Koraci hrabrosti, ponosa i sjećanja: Dok hodamo, Srebrenica neće biti zaboravljena

Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću

FOTOGRAFIJE: Velija Hasanbegović

Koračajući tri uzavrela ljetna dana hrabro i ponosno kroz guste šume i teško prohodne planinske krajeve na putu Nezuk – Srebrenica, dužem od stotinu kilometara, šest hiljada učesnika iz Bosne i Hercegovine i iz cijelog svijeta i ove godine odalo je počast žrtvama genocida nad Bošnjacima “Sigurnosne zone UN-a” – Srebrenica, koji su u julu 1995. godine počinile snage vojske i policije Republike Srpske, potpomognute snagama iz Srbije. Dok jedni ponosno koračaju u ime ubijenih Srebreničana, drugi hodaju po vlastitim stopama koje su ostavili prije dvadeset dvije godine gazeći u suprotnom smjeru, zajedno štiteći žrtve od zaborava, a “put smrti” pretvarajući u “put života”. Hodajući, dakle, po istom putu koji su prešli 1995. godine, a koji, zapravo, u mislima nikada nisu ni napustili, preživjeli se prisjećaju vlastitih uzdaha od prije dvadeset dvije godine, ispunjenih žalošću, strahom i neizvjesnošću. I nastavljaju hodati za one koji nisu uspjeli udahnuti slobodu, koje su zločinci presreli, zarobili i mučki ubili.

Probijajući se kroz kolone nepoznatih i dalekih ljudi, i tragajući za sagovornicima između razapetih šatora, ja sam, zapravo, tražio nečija intimna sjećanja, za koja sam vjerovao da će, ako budu izgovorena naglas, postati moja i svačija, i mene barem na trenutak učiniti ravnopravnim njihovim vlasnicima. I postepeno, dok su kapljice znoja istovremeno nastajale i nestajale s mog lica, dok je sunce pržilo moj vrat, a usta bjesomučno dozivala vodu, počeo sam osjećati vlastite korake.

U POTRAZI ZA SJEĆANJIMA

Jedan od onih koji svake godine ponovo pronalazi svoje tragove zaboravljene negdje u oporoj srebreničkoj zemlji i imena svojih saboraca urezana na stablima jeste Munir Habibović, danas predsjednik Pododbora “Marš mira 2017”, kojeg smo zatekli u mjestu Mravinjci.

“Mi smo preživjeli golgotu za koju ne vjerujem da ju je preživio ijedan narod ili ijedna vojska na svijetu. Bila je to borba za goli život, bez hrane, bez vode, bez oružja, bez municije, sa svim preprekama na putu, od minskih polja, do pucanja, granatiranja te bacanja bojnih otrova. Međutim, ta borba nam je dala nekakve nadljudske sposobnosti koje su nam pomogle da izdržimo nešto što obični čovjek ne može podnijeti. Mi, jednostavno, nismo imali kamo. Tog posljednjeg dana, kada smo probijali prvu liniju, dogovorili smo se: ili probijamo, ili ginemo. Povratka nije bilo.”

Habibović je učesnik “Marša mira” već dugo godina, a dvije je godine na njegovom čelu. “Svake godine imamo nova iskustva, nova potresanja… Mi se, na neki način, svake godine podsjećamo da smo živi. Ja sam samo ove godine taj put prešao već četiri ili pet puta, što u pripremama, što privatno, jer mi, nas nekolicina preživjelih, imamo običaj da se sastanemo i odemo na određena mjesta, pa se kroz priču prisjetimo i više od onoga što mislimo da znamo. Svaki izlazak na taj teren podsjećanje je na prošlost, ali i pronalaženje nečeg novog što je čovjek zaboravio. Ovo se mora prenositi na naredne generacije, ovo se ne smije zaboraviti, a bogami, ne treba ni oprostiti”, riječi su Munira Habibovića, koji se prisjetio trenutka sa stratišta kada je s mitraljezom u ruci predvodio grupu Srebreničana na jedinom mogućem putu spasa (stupljena fotografija sa stratišta “Puta smrti” iz 1995. godine): “Kada god pogledam tu fotografiju, ja zaplačem. Sjetim se svih onih na njoj koji nisu uspjeli preživjeti, sjetim se preživjelih, sjetim se ovih ljudi koji danas hodaju istim tim šumama za nas, za sebe.”

Mihret Omerović iz Pobuđa preživio je “put smrti” kada je imao šesnaest godina. Danas, dvadeset dvije godine poslije, učestvuje u “Maršu mira” kao redar i tako daje svoj doprinos da ovaj neizostavni segment obilježavanja srebreničke tragedije postane tradicija.

