Korak unazad za demokratiju i evropske vrijednosti

Nakon formiranja referendumskog pitanja i obavljenog prikupljanja potpisa, slijedi provjera njihove vjerodostojnosti. Sabor ili Vlada mogu i trebaju zahtijevati ocjenu ustavnosti te prije raspisivanja referenduma sačekati pravorijek Ustavnog suda. Ako Ustavni sud ne nađe primjedbe na integralni tekst referendumskih pitanja, Hrvatska počinje voziti unatrag. Moglo bi se reći da se radi o nastavku konzervativne revolucije koja teče

Po svemu sudeći, desni se NGO sektor itekako stabilizirao i ojačao u Hrvatskoj te svojim inicijativama privlači i građane koji nisu glasači njihovih političkih partnera i surogata. Tome svjedoči inicijativa za provođenje nacionalnog referenduma o promjenama Ustava kojima bi se mijenjali način i sistem izbora zastupnika u Hrvatski sabor, a restringirao mandat zastupnika nacionalnih manjina. Kako stvari stoje, nakon petnaest dana prikupljanja potpisa koje propisuje Zakon o referendumu, dobili su više od 20% od potrebnog broja potpisa, ionako previsokog praga za raspisivanje referenduma. Knjige potpisa građana predat će skoro dvije sedmice nakon isteka roka za prikupljanje potpisa, što izaziva sumnju u manipulaciju, odnosno prikupljanje potpisa i nakon isteka zakonskog roka. Zakon ne propisuje rok za predaju, a nema kontrole. Organizatori koji se kriju pod inicijativom “Narod odlučuje” najavili su tužbe protiv nekih gradova u Hrvatskoj koji su im opstruirali otvaranje štandova za potpisivanje.

DVIJE INICIJATIVE

Zapravo se ovdje radi o dvjema inicijativama, dvama referendumskim pitanjima. Prva poziva na izjašnjavanje o izmjenama Ustava (član 72) koje se tiču smanjenja broja zastupnika s maksimalno 160 na maksimalno 120, uz smanjenje broja zastupnika nacionalnih manjina s 8 na maksimalno 6, dopune preferencijskog glasanja, odnosno ukidanja cenzusa od 10% od ukupnog broja glasova liste za napredovanje preferencijskog kandidata na listi, čime se kao poštuje ustavno načelo o neposrednosti biranja i uvođenje mogućnosti triju preferencijskih glasova, što bi spriječilo predizborne koalicije i ulazak u Sabor i Vladu zastupnika stranaka koje nemaju javnu potporu. Traži se i smanjenje izbornog praga zbog smanjenja broja izgubljenih glasova, izmjena izbornih jedinica za ujednačenje broja glasača i izbjegavanje da izborne jedinice dijele područja gradova i županija, kao i elektroničko i dopisno glasanje, jer bi osiguralo veću izlaznost, posebno u dijaspori. Druga inicijativa traži dopunu Ustava koja bi onemogućila zastupnicima nacionalnih manjina da sudjeluju u formiranju Vlade i donošenju budžeta kako bi se izbjegao njihov politički klijentelizam te poštovala činjenica da su izabrani sa znatno manjim brojem glasova, bez građanskog općeg legitimiteta. Zanimljivo je kako se ne traži da zastupnici građana koji žive izvan RH, tzv. dijaspora (Hrvati, jer ostali nisu mogli dobiti državljanstvo), imaju također ograničen mandat ili da im se smanji broj. I ta četiri zastupnika ulaze u Sabor s jako malim brojem glasova, niti njihovi predstavnici se ne biraju kao u ostalim izbornim jedinicama i nemaju opći građanski legitimitet, a ponašaju se jednako klijentelistički, što su bili argumenti za ograničenje mandata manjincima.

