Konfuzija američke sirijske politike

Ideja da snage kojima dominira kvazi-komunjarska, ali zapravo ultrašovinistička partija, zainteresovana jedino za formiranje “PKKistana,” oslobađa (okupira?) pretežno arapsku populaciju, a o njenim “podvizima” etničkog čišćenja Arapa, Jazida, Armenaca i Asiraca kao i politički nepodobnih Kurda se u regionu dosta zna, je direktno glupa ili pokvarena.

U sitne sate u subotu, 10 septembra, poslije nečega što je izgledalo kao beskrajni pregovori, američki državni sekretar John Kerry i ministar vanjskih poslova Ruske federacije, Dmitrij Lavrov su najavili da su postigli sporazum o primirju u Siriji. Smišljen sa ciljem da smanji patnje civila u nedjelji proslave Kurban bajrama plan je imao za cilj dostavu humanitarne pomoći stanovništvu pod opsadom, a ako se primirje održi da ponovo pokrene potpuno zamrznuti politički proces za rješavanje sirijske krize. U pokušaju da se pruži utisak umjerenog optimizma Kerry je okarakterisao dogovor kao “aranžman koji po našem mišljenju može da se održi,” dok je Lavrov izjavio da to (dogovor) “ispunjava sve uslove da se nastavi politički proces koji je već dugo blokiran,” dodavši da Moskva ne može da garantuje da će sve strane poštovati primirje, te da je Vlada Sirije obaviještena o sporazumu i spremna je da ga ispuni.

Opšta mjesta ovog dogovora, a za sada se samo opšta mjesta znaju (Amerikanci se veoma protive njegovom objavljivanju), se razlikuju od neslavno propalog februarskog dogovora o obustavi neprijateljstava po tome što se avijacija sirijskog režima izbacuje iz (ne)jednačine, a ruska i američka obavezuju da će djelovati koordinirano. Kao i prošli put terorističke organizacije koje UN poznaje kao takve – ISIL (ili DAESH) i Jabhat al-Nusra (koja je u međuvremenu promijenila ime u Jabhat Fatah al-Sham) su bile izuzete iz primirja.

Oba ova elementa sporazuma su se činila važna. Patnja civilnog stanovništva na teritorijama pod kontrolom pobunjenika će biti bitno manja ako se zaustavi bombardovanje bombama-buradima, koje osim terorisanja civila nema vojnog opravdanja, a omiljen je način kojim se sirijski režim rješava sopstvenog stanovništva. Koordinacija između američke i ruske avijacije upućivala je na zaključak da će ruska prestati da se ponaša kao ogranak sirijske te spisak meta neće dolaziti direktno iz Damaska.

Slabe tačke sporazuma su bile potpuno odsustvo pro-vladinih (iranskih i libanskih šiitskih) milicija iz kalkulacije i nepostojanje bilo kakvog mehanizma za njegovo nametanje. Naime plan je ovisio o prihvatanju svih strana, što su strane uz manje ili veće rezerve učinile, osim ionako izuzetih planom. Međutim, taj presudni momenat – nedostatak mehanizma (nasilnog) nametanja – je sahranio ovaj plan.

Nedjelja primirja (i Kurban bajrama) je bila obilježena optužbama o nepoštovanju sporazuma, kojima su se Amerika i Rusija međusobno gađale praktično od prvog dana, dok je postajalo sve očiglednije da nijedna od njih nema polugu za kontrolisanje “svoje strane.” Humanitarna pomoć za civile pod opsadom (90% je pod opsadom režima, a 10% pod opsadom pobunjenika) spremna u kamionima na tursko-sirijskoj granici hem nije dobila dozvolu od Assada da uđe u zemlju (perverzija koja se već godinama ponavlja zbog kilavog ustrojstva UN), hem čuveni Castello put, kojim su ti kamioni trebali proći na putu za Alep nije demilitarizovan, što je bio dogovor.

