Kraj američkog prisustva u Siriji

Razgovoru između Trumpa i Erdoğana, poslije kojeg je uslijedio taj nagli zaokret američkog angažmana u Siriji, prethodila je najava Turske da će pokrenuti vojnu akciju istočno od Eufrata kako bi sa svoje granice zbrisala PKK, kojem Zapad tepa “Sirijske demokratske snage”, “kurdske snage” ili upotrebom skraćenica (YPG, PYD) za jedno te isto – terorističku organizaciju tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK)

Novinar magazina Politico Dave Brown sažeo je na Twitteru zemljotres međunarodnih odnosa, koji, evo, još trese, ovako: Trump i Erdoğan razgovarali prošlog petka (14. decembra, op. a). Od tada:

– SAD odobravaju prodaju raketa “Patriot” Turskoj;

– SAD počinju povlačiti trupe iz Sirije;

– SAD daju 24 sata svom osoblju u Siriji da je napusti.

To mora da je bio pakleni telefonski razgovor.

Da je sačekao još dan, Brown je spisku mogao dodati još jedan tremor – ostavku američkog sekretara odbrane Jamesa Mattisa. Tremor koji je, čini se, dao težinu ozbiljnosti odluke predsjednika SAD-a o povlačenju američke vojske iz PKKistana u pokušaju, koja je (sada smo već valjda navikli) najavljena Trumpovim stoičkim twittom: “Pobijedili smo ISIS u Siriji, moj jedini razlog bivanja tamo tokom Trumpovog predsjedništva.”

Razgovoru između Trumpa i Erdoğana, poslije kojeg je uslijedio taj nagli zaokret američkog angažmana u Siriji, prethodila je najava Turske da će pokrenuti vojnu akciju istočno od Eufrata kako bi sa svoje granice zbrisala PKK, kojem Zapad tepa “Sirijske demokratske snage”, “kurdske snage” ili upotrebom skraćenica (YPG, PYD) za jedno te isto – terorističku organizaciju tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK). S obzirom na prethodna dva iskustva – operacije turske vojske i Slobodne sirijske armije “Eufratski štit” i “Maslinova grana” – svakom iole objektivnom posmatraču jasno je da se Erdoğan ne služi blefiranjem i prijetnjama praznom puškom kada su tako ozbiljne stvari u pitanju. Zapravo fanfare kojima je akcija najavljivana bile su jasan signal Americi da bi bilo od obostrane koristi da se američke snage sklone, jer, kako je naglašavano, one svakako nisu cilj, ali to što rade na sjeveroistoku Sirije (štite preimenovani PKK) neizbježno ih stavlja u opasnost.

TRUMP – SAM PROTIV SVIH

Trumpova odluka, koliko god to teško bilo za pojmiti i unatoč spinovima nevjerovatno širokog fronta koji joj se protivi, jeste racionalna. A protive joj se svi. Na američkom domaćem planu Pentagon, CIA, demokrate, republikanci, štampa. Pa i oni koji su do prekjučer bili protiv američkog prisustva u Siriji. Na međunarodnom planu Evropska unija, tj. Njemačka, Francuska i napola vani iz EU Velika Britanija, “šokirana” je. Izrael je ljut. Odjednom poraženi ISIL i nije baš poražen, nego je ogromna opasnost… po svjetski mir, zaključilo bi se iz zabrinutih izjava zvaničnika.

Piše se o opasnosti od vakuuma, koji će se navodno stvoriti odlaskom oko 2.000 (simboličnih) američkih vojnika. Vakuum? Pa i za to postoji rješenje. Zapravo, turski ministar inostranih poslova spomenuo je tu riječ i naglasio da će američko povlačenje biti koordinirano s Turskom, upravo kako ne bi došlo do vakuuma. Zbog toga je najavljena operacija istočno od Eufrata odgođena (nije se odustalo od nje) za minimum 30 dana.

Ali stvarno, šta, naprimjer, Francuzima znači vakuum? Jedino što se može zaključiti jeste da je za njih vakuum odsustvo tiranije preobučenog PKK-a na teritorijama koje je okupirao zahvaljujući američkim bombarderima. Ta u zapadnoj štampi prenapumpana “moćna sila” koja je “savladala” ISIL sada se, po naslovu iz Le Monda od 20. decembra, “plaši da ostane napuštena na neprijateljskoj teritoriji”. Oh, pa zar oni nisu “oslobodioci”? Kako su to do prekjučer oslobodioci na “neprijateljskoj teritoriji”?

