Korajski boem

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Lošim, izlokanim, sporadično odronjenim putem koji, preko Gornje Tuzle, pa uz krivudave vrleti planine Majevice, vodi ka Čeliću i dalje ka Brčkom, vozimo se, polahko, oprezno, moj drug Džemal i ja.

Bolji put postoji, zapravo više njih, ali kako ni on ni ja dugo, još od prije rata, nismo prolazili ovim nekad glavnim drumom od Tuzle ka sjeveru Bosne, odlučujemo do Čelića proći njime, pa se, kako rekoh, polahko i oprezno vozimo, truckamo, jer male, nebrojene udarne rupe nemoguće je izbjeći, povremeno zastajkujemo, nigdje ne žurimo, duboko udišemo reski, čisti, kao nož oštri planinski vazduh, slušamo horski cvrkut ptica, gledamo u razigrane vjeverice visoko u krošnjama ogromnih, stoljetnih stabala, pijemo vodu i umivamo se na nekom od brojnih izvora… Prekrasno.

Ali, valja ići dalje. U Čeliću, kod Džemalovog prijatelja kupujemo svježe, tek ubrane jagode i pijemo kahvu kakvu u životu nikad nisam pio: isprženu na žaru, u šišu, i istucanu u avanu. Proces pripreme, doduše, poduže traje, možda i odveć dugo za one slabijih živaca i strpljenja, ali je zato okus kahve neopisiv, čudesan, pa to i rekoh domaćinu, a on mi osmijehom zahvali.

– Ti stalno ovako pripremaš kahvu – pita Džemal.

– Ma kakvi! Ja to samo zbog vas! Kad bih dva puta dnevno ovako pripremao kahvu, a vidio si koliko priprema traje, ništa ne bih stigao uraditi, a posla ima preko glave! Nego, šta ima u Tuzli – domaćin će, rođeni Tuzlak, a na “privremenom radu” u Čeliću, nakon što mu je, tri godine prije penzioniranja, firma uništena, a on kao stara, razbucana krpa izbačen na ulicu.

– Isto ono što si ostavio iza sebe! Srećom, ako smijem primijetiti – reče Džemal.

Domaćin nehajno odmahnu rukom i kiselkasto se nasmija, od muke valjda.

Pet minuta poslije, vozimo se ka obližnjem Koraju, prelijepom Koraju, mjestu mojih predaka, matici mojoj, mjestu u koje sam, premda u njemu nisam rođen, a volio bih da jesam, vazda punog srca i s ljubavlju dolazio, mjestu kojem sam se, od najranijeg djetinjstva, kao opsihiren njegovom ljepotom, ponovo i ponovo vraćao.

Ubrzo smo u Koraju. Na ulazu u mjesto, u mahali Kovačevići, nalazi se prostran i, koliko vidim, brižljivo održavan mezaristan. Drago mi je zbog toga. U njemu su ukopani svi, ili skoro svi, moji stari s očeve strane. Ulazim u mezaristan i obilazim kabure mojih bližnjih.

Potom, zastajkujem i pitam se nije li, možda, tu negdje i mezar Alije Sarajlića, korajskog pjesnika i boema, ubogog siromaška za kojeg se ne bi znalo niti da je uopće postojao, a kamoli pjesnikovao, da nije jednog, jedinog, istina nevelikog, ali dragocjenog zapisa o njemu iz pera Midhata Begića, također Korajca, koji je, između ostalog, zapisao da je “Sarajlić svim svojim bićem pripadao modernističkom duhu naše književnosti između dvaju ratova, njegov pjesnik‑ljubimac bio je veliki Tin Ujević, u čijim je stihovima nalazio i odraze svojih pješačkih putovanja i lutanja po gradovima u uzaludnom traženju posla, u povlačenju po radničkim komorama, u noćivanju u kafanama u predgrađima. Jednom prilikom on je pješke došao iz Koraja u Beograd i, poslije nekoliko dana uzaludnog nastojanja da se zaposli, vratio se po najgorem vremenu isto tako natrag (…).”

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru.”

Učim Fatihu, poklanjam je svim srcem ispaćenoj Sarajlićevoj duši i napuštam mezaristan.

– Ti se nešto dugo zadrža – veli Džemal.

– Zadržao me je jedan pjesnik.

– Koji?

– Alija Sarajlić.

– Nikad čuo.

– Zamisli, osim što za života ništa nije objavio, sve njegove pjesme, a bilo ih je mnogo, progutala je vatra! Spalila ih je, nakon što je Sarajlić umro, njegova, očito, nepismena majka. Njegovim pjesmama odlagala je vatru u peći.

– Znaš šta! Nisu njegove pjesme uništene, naprosto ne mogu biti uništene, jer, pretpostavljam, pisala ih je usamljena, ispaćena duša! Tu su one negdje, tu oko nas, izvan materijalnog, osjetilnog svijeta, siguran sam, ali baš siguran!

– Valjda je tako! Bilo bi mi drago da je tako!

 

Prethodni članak

FILOZOFIJA PALIMPSESTA

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!