To da ne kontrolišu snage na terenu se još i može nekako razumjeti, ali subota (17. septembar) je pokazala da se ni same ne kontrolišu. Tog dana je američka avijacija (eufemistički “koalicija za borbu protiv ISIS-a/DAESH-a) žestoko izbombardovala položaje vojske sirijskog režima kod Deir Ezzora, ubivši pri tome 60-90 vojnika i ranivši stotine. U praksi je to izgledalo kao vazdušna podrška ISIS-u, te Rusija nije štedjela ni vrijeme ni riječi osude i optužbi da se zaista radi o podršci. Toliko o koordinaciji.

Konfuzija američke sirijske politike se, između ostalog, ogleda u ekspresno izdatom izvinjenju i ponudi kompenzacije. Dan prije te neprijatne epizode desila se još neprijatnija. Naime, dvadesetak američkih komandosa se u gradu Al Rai pokušalo uključiti u tursku antiterorističku operaciju Eufratski štit, kada su ih pripadnici Slobodne sirijske vojske (FSA) – udarne snage operacije sa podrškom turske armije (tenkovi i avijacija) – jednostavno najurili iz grada. Razlog? Pa vrlo jednostavan, borci FSA ne vide mnogo logike u tome da se bore rame uz rame sa “partnerima njihovih neprijatelja,” prije svega sirijskim ograncima i milicijama Radničke partije Kurdistana (PKK), koje su ih etnički čistile iz sada samoproglašenog “kurdskog” kantona Afrin i koordinirale akcije protiv njih sa režimom. To je “prije svega” nakon koga dolazi i ta nelogičnost da bi SAD da budu na svačijoj strani,  uključujući tu i režim i Rusiju (pa čak i ISIS).

Ideju da turska vojska možda uzme učešća u oslobađanju Raqqae, de fakto glavnog grada DAESH-a, predsjednik Erdoğan pustio je u opticaj na povratku iz Kine sa G-20 samita. Prijedlog je došao od predsjednika SAD, Obame, i možda signalizira da pristup njegovom uhu ima i neko pametniji (ili bar manje maliciozniji) od Bretta McGurka, specijalnog predsjedničkog izaslanika u Globalnoj koaliciji za borbu protiv ISIL-a. Ovaj zaljubljenik u staljinističko-ultrašovinističke “kurdske” sirijske ispostave terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) i njenih etničkih čistača sjeverne Sirije (YPG), na koje je uspio nabaciti (vrlo tanak) plašt “multietničnosti,” osnivanjem tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF) je glavni proponent ideje da je to ta “fenomenalna snaga” za taj zadatak.

Ideja da snage kojima dominira kvazi-komunjarska, ali zapravo ultrašovinistička partija, zainteresovana jedino za formiranje “PKKistana,” oslobađa (okupira?) pretežno arapsku populaciju, a o njenim “podvizima” etničkog čišćenja Arapa, Jazida, Armenaca i Asiraca kao i politički nepodobnih Kurda se u regionu dosta zna, je direktno glupa ili pokvarena. Zavisi od cilja. Ako je cilj permanentni rat i dalje podgrijavanje sektaških i etničkih sukoba, nepotrebno je reći kako je ideja sjajna.

To nas dovodi do pitanja američkih ciljeva. John Brennan, direktor američke Centralne obavještajne agencije (CIA), je u nedavnom intervjuu izrazio sumnju da se Irak i Sirija mogu skrpiti u funkcionalne države u dogledno vrijeme. Dok se Bijela kuća, kao uostalom cijela “međunarodna zajednica” nominalno zalaže za očuvanje teritorijalnog integriteta Sirije (o Iraku da ne govorimo), glavni špijun pušta ovakve probne balone. Imperijalističko igranje crtanja granica je već dovelo do vijeka mizerije na Bliskom istoku, vjerovati da je dalja fragmentacija lijek nije samo (imperijalno) sljepilo, nego i podcjenjivanje lokalnih političkih snaga. Onih čije se riječi rijetko čuju, a još rjeđe slušaju. Sirijska opozicija, ma koliko izgledala podijeljena, najvećim dijelom je ujedinjena u ideji o jedinstvenoj Siriji.

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!