Konačno pobijeđen tutorski sistem

Silina kojom su se EUropski političari i njihova propagandna mašinerija obrušili protiv referenduma o promjeni Ustava Turske, do te mjere da jedna “fina i tolerantna” Holandija zgazi sve diplomatske konvencije protjerujući tursku ministarku, a evropska štampa naprasno “progovori” turski, bit će (možda) zaboravljena u Evropi, ali će ovdje u Turskoj ostati zapamćena kao beščašće bez presedana

Ne treba sumnjati da će historija Republike Turske kao najznačajniji događaj 2017. godine označiti aprilski referendum za ustavne promjene i prelazak na predsjednički sistem. Činjenica da taj događaj sada, na pragu 2018. godine, izgleda kao davna prošlost govori nam o tome da je 2017. godina bila bremenita događajima, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj sceni. Međutim, značaj aprilskog referenduma kao završetka višedecenijske borbe protiv tutorskog sistema jednostavno se ne može precijeniti, borbe koja je povremeno prevazilazila partijske podjele – u određenim periodima svi igrači na političkoj sceni bili su za predsjednički sistem, uključujući i njegove današnje oštre protivnike.

Silina kojom su se EUropski političari i njihova propagandna mašinerija obrušili protiv aprilskog referenduma, do te mjere da jedna “fina i tolerantna” Holandija zgazi sve diplomatske konvencije protjerujući tursku ministarku, a evropska štampa naprasno “progovori” turski, bit će (možda) zaboravljena u Evropi, ali će ovdje u Turskoj ostati zapamćena kao beščašće bez presedana.

TAKMIČENJE U ISLAMOFOBIJI, RASIZMU I TURKOFOBIJI

Jedan, možda najvažniji uzrok tog kolektivnog EUropskog beščašća, naročito u zemljama koje su 2017. godine imale izbore, jeste takmičenje demokrata, socijaldemokrata, demohrišćana itd. s ultranacionalističkim i neonacističkim partijama u disciplinama ksenofobije, islamofobije, rasizma, orijentalizma i turkofobije. “Oštrina” (čitaj: bezobrazluk) prema Turskoj uopće, prema predsjedniku Erdoğanu posebno, tretira se u Evropi kao generator glasova. Dvostruko beščašće ogleda se u činjenici da se puštaju signali o željama za boljim odnosima s Turskom kad izbori prođu. Merkelova i holandski premijer Rutte (koji se neki dan vajkao što su tursko-holandski odnosi ledeni) prednjače u toj svojevrsnoj igri kognitivne disonance.

Drugi faktor i, po svemu sudeći, nepremostiva prepreka koja definira i obilježava odnose EU – Turska u toku 2017. godine jeste uporno odbijanje Evrope (i šire, Zapada) da sagleda dijaboličnu ulogu terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) u Turskoj, koja je kulminirala pokušajem puča 15. jula 2016. godine, a nastavljena je bjesomučnom antiturskom propagandom njenih članova i simpatizera, mahom iz okrilja Evrope.

Kada, prema istraživanju Vladi nenaklonjene agencije, 97,7% populacije vidi FETÖ kao terorističku organizaciju, 94,2% smatra da ona stoji iza pokušaja puča, a 88,6% podržava borbu Turske protiv nje – ukratko, sve što zemlje EU, kako grupno, tako pojedinačno, ne žele vidjeti – onda imamo nepremostive paralelne realnosti. Sam pokušaj prodaje ideje da Bruxelles, Berlin, London ili Washington bolje znaju šta se dešava u Turskoj od njenih građana jeste perverzan, a insistiranje na toj ideji ne obećava popravljanje odnosa.

Nade da će novi predsjednik SAD-a Donald Trump učiniti bar neke (nagoviještene) zaokrete koji bi omogućili popravljanje od prethodnika Obame zatrovanih odnosa Washingtona i Ankare isparile su vrlo brzo. Prije nego što je uspio udobno se smjestiti u kancelariju, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Flynn, koji je uporedio Fethullaha Gülena s Osamom bin Ladenom, bio je primoran na ostavku.

Generali su uvjerili Trumpa u neophodnost i hitnost naoružavanja sirijskih ogranaka terorističke organizacije PKK (da ne ulazim u toliko puta ponavljano objašnjavanje “misterije” njihovih skraćenica). Organizacije koja pod budnim američkim okom “oslobađa” Siriju od ISIL-a, tako što, kako smo (najočiglednije) vidjeli na primjeru Raqqe, pušta ISIL teroriste da se povuku s oružjem i/ili ih švercuje u Tursku. Hiljade PKK-u isporučenih kamiona oružja i gradnja permanentnih baza i aerodroma na teritoriji uz tursku južnu granicu pod kontrolom tog terorističkog kulta ne mogu se ni pored najbolje volje posmatrati kao prijateljski, ma koliko puta Trump ponovio da je Erdoğan njegov prijatelj.