Preimenovani PKK je (logično) u panici. Jedna grupa njihovih zvaničnika otišla je u Francusku da kuka i moli za pomoć, druga pušta probne prijeteće balone o oslobađanju oko 3.000 ISIL-ovih boraca u njihovom zarobljeništvu (pa onda demantira), treća koketira (zapravo, to je tokom ovih 7 godina stalno radila) s Asadovim režimom. Možda bi najbolje bilo da daju oglas: terorističko-kriminalna korporacija s četrdesetogodišnjim iskustvom u ubijanju civila, napadima bombaša samoubica, trgovini drogom, oružjem i ljudima traži novog zaštitnika. Mislim da bi bila mrtva trka u ponudama spomenutih EUropskih zemalja.

Poluskuhani mitovi moraju se kad-tad obiti o glavu kuharima, a mit da je PKK = Kurdi jeste jedan od najopasnijih u spinovima oko Sirije (i Turske, ali to je posebno pitanje). Kao i mit da su teroristi koji su jedino sposobni za taktiku “udri i bježi” ili “ušetaj nakon što američka avijacija od grada napravi gomilu šuta” ta “fenomenalna snaga” koja je zaista savladala drugu terorističku, ali vojno potkovaniju organizaciju (o šurovanju s istom protiv Sirijske slobodne armije da ne govorim). Ni pedlja teritorije PKK ne bi osvojio bez američke avijacije. Dozvoliti toj bandi da okupira skoro trećinu Sirije s većinskom arapskom populacijom jeste strateški idiotizam prethodnog stanara Bijele kuće, da, onog laureata Nobelove nagrade za mir, a u tom idiotizmu najveću ulogu igrali su sada bijesni generali.

Jedan od njih James (Jim, Bijesni Pas) Mattis je u međuvremenu postao uskoro odlazeći sekretar odbrane. Kreativna deluzija ovog sada trenutno najpopularnijeg čovjeka u SAD najbolje se ogleda u odgovoru na pitanje kako riješiti zabrinutost Turske oko američke podrške preimenovanom PKK-u: “Pa možda možemo da navedemo YPG (organski dio PKK-a, op. a.) da se bori protiv PKK-a” (februar ove godine).

OSTAVKA BIJESNOG PSA MATTISA

Američka štampa prepuna je srcedrapateljskih tekstova o ostavci Mattisa. Čovjek ima utisak da su žurnalisti koristili vlastite (krokodilske) suze umjesto mastila. Alfa-mužjak kome nijedan (imperijalni, a kakav drugi kada je o Americi riječ, da nije možda odbrambeni?) rat nije bio neomiljen učinio je “častan korak” ovom ostavkom. Najčešće citirani dio njegove ostavke, rečenica: “Zato što je vaše pravo da imate sekretara odbrane čiji su pogledi bolje usaglašeni s vašima glede ovog i drugih pitanja, vjerujem da je za mene ispravno da siđem s moje funkcije”, jeste vrhunski “dokaz” te “časnosti”. Ja to vidim malo drugačije. Nečasno je od gospodina generala u penziji bilo da, prije svega, prihvati tu funkciju, jer Trumpovi pogledi na sve navedeno u pismu (i šire) bili su naširoko poznati. Uostalom, povlačenje trupa iz Sirije (i Afganistana) jesu Trumpova predizborna obećanja.

Kukanje američke štampe, demokrata i antitrump republikanaca zapravo otkriva jedan (njima vjerovatno poželjan) sistem u kojem vojska, obavještajne službe, birokratija i štampa mogu “hendlovati” predsjednika na taj način da on prekrši i obećanja zbog kojih je izabran. Predstavljati Mattisa kao čovjeka od koga zavisi sudbina cijele nacije, kako to čini Washington Post u tekstu Tužan dan za Ameriku: “Washington se plaši da je Trump van Mattisove kontrole”, hem je patetično, hem je protivan samom američkom ustavu. Predsjednik treba da ima tutora?

