Korak naprijed u nikad lošijim tursko-njemačkim odnosima

Činjenica da je Trumpova administracija zapodjenula ekonomski s Turskom iz političkih razloga, a s Njemačkom iz ekonomskih, kao i činjenica da je i Turskoj i Njemačkoj dosta američke samovolje i unilaterizma, neminovno vode ka utisku da to mora dovesti do približavanja dviju zemalja. U tom smislu, dugoočekivana zvanična državna posjeta Erdoğana Berlinu, u koji je došao 27. septembra iz New Yorka, mogla je izazivati oprezni optimizam

 

Otvaranje 73. sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija ove će godine biti upamćeno po smijehu koji se prolomio salom kada je predsjednik SAD-a Donald Trump pretjerao u samohvalisanju postignuća svoje administracije. No, smijeh je kratko trajao i mogao je biti zamijenjen knedlom u grlu kada je američki predsjednik počeo s prijetnjama Iranu i Venecueli, ali i čitavom svijetu, unilaterizmom i trgovinskim ratom. Govor, koji je ponajviše bio okrenut domaćoj publici, pun napada na “ideologiju globalizacije” i na međunarodne institucije, uključujući onu pod čijim je krovom čitan, bio je ogledalo izvrnute stvarnosti i nedostatka bazičnog etičkog kompasa. Kako kritike, tako su i pohvale u Trumpovom govoru bile upućene na pogrešne adrese.

Igrom slučaja, odnosno zbog Trumpovog kašnjenja, sljedeći za govornicom bio je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan. S obzirom na potpuno suprotan pristup svim pitanjima kojih su se dotakli ta dva govora, ona bi ionako bila upoređivana, no to da su se desila jedan za drugim dodatno je naglasilo kontrast. Erdoğan se, osim reforme Savjeta sigurnosti UN-a i poznatog slogana “svijet je veći od pet”, zalagao za važniju ulogu Ujedinjenih nacija, stavljajući naglasak na probleme nejednakosti, borbe protiv terorizma i izbjeglica, te obaveze za globalnom humanitarnom odgovornošću i potrebom da se obrazuje “krug pravednosti”. Osudivši tarifni rat, Erdoğan je izrazio podršku Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, G20 i carinskoj uniji s Evropskom unijom.

Ukratko, osnovna razlika bila je u tome što je Trump (sebično) govorio o novcu prijeteći uskraćivanjem finansiranja UN-u, dok je Erdoğan govorio o stremljenju ka pravednijem svijetu.

Još jedna bizarnost ovogodišnjeg okupljanja svjetskih lidera i diplomatije u New Yorku bio je sastanak Savjeta sigurnosti, kojem je predsjedavao Trump i koji je bolje nego išta pokazao hitnu potrebu da se UN restrukturira, ali isto tako da pet stalnih članica tog tijela neće ni prstom mrdnuti da se to desi. U perverznom obrtu događaja Trump je, opet za potrebe svoje unutrašnje politike, na tom sastanku napao Kinu optužbama (nepotrebno je reći bez ikakvih dokaza) da se miješa u predstojeće američke (među)izbore – osumnjičivši je za isto ono za šta demokrate optužuju Rusiju glede američkih izbora iz 2016. godine. Svijetla tačka tog sastanka, čija je tema navodno bila neproliferacija nekonvencionalnog naoružanja, bio je Evo Morales, predsjednik Bolivije, koji je od svih prisutnih jedini imao petlju da bez uvijanja u diplomatske oblande ukaže na činjenicu da je stanje izglobljenosti današnjeg svijeta u najvećoj mjeri posljedica politike SAD-a.

PENJANJE S NAJNIŽE TAČKE

Činjenica da je Trumpova administracija zapodjenula ekonomski ili tarifni rat s Turskom iz političkih razloga, a s Njemačkom iz ekonomskih, kao i činjenica da je i Turskoj i Njemačkoj dosta (i previše) američke samovolje i unilaterizma, neminovno vode ka utisku da to mora dovesti do približavanja dviju zemalja. U tom smislu, dugoočekivana zvanična državna posjeta Erdoğana Berlinu, u koji je došao 27. septembra iz New Yorka, mogla je izazivati oprezni optimizam.

Politički odnosi između dviju zemalja srozani su na najniže tačke nakon pokušaja puča 15. jula 2016. godine, kako će svaki posmatrač primijetiti, istovremeno odbijajući da primijeti da je to najvećim dijelom zbog razočaranja neuspjehom puča s njemačke strane i razočaranjem Turske što je Njemačka postala sigurno utočište organizaciji koja stoji iza tog pokušaja – terorističkoj organizaciji fetulahdžija (FETÖ), da ne spominjemo standardno visoki nivo njemačke tolerancije na aktivnosti drugih terorističkih organizacija koje djeluju u Turskoj, poput PKK-a i DHKP-C-a.

Iz Erdoğanovog uvodnika u Frankfurter Allgemeine Zeitungu štampanog uoči posjete pod naslovom Očekivanja Njemačke jasno se vidi da su promjene u odnosu na FETÖ, kao i otvaranje i držanje svih kanala komunikacije otvorenim, uz podrazumijevajuće međusobno poštovanje i ravnopravnost, ono što Turska očekuje. Rekao bih da je to “minimum minimuma”.