“Marš ima i simbolično značenje – s one strane si prešao u ratu, a sada se iz suprotnog smjera na isto mjesto vraćaš u miru. On bi trebao biti i simbol pomirenja među narodima, da ljudi konačno shvate kako sukobi ničemu ne vode. Dokle god hodamo ovim putem, Srebrenica nikad neće biti zaboravljena. Srebrenica neće biti zaboravljena ni nakon nas jer mi svoju djecu učimo da prenose sjećanja s koljena na koljeno. Srebrenica se ne smije zaboraviti, a narod je prepoznao istinu. Ovdje dolazi cijeli svijet – pogledajte. Svi znaju da se ovdje desio genocid i svi dolaze da obilježe ovaj ‘put’, da doprinesu koliko mogu”, kaže Omerović.

Njegovo sjećanje nije jedno od onih koje bi neko želio čuti izgovoreno naglas, ugledati ga kao hamajliju okačenu o vratu. Hamajliju koja čuva od zaborava i nešto što se prirodno pokušava izbrisati, potisnuti. Ipak, ono je upravo onakvo kakvo mora biti, kakva su većina sjećanja preživjelih Srebreničana, iza kojih se briše svaki trag sumnje, a ispred kojih ostaje samo neizmjerna želja za poistovjećenjem sa Srebrenicom i preuzimanjem barem jednog kamena od stijene njene boli.

“Trenutak ‘puta spasa’ iz 1995. godine koji nikada neću zaboraviti desio se negdje između Kamenice i Crnog vrha, tačno mjesto ne znam – jer ja taj kraj dolje ne poznajem najbolje pošto sam iz Bratunca – gdje je moj rahmetli babo počeo halucinirati. Taj ću trenutak pamtiti cijeli život i on će sa mnom otići i u grob. On neće da ide, a ja ostao sam, nemoćan da ga vodim. To nikad neće biti izbrisano. To nikad neće nestati”, priča Omerović, koji se posljednjeg trenutka kada je vidio oca ne mora prisjećati, već ga, poput požutjele fotografije u novčaniku, svako malo krišom pogleda i vrati na svoje mjesto.

“Put smrti” 1995. godine preživio je i Vehid Dedić, koji, kao i svaki Srebreničanin, sa sobom nosi jedno sjećanje koje nikada neće zaboraviti:

“Velika je razlika između ovog i onog ‘marša’, zato što 1995. godine nije bilo ni hrane, ni vode, svako malo nas je čekala zasjeda na ovim dionicama i svako malo umirali su i ginuli naši ljudi samo zato jer se drugačije zovu. Sada ovdje dolazi narod iz cijelog svijeta i nikome nije bitno ni ime ni prezime. Sjećam se, recimo, jedne situacije te kobne godine za naš narod i našu Srebrenicu, kada sam prolazio istim ovim putem (pokazuje rukom), a kada je, umjesto ovih nasmijanih i dragih ljudi, ulica bila ispunjena tijelima naših komšija, naših porodica, naših prijatelja. Za mene je sve ovo velika razlika”, objasnio je Dedić.

Ugledao sam ponovo Mihreta, nedugo nakon našeg upoznavanja i kratkog razgovora, kako u blještavo zelenom redarskom prsluku, s izrazom lica na kojem se za prevlast bore ljutnja i osmijeh, traži nekoga ko bi na engleskom jeziku “preveo” studentima iz Australije i Amerike da u 18 sati i 15 minuta imaju osiguranu večeru na dnu improviziranog šatorskog naselja. Čovjek koji je otjeran u šumu da umre od gladi.

STOPE OČEVA NASTAVLJAJU NJIHOVA DJECA

Kao i u julu 1995. godine, i danas ovim putem hodaju osobe različitih dobi, od maloljetnih djevojčica i dječaka do staraca, a stope ubijenih očeva nastavljaju njihovi potomci, njihove bebe koje su morali ostaviti na milost i nemilost životu. Oni, ovim hodom kroz šume Srebrenice i njene okoline, pokušavaju oživjeti sjećanja na svoje očeve, amidže, daidže, djedove, ili barem se na trenutak približiti njihovoj žrtvi. Admir Huseinović iz Lukavca, kojeg smo sreli u mjestu Šušnjari, jedan je od tih dječaka koji će za nekoliko godina predvoditi “Marš mira”.

