Kraj neslaganju o tome ko su teroristi

Potencijalni reset tursko-američkih odnosa jeste sastanak državnog sekretara SAD a Mikea Pompea i ministra vanjskih poslova Republike Turske Mevlüta Çavuşoğlua, održanog 4. juna u Washingtonu. Usvajanje “mape puta” kojom bi se riješilo pitanje Münbiça jeste rezultat rada američko-turske radne grupe oformljene poslije februarske posjete Ankari prethodnog američkog državnog sekretara Tillersona

Kada je početkom godine turska vojska krenula da otkloni terorističku prijetnju i spriječi stvaranje “PKKistana” duž čitave južne granice, mnogo se stranih analitičara upljuvavalo tvrdnjama da akcija “Maslinova grana” nije ništa drugo nego dio predizborne kampanje. Iz turske perspektive, ta vrsta analiza bila je tanka. Kao prvo, do izbora je tada bilo bezmalo dvije godine, a ni vlasnici najkreativnijih kristalnih kugli nisu mogli predvidjeti njihovo pomjeranje unaprijed za šesnaest mjeseci. Kao drugo, do novembra 2019, kada bi se redovni izbori dešavali, operacija u Afrinu bila bi pluskvamperfekt, što u uvjetima hiperdinamičnog političkog života Turske znači da bi bila u blijedom sjećanju birača, nikakvog ili minimalnog utjecaja na izbore.

Tekuća predizborna kampanja u kojoj antiteroristička operacija u Afrinu zauzima marginalno (ako ikakvo) mjesto to potvrđuje, ali očekivati da lumeni promijene optiku kroz koju gledaju Tursku, da ne govorimo o priznanju da je ona (optika) pogrešna, jeste uzaludna rabota. Naime, te “analize” redovno ispuštaju iz vida legitimne i vrlo realne sigurnosne brige / probleme Turske. Drugim riječima, terorizam (svih vrsta) u ovoj zemlji, osim hinjenih izraza “žalosti” na Zapadu, ne igra ulogu vrijednu uzimanja u obzir pri tumačenju turske politike.

Ignoriranje turskih sigurnosnih interesa, kada je riječ o SAD-u, golim se okom (bez suvišne optike) najbolje vidi u činjenici da su dvije veoma različite američke administracije odabrale partnerstvo za borbu protiv ISIL-a s organizacijom koju formalno SAD, EU, NATO i Turska smatraju terorističkom. Da, riječ je o tzv. Radničkoj partiji Kurdistana (PKK), odnosno njenom sirijskom ogranku, tzv. Jedinicima narodne zaštite (YPG). Kao da nesebična pomoć u oružju i logistici terorističkoj organizaciji protiv koje Turska vodi borbu duže od tri decenije (i koja je odnijela oko 40 hiljada žrtava) nisu bili dovoljni, Obamina administracija prekršila je dva obećanja glede spomenutih etničko-političkih čistača – prvo da YPG neće preći na zapadnu obalu Eufrata i zauzeti grad Münbiç, a kada se to desilo, da će se YPG povući na istok.

KOST U GRLU AMERIČKO-TURSKIH ODNOSA

Kada je poslije pokušaja puča u julu 2016. godine turska vojska dovoljno očišćena od gülenističkih oficira, naročito onih koji su kontrolirali granicu sa Sirijom i uvjeravali pretpostavljene i civilnu vlast da se protiv ISIL-a ne može ništa učiniti (stvarajući prostor za spekulacije i propagandu o saradnji Turske i ISIL-a), te kad je krenula akcija “Eufratski štit”, Amerika je stavila YPG u Münbiçu pod zaštitu svoje zastave.

Uzgred, valja podsjetiti da se komandant američke centralne komande (CENTCOM) general Joseph Votel žalio kako su u spomenutim čistkama gülenističkih oficira sklonjeni najbolji saradnici američkih snaga. Zaključak se nameće sam.

Tako je pitanje Münbiça postalo (i ostalo) jedno od mnogih koje predstavljaju kost u grlu američko-turskih odnosa.

Potencijalni (naglasak na potencijalni) reset tih odnosa jeste sastanak američkog državnog sekretara Mikea Pompea i ministra vanjskih poslova Republike Turske Mevlüta Çavuşoğlua, održanog u ponedjeljak, 4. juna, u Washingtonu. Usvajanje “mape puta” kojom bi se riješilo pitanje Münbiça jeste rezultat rada američko-turske radne grupe oformljene poslije februarske posjete Ankari prethodnog američkog državnog sekretara Tillersona.

Ono što se za sada zna o toj “mapi puta” iz turskih izvora jeste to da će se YPG povući iz Münbiça u roku od 30 dana nakon njenog usvajanja, da će turska vojska nadgledati povlačenje kako se ne bi stvorila sigurnosna praznina koja bi mogla biti iskorištena od strane drugih terorističkih grupa. Predviđa se formiranje zajedničkog vojnog savjeta koji bi bio odgovoran za sigurnost i civilnog savjeta, odgovornog za općinske usluge. Plan također podrazumijeva da bi u roku od 60 dana bilo uspostavljeno novo vladajuće tijelo, koje bi reflektiralo etničku (arapsku) realnost Münbiça.