U Turskoj je odluka o povlačenju američkih vojnika iz Sirije dočekana s opreznim optimizmom. S jedne strane, to je nedvosmislena Erdoğanova diplomatska pobjeda (koju čak i Le Monde stavlja u naslov), s druge, oprez je nužan iz jednostavnog razloga što svi znaju klišej o velikom brodu koji teško i sporo mijenja kurs – što je metafora za američku vanjsku politiku. Tri mjeseca (nerazumno dugo), koliko će povlačenje trajati, u politici su vječnost, tako da se u Turskoj još kondicional koristi kada se o povlačenju piše.

To što je jedan alfa-mužjak James (Jim, Bijesni Pas) Mattis napustio čopor ne znači da u Pentagonu nema dovoljno podjednako bijesnih kojima se naredba o povlačenju nimalo ne sviđa i učinit će sve u njihovoj moći da je, ako ne preokrenu, a ono sabotiraju. Prema twittu dopisnice za nacionalnu sigurnost Fox Newsa Jennifer Griffin CENTCOM (Centralna komanda), a posebno general Joe Votel, komandant CENTCOM-a, osjeća se kao “udaren u stomak”. Da, Votel je onaj general koji je kukao što su FETÖ oficiri, neuspješni pučisti, pohapšeni. Ko zna šta će uraditi kada dođe do daha?! Možda dati ostavku?

Ako se desi (da i ja preuzmem kondicional), povlačenje američke vojske iz Sirije tek je jedan mali korak u dobrom smjeru ka popravci američko-turskih odnosa. Ne treba očekivati čuda. Pitanje je da li je Amerika odustala od PKKistana, ali sasvim je sigurno da nije odustala od ratnohuškačke politike prema Iranu, s kojim Turska ima dobre odnose, što se prošle nedjelje dalo vidjeti prilikom posjete predsjednika Rouhanija Ankari. Ako je povlačenje pokušaj davanja podsticaja za udaljavanje Ankare od Teherana, čini se da nije uspjelo. Predsjednik Erdoğan čak je recitirao pjesmu o prijateljstvu na farsiju.

Dok sam pisao ovaj tekst (subota, 22. decembar), stigla je vijest da je specijalni izaslanik SAD-a za Koaliciju protiv IS Brett McGurk dao ostavku. Nije prvi, ali najvjerovatnije neće biti posljednji. U svakom slučaju, telefonski razgovor Trumpa i Erdoğana zaista trese Washington.

PROČITAJTE I...

Čudno je što iskusni Raif Dizdarević ne odvraća lidera SDP-a Nikšića od glupavih političkih poteza putem kojih u ideološkom smislu skreće od najvažnijih pozitivnih strana komunističkog, odnosno socijaldemokratskog pokreta. Isto tako, treba postaviti pitanje: Zašto akademska zajednica u kojoj se nalaze brojni profesori, poznavatelji Titovog koncepta formiranja vlasti u formi NOO i ZAVNOBiH, ne ukažu lideru SDP-a Nikšiću i drugima da njihovo odbacivanje saradnje sa SDA znači odbacivanje onih vrijednosti kojima se SDP treba ponositi u vezi s vodećim utjecajem komunista s ciljem da lokalni i viši organi vlasti u toku Drugog svjetskog rata budu na patriotskoj antifašističkoj osnovi sačinjeni od predstavnika raznih ideoloških, političkih, vjerskih i socijalnih slojeva

Šefik Džaferović je u Novom Pazaru naglasio da su Bošnjaci u posljednjim stoljećima preživljavali teška i turbulentna vremena, nad njima su činjeni genocidi, raseljavani su, uskraćivano im je pravo na ime i jezik, ali su uspjeli da se izbore s time i danas su jači nego što su ikad bili. “Upravo to smeta onima koji bi najradije da se pretvaraju da nas nema. Ali, šta da im radimo, neka se navikavaju da smo tu, da znamo ko smo, šta smo, šta želimo, a šta ne. Pred Bošnjacima je još mnogo posla i izazova. U vezi s tim, potrebno je voditi mudru i odgovornu politiku u BiH, ali i u svim zemljama u kojima Bošnjaci žive”, poručio je Džaferović povodom obilježavanja Dana bošnjačke nacionalne zastave

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!