Međutim, već na konferenciji za štampu, koju su Merkelova i Erdoğan održali u petak, unatoč Angelinim osmijesima, bilo je očigledno da odnos Njemačke prema FETÖ-u neće biti promijenjen. Ponovljena je mantra o “nedostatku dokaza”, a “mi smo osudili puč, ja sam otišla u Tursku i vidjela parlament” graničilo je s neopjevanim bezobrazlukom. Naime, pitanje je “kada”, a odgovori su, blago rečeno, sramotni – osuda pokušaja puča došla je kada je bilo jasno da je propao, a Merkelova je “vidjela parlament” u februaru 2017, više od pola godine nakon događaja. Kada nešto ne želiš da vidiš, a Njemačka je u neprijatnoj poziciji da ne smije vidjeti FETÖ kao terorističku organizaciju s obzirom na saradnju Federalne tajne službe (BND) s FETÖ-om, onda nikada “neće” biti dovoljno dokaza.

Inače, na toj pres-konferenciji, iako neprisutan, skoro da je dominirao bjegunac od turskog pravosuđa “novinar” Can Dündar, kojem je niko drugi nego tadašnji predsjednik Njemačke uručio pasoš ove zemlje u trenutku kada se ovaj pojavio u Njemačkoj. Dündar je najprije uzeo akreditaciju za pres-konferenciju, pa zatim odustao uz objašnjenje da “ne želi biti vijest” (osim najcrnje propagande, on ne radi ništa drugo osim što pokušava biti vijest). No, uvjerio je svoje obožavaoce da će njegova pitanja biti postavljena. I da, bilo je očigledno da neki žurnalisti nemaju pojma o čemu je, zapravo, pitanje koje izgovaraju, ali su bili čvrsto uz njemačkog predsjednika Steinmeiera, koji je, bivajući politički neodgovoran, insistirao u više navrata tokom posjete na priči o “novinarima u zatvorima” i njemačkim državljanima u istom položaju, iskazujući očigledan prezir prema turskom pravosuđu, državi, pa i samom gostu.

DOBRI I LOŠI NJEMAČKI POLICAJCI

U petak navečer, na protokolarnoj večeri, Steinmeier je izazvao omanji (ali zato u njemačkoj štampi napuhani) skandal, ponovo izrazivši “zabrinutost” za njemačke državljane pritvorene “iz političkih razloga”. To je natjeralo predsjednika Erdoğana da odustane od pripremljenog (protokolarnog) govora te da zahtijeva minimalni respekt za tursko pravosuđe podsjećajući domaćina da se hiljade terorista šeću slobodno po Njemačkoj, da je Dündar pravosnažno osuđeni kriminalac čije se isporučenje traži s obzirom na to da postoji bilateralni sporazum o isporučivanju između Njemačke i Turske.

Nije to bio jedini skandal u vezi s ovom posjetom. Njemački mediji objavili su da su dva specijalna policajca angažirana na sigurnosti prilikom posjete upotrebljavala kodno ime Uwe Böhnhardt – neonaciste iz terorističke grupe Nationalsozialistischer Untergrund (NSU), koja je između 2000. i 2007. godine ubila osam turskih i jednog grčkog migranta. Za mene je bilo skandalozno i to što je protokolom Emine Erdoğan odvedena u državni Pergamonmuseum, u kojem su smještene zbirke koje je Njemačka opljačkala na Bliskom istoku. No, to sam ja, možda, malo preosjetljiv na kolonijalne nagone zapadnih sila.

Posljednja pakost njemačkih vlasti bila je ta da se zbog “nemogućnosti” da osiguravaju masovni skup u Kölnu – na kojem je bilo predviđeno Erdoğanovo obraćanje desecima hiljada pripadnika turske dijaspore – ceremonija otvaranja džamije u ovom gradu pretvori u “kamerni” skup za približno petsto zvanica.

Očigledno je da su predsjednik Steinmeier i kancelarka Merkel bili podijelili uloge lošeg policajca i malo manje lošeg, recimo, čak i dobrog policajca. Za to vrijeme, njemačka štampa prisvojila je ulogu malicioznog orijentaliste, vivisecirajući svaki Erdoğanov pokret, uključujući i znak Rabije, uz “analizu” da li je to “islamistički” ili nije (i New York Times se istakao glupošću glede istog pitanja).

Osnovno pitanje za Njemačku i Tursku jeste: Mogu li sarađivati unatoč razlikama? Mogu li se voditi interesima umjesto emocijama? I paradoksalno (ili nije?), uprkos svim navedenim “minama”, odgovor je – “da”.

Dvije konkretne stvari rezultat su ove posjete. Jedna je posjeta njemačkog ministra ekonomije Turskoj u oktobru, a druga, značajnija, jeste samit Rusije, Njemačke, Francuske i Turske glede Sirije, koji se također treba dogoditi u Turskoj u oktobru. Možda je pretjerano reći da je ovo “novi list” tursko-njemačkih odnosa, ali usuglasiti se o nesuglasju i otvoriti kanale komunikacije već je korak naprijed.

PROČITAJTE I...

Kažu srpski mediji da muftija, osim što ima i privatno, ima i službeno državno osiguranje, da skoro svakodnevno mijenja lokacije, odnosno stanove u kojima boravi, automobile kojima se vozi, rute kojima se kreće, izbjegava komunikaciju putem mobilnih telefona, a, kada piše poruke, to radi u šiframa. Reklo bi se, sjajna predstava Beograda za dizanje rejtinga kod Bošnjaka. Čini se da je to previše i za komični filmski lik Srećka Šojića

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!