“Mi smo došli sedmog u Nezuk i putujemo, evo, ovo nam je već treći dan. Vruće je, jedva prolazimo ove posljednje dane, ali eto… vrijedi… dok ima vode hladne, dok ima ljudi koji nam pomognu s hranom, dobro je. Mi se ne smijemo žaliti”, počinje razgovor Huseinović, koji svoji učešćem na “Maršu mira” čuva sjećanje na svog poginulog oca: “Moj otac je poginuo dolje u Kamenici i sada, kada hodam ovim putem gledajući sve ovo, shvatam da mu je falio samo jedan dan da izađe na slobodu. Jedan dan je presudio. Ja se sada vraćam u ono vrijeme, kada je moj otac hodao istim ovim putem, da vidim šta je on proživio, vraćam se da vidim kakav je to osjećaj, jer, kada jednom sve ovo prođeš, više ne možeš prestati dolaziti. Dok ovo ne prođeš lično, dok ne vidiš kako to izgleda, gdje se spava, jede, kuda se hoda, ne možeš drugačije osjetiti istinsku težinu i važnost ovog marša.”

Šaćir Malić, čija je cijela porodica iz Srebrenice, dolazi na “Marš mira” drugu godinu zaredom: “Meni su otac i amidža prešli na drugu stranu, a djed, rođaci i daidža nisu uspjeli. Dolazim ovdje s ocem da vidim kako to izgleda. Mada mislim da nikada to neće biti isto, jer, hvala Bogu, mi sada imamo vode, nismo bosi, gladni, oni tada nisu imali ništa.”

Dok sam ja tragao za “svojom Srebrenicom”, s Admirom i Šaćirom odlučno je koračala njihova jedanaestogodišnja prijateljica Amina Jusufović iz Janje, koja od svoje druge godine učestvuje u “Maršu mira”, a koja je bez prestanka hodala već punih pet dana: “Ja dolazim ovdje od kada sam imala dvije godine i pet dana, jer želim da vidim kako je bilo ljudima i djeci koji su preživjeli ovo, da vidim kako je to izgledalo i da pokažem da mi je žao.” Riječi te djevojčice pomogle su mi da shvatim, kao nikad prije i nikada jasnije, i na papir prenesem da “Srebrenica” nije i ne može biti samo nečija lična tragedija, već granica koja razdvaja čovjeka od nečovjeka, tjelesnost od duhovnosti, jedna istina koja nam pomaže da pronađemo izgubljene dijelove sebe.

SREBRENICA KAO UTOČIŠTE, HOD KAO SPAS

Na ovogodišnjem “Maršu mira” učestvuju i osamnaestogodišnja Selma Mešanović iz Gradačca, sedamdesetogodišnji Enes Karaga iz Jajca, koji je u Srebrenicu stigao sa šesnaestogodišnjim unukom kako bi mu odgovorio na pitanje šta se to ovdje desilo. Tu su i Ejub Mujić iz Jajca, Fikret Fazlić iz Graza, Peter F. iz Australije, Marketa Slavkova iz Češke…, koji su u Srebrenici pronašli svoju drugu kuću, utočište za čovjeka u sebi, a koji svojim prisustvom ne dopuštaju da se laž nadvije nad istinom.

“Ja već godinama dolazim u Srebrenicu i trenutno radim kao antropolog, a moja doktorska disertacija bila je posvećena Srebrenici. Za mene je ‘Marš mira’ veoma bitan segment obilježavanja srebreničkog genocida i jednostavno sam morala da učestvujem u njemu. Bitno je da cijeli svijet zna šta se desilo ovdje, i moj profesor Peter i ja, i sve naše kolege, studenti, radimo na tome da svijetu prezentiramo istinu o Srebrenici. Od kada sam prvi put, kao dijete, na televizoru vidjela snimke srebreničkog genocida, otkrivanja masovnih grobnica, morala sam doći ovdje. Profesor iz Bosne i Hercegovine Haris Halilović, koji mi je predavao u Australiji, govorio mi je o Srebrenici i, evo me, sada sam tu, a duhom nikada neću otići”, priča Marketa Slavkova, koja je u Srebrenici dobila novo ime – Maja.

Dok je za Srebreničane 1995. godine hod predstavljao bijeg od fizičke smrti, za Selmu, Enesa, Ejuba, Fikreta, Petera, Marketu…, prilika je za spas duše i njenu zaštitu od ovozemaljskih bolesti koje vrebaju iza svakog ćoška.