Ova skica daje nekog osnova za optimizam turskoj strani. Çavuşoğlu je ranije izjavio da bi taj plan mogao biti šablon koji bi se mogao primijeniti i na druge dijelove Sirije pod kontrolom YPG-a. Međutim, malo je rano govoriti o tome s obzirom na do sada prekršena američka obećanja. Osim toga, sve ovo se ne dešava u vakuumu. Prijetnje Bašara al-Asada da će napasti teritorije pod kontrolom YPG-a (s kojim inače sarađuje, naročito u podjeli nafte iz naftnih polja oko Deir el-Zoura) mogu pomrsiti svaku računicu, da ne govorimo o tome da turska i američka računica ni iz daleka nisu jednake.

Dakle, oprezni optimizam, izražen na pres-konferenciji koju je Çavuşoğlu održao, jeste moguć kada je riječ o Münbiçu. Da li će plan biti implementiran, pitanje je na koje moramo sačekati odgovor.

Pitanje Münbiça donekle je zasjenilo ostala sporna američko-turska pitanja o kojima se razgovaralo. Prije svega, to su američko žestoko protivljenje turskoj kupovini ruskog protuzračnog sistema S-400 (što ide pod spomenutu rubriku ignoriranje turskih sigurnosnih interesa), pokušaji američkog Kongresa da stopira isporuku aviona pete generacije mlaznih lovaca F-35, u čiju je proizvodnju Turska uključena od samog početka i čija se isporuka očekuje 21. juna, te pitanja vezana za isporuku Fethullaha Gülena, suđenje američkom pastoru Brunsonu za veze s terorizmom u Turskoj, pa čak i američko protivljenje hapšenju turskog državljanina Metina Topuza. Oprezni optimizam baziran je na činjenici da se (uopće) razgovara.

Potvrđivanje “zajedničke odlučnosti u borbi protiv terorizma u svim oblicima i manifestacijama” jeste uobičajeni dio saopćenja s ovakvih sastanaka, koji nikad nije pomjerio stvari s riječi.

Neslaganje o tome ko su teroristi, kao u slučaju američkog selektivnog pogleda na PKK, primoralo je Tursku na akcije kao što su “Eufratski štit” i “Maslinova grančica”. Ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu nedavno je izjavio da je akcija protiv Kandila, planinskog masiva u sjevernom Iraku koji je sinonim za glavno sjedište PKK-a, stvar vremena, te da će se desiti vrlo uskoro. Očekujem da eksperti s početka ovog teksta i to ocijene kao dio predizborne kampanje.

ANTITERORIZAM I IZBORNA KAMPANJA

Kad već spomenuh kampanje, Afrin i borba protiv terorizma indirektno je postala dio kampanje na skoro pa nevjerovatan način. Uvrijeđen prisustvom komandanta Druge armije generala İsmaila Metina Temela na iftaru koji je organizirala Zanatska komora u Malatyi (sjedištu Druge armije), na kojem je zvanica bio i predsjednik Republike Turske, te prepoznavši se u riječi “šegrt” iz rečenice Erdoğanovog govora: “Šegrtu se radnja ne ostavlja. Politika u Turskoj se ne može povjeriti šegrtu”, predsjednički kandidat Republikanske narodne partije (CHP) Muharrem İnce, sa zadrškom od dva dana, izađe pred novinare i zaprijeti da će, ako bude izabran za predsjednika, koliko odmah u augustu ražalovati generala Temela. “Skinut ću mu epolete”, grmio je (pomalo otežanog jezika) İnce, predstavljajući (lažno) spomenuti iftar kao stvar partijske politike i generalovo (inače protokolom normalno) prisustvo kao partijsko opredjeljenje “prvi put u historiji Republike”.

Skandal je višeslojan. Vrišteći paradoks jeste da ovakva “hrabrost” civila, predsjedničkog kandidata, ali ipak civila, ne bi bila moguća samo desetak godina ranije, prije nego što je proces “civilinizacije” ili izlazak iz kandži armijskog tutorstva okončan. Pogotovo se član CHP-a, partije koja je bila uz vojsku prilikom svakog vojnog puča, ne bi usudio da zucne protiv nekog mnogo manje popularnog oficira.

A popularnost generala İsmaila Metina Temela ne može se potcijeniti. Naime, general İsmail Metin Temel bio je meta pučista (specijalnog tima za egzekuciju) 15. jula 2016, a nakon toga se pokazao kao heroj obiju antiterorističkih operacija u Siriji, naročito “Maslinove grane”. Nastranu što se (čak ni u predsjedničkom sistemu) ćeifom predsjednika republike general ne može tek tako ražalovati (to bi zahtijevalo sudski proces), a što ukazuje na shvatanje procedura kandidata İncea, prijetnja ražalovanjem vojniku koji se cijelog života borio protiv terorizma u kombinaciji s ostalim obećanjima o “restauraciji” može dati ideju o kakvoj restauraciji je riječ.

PROČITAJTE I...

U BiH je iz Hrvatske pobjeglo najmanje stotinu okrivljenika ili osuđenika, najviše za privredni i organizirani kriminal, utaje poreza ili korupciju, ali i ratne zločine, te ubistva i pljačke. Ima i podosta slučajeva gdje ugroženi bosanski Hrvati bježe u matičnu domovinu u bijegu od pravosuđa BiH. Smatra se da je više od dvije stotine raznih pravomoćno osuđenih i nepoznat broj nepravomoćno osuđenih ili okrivljenika za najteže zločine iz BiH pobjeglo u Hrvatsku ili Srbiju, zavisno o drugom državljanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!