponosom ističe Senedin Osmanović

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!