Razgovarajući s majkama Srebrenice, koje, što zbog starosti, što zbog bolesti, nisu kadre učestvovati u “Maršu mira”, nesvjesno sam otkrio da ovaj neizostavni segment srebreničke godišnjice ne posjeduje “samo” velike ideje i ne šalje “samo” važne poruke već sa sobom nosi i malo ovozemaljske radosti. Svaki put kada sam majkama Srebrenice spomenuo “Marš mira”, da je ove godine najmasovniji i najorganiziraniji do sada, da dolaze djeca i mladi iz cijelog svijeta, na njihovom bi licu se pojavio blagi, jedva vidljivi osmijeh, koji bi, barem na trenutak, oči posušio od suza težih od kamena, a tugu i ljutnju sklonuo ustranu.

ZEHTINA PRIČA

Srebrenica je grad sa zasigurno najljepšim ženskim imenima na svijetu. Izvornim, narodnim, bošnjačkim. Većinu od njih nikada prije nisam čuo. Mina, Memnuna, Šemsija, Đulija, Subhija i Zehta, majka koja nas je primili u svoju kuću i ugostila kao svoje najrođenije. Svaki dan tokom boravka u Srebrenici u kući Zehte Ustić čekao nas je ručak, jutarnja kahva redovno je bila vruća, a majka tri sina uvijek spremna na razgovor. Svi Zehtini sinovi, Enes, Vahidin i Nihad, preživjeli su srebrenički genocid, a dvojica najstarijih i “Marš smrti”.

Oni su danas stanovnici nekih drugih, dalekih gradova i zemalja širom svijeta, čije uspjehe, ženidbe i sreću Zehta rado prepričava svojim sve rjeđim gostima. Zehta je jedna od onih osoba koje možete slušati satima, čiji je život (ne)vjerovatan poput filmske priče, ali istinit i neizbježan, kako to jedino sudbina može biti. Nedugo nakon što joj je muž preminuo, Zehta je teško oboljela i u jeku rata morala biti hitno prebačena u bolnicu u Sloveniji. Čekajući helikopter, odlučila je najmlađem sinu kupiti kiflu u pekari. Kad su se vratili, helikopter je bio “pokupio” drugu porodicu i krenuo ka Sloveniji. Taj je isti helikopter srušen, a cijela je njegova posada, uključujući i nesretnu porodicu, poginula. Zehta je za Sloveniju otišla sutra i preživjela je. Naposljetku je, s najmlađim sinom Nihadom, kojeg je otela iz ruku Ratka Mladića, uspjela preći u Tuzlu i, dok je ondje oplakivala tri zapaljene i uništene kuće u Srebrenici, stigla joj je vijest da su i njena druga dva sina uspjela zakoračiti na slobodnu teritoriju.

To je bio trenutak kada je ova bivša nastavnica engleskog jezika u osnovnoj školi u Sarajevu sebi obećala da više nikada neće plakati zbog materijalnih stvari. I nije. Nakon svega, vratila se u Srebrenicu, gdje je njen najmlađi sin Nihad završio školu kao tada jedini učenik bošnjačke nacionalnosti. Danas, od minimalne penzije od 240 maraka Zehta živi sama u Srebrenici i u odsustvu svojih sinova očekuje neke druge, privremene, koje će spremna dočekati na vratima, kojima će skuhati ručak, ispeglati odjeću, s identičnom dozom ljubavi i pažnje, onako kako to samo majka umije.

Dočekujući u Potočarima učesnike “Marša mira 2017”, koji su s biciklistima, bajkerima, maratoncima, poput broda ponosno uplovili u svoju luku, znao sam da će sve to jednom proći. Da će umorni ljudi sa žuljevima na nogama i izgorjelom kožom leći u svoje udobne krevete, da će se teferički štandovi s hranom, pićem i suvenirima skloniti s ulica Srebrenice, da će zvanice (kako ružan naziv) otići, a novinari ugasiti svoje kamere, da će jednom i preostali tabuti dobiti svoja srebrenička imena, ali da, za mene, više ništa neće biti isto.

I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što sam napisao o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što nisam.

 

 

PROČITAJTE I...

“Svjetlost iz zemlje, dva nura, nedvojbeno su po vjerovanju muslimana ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića”

U njemu je bilo sjedište Zemaljske skupštine i Narodne vlade. U njemu su stanovali poglavari zemlje i članovi kuće Habsburga. U njemu su boravili generali, državnici i banovi. U njemu je bio smješten prvi medicinski fakultet u Bosni i Hercegovini. U “Konaku” je, smatraju neki historičari, izdahnuo Franz Ferdinand, čija je smrt pokrenula najveći od svih do tad viđenih ratova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!