Trumpov plan o redizajniranju Bliskog istoka, skuhan u glavi zeta / savjetnika Jareda Kushnera (36), “bogataša čija su dva najvažnija dosadašnja životna postignuća da je narastao do respektabilne visine od 190 cm i to što je ubijedio Ivanku Trump da se uda za njega” (Alex Siquig u decembarskom izdanju časopisa GQ), jeste startovan sredinom 2017. godine davanjem zelenog svjetla za davljenje Katara od partnera u Vijeću zaljevske kooperacije i o njima ekonomski ovisnih satrapa poput Egipta. “Grijeh” Katara? Tri najvažnija – podrška Palestincima, relativno normalni odnosi s Iranom i Al Jazeera, jedini iole slobodni medijski glas u arapskom eteru.

Nove regionalne podjele, najavljene katarskom krizom u kojoj je Katar dobio nesebičnu podršku Turske, produbljuju se. Trumpova politika na Bliskom istoku sve je manje “prvo Amerika” (slogan za domaću upotrebu), a mnogo više “prvo Izrael”. Nedavno obnarodovana Strategija nacionalne sigurnosti stavlja u centar cionističko-neokonzervativnu opsesiju Iranom, te je svaka prilika da će to dodatno opteretiti tursko-američke odnose. Da ne govorimo o rusko-turskom raprošmanu i vodećoj ulozi Turske u suprotstavljanju Trumpovoj odluci o Jerusalemu.

ZABLUDE O IZOLACIJI TURSKE

FETÖ utjecaj na samo malkice sofisticiraniji sudski proces od staljinističkog protiv zvaničnika Halk banke Mehmeta Hakana Atille u New Yorku jeste zabrinjavajući, najblaže rečeno. Proces se definitivno pretvorio u cirkus svjedočenjem “krunskog” svjedoka, FETÖ policajca Hüseyina Korkmaza, koji je priznao da je on (navodno) donio “dokazni materijal” – dakle, da, to je sad zvanično, put “dokaznog materijala” nije bio legalan put. Odbijanje sudije Bermana (da, onog što je bio na FETÖ simpoziju u Istanbulu 2014. godine) da u dokazni materijal uvrsti razgovor Rezze Zarraba koji je vodio iz američkog zatvora s rođakom i u kojem objašnjava rođaku: “Ovdje nema zakona. Ovdje nema vladavine zakona. Ovdje moraš da priznaš nešto što nisi uradio. Tako to funkcionira ovdje” – dakle, dokazom koji u potpunosti obara njegovo svjedočenje i samim tim cio proces – jeste skandal enormnih proporcija – neprimijećen van granica Turske, hvala medijima.

Dodajmo tim preopterećenim odnosima i cinizam američkih diplomatskih predstavništava u Turskoj koja su nedavno objavila da su nastavili obrađivati zahtjeve za neimigrantske vize i da je prvi raspoloživi termin za primanje zahtjeva u januaru 2019. godine (dvije hiljade devetnaeste, da ne bude zabune).

Bit će dobro ako i u 2018. godini Trump bude nazivao Erdoğana prijateljem, i obratno, ali se plašim da će to biti popraćeno usiljenim facijalnim grčevima, a ne osmijesima.

Ovaj opis turskih međunarodnih odnosa, s akcentom na trzavice i tenzije, može dati pogrešan utisak, koji valjaju mnogi lumeni, o “izolaciji” Turske i predsjednika Erdoğana (naročito poslije pokušaja puča iz 2016. godine). Međutim, brojevi govore suprotno. Od 15. jula 2016. godine Erdoğan je putovao u diplomatske posjete 37 puta. Zapravo, kada ovaj broj Stava bude izašao iz štampe, odnosno poslije afričke ture (Sudan, Čad i Tunis), taj broj bit će 40. To su u prosjeku dva putovanja mjesečno. “Izolacija” se može uvjetno, vrlo uvjetno, uzeti poluozbiljno ako se svijet gleda evropo ili zapadnocentrično, jer, iako su u tom broju 3 putovanja u SAD, po jedno u Njemačku i Belgiju, fakat je da su druge strane svijeta bile zastupljenije. Međutim, kada se uzme u obzir činjenica da se težište svijeta pomjera na istok i da je Turska na neki način pritisnuta i razvlačena pomjeranjem tektonskih geopolitičkih ploha (kliše), onda je izbor strana svijeta sasvim logičan.

Na unutrašnjem političkom planu godina je (također) bila uzbudljiva, što se može reći za svaku godinu. Ton opozicionog djelovanja uspostavljen je aprilskim referendumom o promjeni Ustava Republike Turske.

Glavna opoziciona partija, kemalistička Republikanska narodna partija (CHP), ohrabrena vrlo pogrešnim čitanjem bloka koji je glasao protiv ustavnih reformi kao monolitnog (redovno čine tu grešku), prvo je probala izazivanje haosa neposredno poslije referenduma, a zatim cirkusom zvanim “maršem za pravdu” sredinom godine. S obzirom na to da se ni u jednom slučaju nije otjelotvorilo ništa što bi (osim u očima pojedinih stranih dopisnika) moglo biti smatrano bar rudimentom kritične mase, prešaltali su se na permanentnu predizbornu kampanju.