Prva je inicijativa problematična sa stajališta autonomnosti političke stranke da sama određuje poredak kandidata i preuzima rizik za te odluke, ali je narodu zanimljiva jer bira “svoje” zastupnike, doduše samo tri, što može biti i problematično jer ih bira po nekim, a ne većem broju kriterija, katkad i banalnim. U višestranačkoj demokratiji stranka je nosilac političkog, ekonomskog, socijalnog i drugih programa koje kani provoditi bude li izabrana da vodi ili sudjeluje u vlasti. Zato može procijeniti je li kandidat, posebno ako je dotad javnosti bio nepoznat, pogodan za funkciju, pa ga u proporcionalnom sistemu izbora i smješta na višu poziciju na listi. Manje se stranke doista “švercaju” jer same ne bi mogle prijeći izborni prag od 5%, tako da se u predizbornim koalicijama njihovi lideri nalaze na visoko pozicioniranim mjestima na listama kako bi bili izabrani u Sabor sa što većom vjerovatnoćom. Međutim, povećanje broja preferencijskih kandidata nije jedino rješenje, a zasigurno nije optimalno. Jedno od rješenja jeste i snižavanje izbornog praga, što se traži inicijativom. Drugo je rješenje promjena izbornog sistema, iz čisto proporcionalnog u mješoviti, gdje bi dio zastupnika mogao biti izabran direktno iz konstituente, što bi zahtijevalo značajne promjene zakona o izborima i izbornim jedinicama, što se ovom inicijativom ne traži, a i ne pogoduje manjim strankama ili listama, kakve su i one koje prijavljuju organizatori ovih inicijativa, samo pod drugim nazivima. Oni loše prolaze i u proporcionalnim sistemom provedenim izborima, isto se “švercajući” uz HDZ, pa im ovakva promjena nije u interesu i nisu je predložili, iako se služe argumentom o neposrednosti biranja. Što se tiče smanjenja broja zastupnika, posebno manjina, riječ je o populizmu koji se poziva na uštede, koje su za budžet nezamjetne, ali “prolaze” kod naroda, zasićenog aferama s trošenjem javnog novca.

NEUSTAVNO PITANJE O REDUKCIJI PRAVA MANJINSKIH ZASTUPNIKA

Druga je inicijativa sporna iz dvaju aspekata. Činjenica je da su i manjinski zastupnici još od Sanadera presuđivali oko formiranja parlamentarne većine, samo kod HDZ-om vođenih vlada, ali nisu samo oni, već i prebjezi iz drugih stranaka, zastupnici dijaspore, manje stranke u postizbornim koalicijama. Nadalje, smanjuju se dosegnuti nivoi prava manjina, što nije u skladu s evropskom praksom niti s Ustavom. Ovdje je važno napomenuti da bi argument o maloj izlaznosti birača na manjinske liste imao smisla kada bi se manjinci nalazili na izbornim listama stranaka, a to u pravilu nije slučaj, pa je potrebno insistirati na pozitivnoj diskriminaciji i u izbornom sistemu. Tu postoji i problem nepriznavanja dvojnog prava glasa za manjinske kandidate i liste na “redovnim” izbornim jedinicama, čime bi se građanima iz manjinskih naroda dala mogućnost da biraju svog predstavnika, ali i glasaju za političku opciju kojoj su skloni. Ta inicijativa nikada nije prihvaćena, a umnogome bi riješila ove dileme. Naime, inicijativa argumentira da manjinski kandidati na posebnoj izbornoj jedinici dobivaju vrlo malen broj glasova (ovdje treba reći – ne svi) jer većina pripadnika njihovih nacionalnih manjina glasa za stranačke liste. Za ovo nema nikakvog dokaza, a uslijed izostanka dvojnog prava glasa kao mjere pozitivne diskriminacije, te inače slabog odziva na izbore, logičnije je zaključiti kako oni u malom broju izlaze na izbore. Predstavnika manjina nema u Vladi, diplomatiji, vojsci, na vodećim funkcijama u javnim poduzećima. Zato bi, prođe li referendum, ovo bio još jedan udar na manjinsku integraciju, posebno ako bi im se uskratilo odlučivanje o budžetu i vladi. Ovdje je riječ o dvostrukim kriterijima, uz pitanje kako oni koji ne žive u Republici Hrvatskoj mogu odlučivati o najvažnijim stvarima kakvi su budžet i Vlada, dok oni koji žive u njoj a nisu Hrvati ne mogu.

Konačno, ovo predstavlja ograničavanje mandata saborskog zastupnika, pa je ustavno upitno i svakako bi se dogodila situacija bez presedana u praksi višestranačke parlamentarne demokratije. Zato je opravdano kazati da je riječ o retrogradnoj inicijativi kada je položaj manjina u pitanju, a opasno je na referendumima raspravljati o ljudskim pravima, iako, nažalost, u evropskim zemljama nije isključeno. Treba se sjetiti referenduma u Švicarskoj o zabrani gradnje munara koji je prošao. Kako je rečeno, ustavno je i sa stajališta aqui communitairea, evropske pravne tekovine, smanjivati dosegnuta prava. Kada je Hrvatska u pitanju, važno je naglasiti da se smanjuje i simbolično predstavljanje manjina u državi u kojoj manjine nisu stvarno integrirane. To bi imalo smisla kada bi manjinski kadrovi bili saborski zastupnici, ministri, predsjednici saborskih odbora, potpredsjednici ili predsjednici Sabora i Vlade, državni tajnici, ambasadori, generali, dekani i rektori. Onda simbolično predstavljanje koje je psihološki potrebno komotnoj etničkoj većini koja ionako sve državljane Hrvatske zove Hrvatima (po čemu se ta komocija i neprepoznavanje manjina i vidi), ne bi bilo potrebno. Dok nema integracije, itekako je potrebno. Čak ni liberalne političke stranke nemaju manjinske kandidate na listama, ili ih imaju tek u tragovima. Ne treba zaboraviti i da je ovo zastupanje nacionalnih manjina, koliko god simbolično bilo u smislu integracije, bolje rečeno reintegracije u društvo, posljedica činjenice da se u Jugoslaviji kao socijalističkoj državi, barem načelno, štitilo kolektivna prava nacionalnih zajednica, konstitutivnih naroda i “narodnosti”, pa takav institut ne postoji u tzv. razvijenim država EU, dok postoji, recimo, u Rumuniji i Bugarskoj.

