Kraj afričkih “dinosaurusa”

S ovim novim izdankom “Arapskog proljeća” i njegovim mogućim proširenjem na zemlje podsaharske Afrike preživjeli iz kluba starih dinosaurusa, kao što su Paul Biya, predsjednik Kameruna od 1982, Teodoro Obiang, predsjednik Ekvatorijalne Gvineje od 1979, ili Yoweri Museveni, predsjednik Ugande od 1986. godine, imaju dobre razloge za zabrinutost.

Početak kraja afričkih političkih dinosaurusa bila je 2011. godina. Tada su s vlasti otišli Be Ali, Mubarak i Gadafi. Vječni Robert Mugabe srušen je prije dvije godine nakon 37 godina na vlasti. Slijedio ga je Buteflika, s dva desetljeća predsjedničke stolice u Alžiru. Prije nekoliko dana sa vlasti otišao Omar al-Bašir, koji je vladao od 1989. godine. Sudanskog satrapa smijenila je vojska, ista ona koja ga je podržavala gotovo tri desetljeća. Baširov pad obradovao je mnoge na ulicama Kartuma, glavnog grada, gdje se stapaju bijeli i plavi Nil.

Državni udar kojeg je osmislila i provela vojska srušio je najmoćnijeg sudanskog vojnika. U decembru 2018. godine počela je pobuna, u načelu iz ekonomskih razloga, u znak protesta zbog porasta cijena hljeba i drugih osnovnih životnih namirnica. To je bila mjera prilagodbe koju je predložio MMF u dogovoru s Baširom. Ta je mjera izazvala proteste stanovništva protiv Baširove vlade zbog teške gospodarske situacije u zemlji koja ima velike rezerve nafte.

Zaraza alžirske pobune ohrabrila je studente Sveučilišta u Kartumu, jednog od najboljih u regiji, da se pridruže protestima. Na njima su najaktivnije bile velike grupe žena. Prošlog vikenda prosvjednici su opkolili štab vojske u Kartumi, tražeći svrgavanje diktatora. Kada su snage sigurnosti krenule rastjerati masu od nekoliko desetaka hiljada ljudi, vojnici su zapucali. Taj je čin značio početak kraja.

Nakon preuzimanja javnog televizijskog kanala dan kasnije, najavljena je poruka šefa Glavnog štaba. Ta poruka bila je smjena predsjednika Bašira, suspenzija ustava i formiranje prijelazne vojne hunte koja će vladati naredne dvije godine. “Proglasili smo vanredno stanje u cijeloj zemlji tri mjeseca i naredili zatvaranje granica i zračnog prostora do nove najave”, dodao je general Abdel Maaruf. Također je najavio da se Bašira drži na sigurnom mjestu.

Iako su deseci hiljada ljudi izašli na ulice kako bi proslavili pad režima koji je vladao željeznom šakom, Sudanska snaga slobode i promjene, skupina koja okuplja stranke i opozicijske skupine, uvjerena je da su “vlasti režima poduzeli vojni udar kako bi reproducirali ista lica i institucije protiv kojih su ljudi izveli revoluciju”, navodi se u priopćenju.

Nije čudno što se demonstracije nastavljaju, kao što se dogodilo u Alžiru, kada je najavljen otkaz Abdelaziza Buteflike. Opozicija je pozvala “narod Sudana” da ostane pred sjedištem Oružanih snaga dok se vlast ne preda “prelaznoj civilnoj vladi”. Rusija, jedan od starih saveznika režima, izrazila je želju da ne bude eskalacije napetosti u regiji. S druge strane, Evropska unija insistirala je na potrebi za “mirnim, vjerodostojnim, legitimnim i uključivim” političkim procesom u Sudanu.

S ovim novim izdankom “Arapskog proljeća” i njegovim mogućim proširenjem na zemlje podsaharske Afrike preživjeli iz kluba starih dinosaurusa, kao što su Paul Biya, predsjednik Kameruna od 1982, Teodoro Obiang, predsjednik Ekvatorijalne Gvineje od 1979, ili Yoweri Museveni, predsjednik Ugande od 1986. godine, imaju dobre razloge za zabrinutost.

Prethodni članak

Kantonalni “avengersi”

Sljedeći članak

Mračna historija Francuske

PROČITAJTE I...

Propusti ili zloupotrebe koje su pojedinci činili u prethodnom periodu vješto su korišteni da se pokuša demonizirati cijela jedna politika. A posebno bi bilo zanimljivo napraviti analizu kako to da je najglasniji u online napadima na prethodnu vlast čovjek koji je u Sarajevu bio njen glavni protagonist, do prije godinu prva violina izvršne vlasti, a danas skupštinski vođa

Radnička partija Kurdistana (PKK) teorijski je priznata kao teroristička organizacija od EU i SAD, dok praksa, najblaže rečeno, govori drugačije. PKK je od osnivanja 1978. promijenio više sponzora, počev od Sovjetskog Saveza kao glavnog, Sirije kao gostoprimca, Grčke kao simpatizera itd., da bi se posljednjih decenija čvrsto ugnijezdio u jasle Zapada. Da, tog istog na čijim se listama terorističkih organizacija nalazi. U praksi je jedino za Tursku PKK zaista teroristička organizacija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!