Populistička demagogija partije koja, recimo, na lokalnim izborima obećava snižavanje cijena goriva – kao da o tome odlučuju gradonačelnici – jeste više od zabave. Problem je što se u toj zabavi narativ CHP-a sve češće i sve više preklapa s narativom FETÖ propagandne mašine.

Engin Altay, parlamentarac CHP-a, prije neki dan sažeo je sav primitivizam kemalističkog viđenja demokratije i uloge opozicije rečenicom (izrečena tokom zasjedanja Parlamenta): “Čak i da ova Vlada radi najispravnije stvari na svijetu, mi ćemo uvijek biti protiv. Narod je nama dao tu dužnost.” Za one koji prate tursku domaću političku scenu to nije ništa novo, praksa je nebrojeno puta pokazala da se opozicija postavlja tako i ne stidi se ni upadanja u paradoks “e sad neću ni kako ja hoću” ne bi li održala taj “princip”. No, ipak je sažetak gospodina Altaya neprocjenjiv.

OPOZICIJA SLIJEPA PRED RASTOM PRIVREDE

Stoga ne čudi da je cijela ta “kampanja” bazirana na virtualnoj stvarnosti, kojom glavni pajac te partije pokušava uvjeriti populaciju da živi lošije nego što je prije živjela. Neozbiljnost toga vidi se “golim okom” posmatrajući stope rasta turske privrede – 11% u trećem kvartalu 2017. godine s očekivanih oko 7% na godišnjem nivou. No, realnost ne igra nikakvu ulogu kod CHP glasača.

Posljednja ispala spomenutog klovna, dok ovo pišem (subota, 23. decembar) tokom govora muhtarima (predsjednicima mjesnih zajednica) i nevladinim organizacijama u Kocaeliju obratio se “direktno” grčkom ministru odbrane prijetnjom da će 2019. godine, kada postane predsjednik, “uzeti od Grčke 18 ostrva u Egejskom moru”. Pitam se da li će ga zapadna štampa nastaviti zvati “turski Gandi” poslije ove “detonacije”?

Kad je već riječ o stranoj štampi, nova-stara “zvijezda” na turskom političkom nebu Meral Akşener sa sve svojom novoosnovanom političkom Dobrom partijom više sjaji na nebu stranih medija. Nedjeljnik Politico Europe uvrstio ju je u 28 ličnosti koje “oblikuju, tresu i miješaju” Evropu. Da nije tragično, bilo bi smiješno, a nije mala ironija da tamo stoji rame uz rame s mađarskim “disidentom” – medijskim tajkunom koji podržava ekvivalent neonacista u Mađarskoj – Jobbik partiju. Zapravo, sasvim je logično – nije važno ko je kakve boje, ako se suprotstavlja onome koga EUropski (ili šire, zapadni) establišment ne voli, prihvatljiv je.

Osvježavajući predah u međupartijskom krljanju bila je jednoglasna parlamentarna rezolucija da se osudi Trumpova odluka o Jerusalemu. Posljednji put kada se takva unisonost desila, po mom sjećanju, bila je parlamentarna diskusija o lošim rezultatima turskih sportista na Olimpijadi u Pekingu 2008. godine.

Pored ili unatoč svim međunarodnim i unutrašnjim tenzijama, turska privreda napreduje, a infrastrukturni megaprojekti se ostvaruju. U toku 2017. godine pušten je u promet više od 14 km dug tunel ispod planine Ovit na autoputu koji povezuje provincije Rize i Erzurum. Također je završena i puštena u saobraćaj pruga Baku (Azerbejdžan) – Tbilisi (Gruzija) – Kars (Turska). Projekti koji se nadovezuju na kineski “put svile”, odnosno “Jedan pojas, jedan put”.

Nažalost, vizija prave nezavisnosti i ekonomskog napretka Turske nije blagonaklono posmatrana sa Zapada. Prije nego što se SAD i EU pomire s činjenicom da Turska (više) nije njihov klijent, a to (još) nije na vidiku, tenzije neće prestati.

Kakva će iskušenja biti stavljana pred Tursku u 2018. godini, vidjet ćemo. No, “gdje je vjere, tu su i mogućnosti”, a ovdje vjere u bolju budućnost ne fali.

PROČITAJTE I...

Nenasilni protest pod imenom “Veliki marš povratka” u suštini je gandhijevska inicijativa koja treba (ponovo) skrenuti pažnju svjetske javnosti na patnju Palestinaca opsjednute Gaze. Serija protesta duž granice s Izraelom planirana je da kulminira 15. maja na 70. godišnjicu “Nakbe” (arapski: katastrofa), kako Palestinci zovu cionističko etničko čišćenje iz 1948. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!