No, s obzirom na neke razumske zahtjeve u prvoj inicijativi, pitanju promjene člana 72. Ustava, kao što su elektronsko i dopisno glasanje, smanjenje izbornog cenzusa i smanjenje cenzusa za napredovanje preferencijskog kandidata, racionalne izmjene izbornih jedinica, zaključno bi se moglo reći da bi inicijativa bila prihvatljiva kada bi se neki njezini dijelovi istakli kao zahtjev, neki preformulirali, a neki odbacili.

STAVOVI POLITIKE

Nakon formiranja referendumskog pitanja i obavljenog prikupljanja potpisa slijedi provjera njihove vjerodostojnosti. Sabor ili Vlada mogu i trebaju zahtijevati ocjenu ustavnosti te prije raspisivanja referenduma sačekati pravorijek Ustavnog suda. Ustavni sud ima priliku donijeti upravo takvu odluku, odbaciti neke prijedloge kao neustavne. Jer, ako Ustavni sud ne nađe primjedbe na integralni tekst referendumskih pitanja, Hrvatska počinje voziti unatrag. Moglo bi se reći da se radi o nastavku konzervativne revolucije koja teče.

Premijer Andrej Plenković referendumska pitanja ocijenio je kompletno promašenim i neodgovornim te dodao kako treba vidjeti jesu li potpisi prikupljeni na adekvatan način i jesu li u skladu s Ustavom. Poručio je da je od samog početka duboko uvjeren da svako diranje u prava manjina, s obzirom na stečena prava, nije u skladu s Ustavom i da ne vidi kako bi se o tome uopće moglo odlučivati referendumom, što je, nešto ranije, naglasio i ministar uprave Lovro Kuščević. “Smanjivati prava zastupnika na takav način je nešto što je meni osobno, kao predsjedniku HDZ-a i predsjedniku Vlade, apsolutno neprihvatljivo. To javnost mora znati. To govorim danas jer nisam htio utjecati na proces dok se skupljaju potpisi”, izjavio je Plenković. Smanjivanje prava manjina nazvao je golemim korakom unatrag za dosegnutu razinu u hrvaćanskoj demokratiji. Predsjednica države, načelno, prema preporukama Venecijanske komisije, nije se miješala u proces, ali je podržala inicijativu, a Most, koji je kao klerikalna stranka imao slične stavove, hvali se da je to njegova inicijativa. Grabar-Kitarović je započela od HDZ-a nezavisnu kampanju, a počela se približavati Mostu i podrškom njegovom političkom projektu “Pokret ostanka”, u pokušaju da se poentira protiv HDZ-a i SDP-a zbog masovnog odlaska ljudi iz zemlje. Također, sve je primjetnija tenzija na liniji Vlada (premijer) – predsjednica. Ona pokušava naći svoju političku platformu na temi demografije, odnedavno i jačanja, umjesto ukidanja županija i velikog broja gradova i općina (gdje leže stvarne uštede), pa sve češće proziva Vladu za nečinjenje, ali sama ne daje nikakva rješenja, osim uopćenih, napamet naučenih fraza. Pokušala je i sazvati tematsku sjednicu Vlade, na što ima pravo, ali ju je Plenković ignorirao. Nije posve jasno koji je njezin stvaran stav u vezi s ovim referendumskim inicijativama. Je li riječ o taktici, odnosno traženju političkih saveznika i podrške naroda za predsjedničke izbore 2020. godine, ili ideološkoj bliskosti s desnim NGO sektorom i strankama?!

Prethodni članak

RAZGOVOR SA ŠEJHOM

Sljedeći članak

Gdje je nestala strast

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!