Komšija više nije bliži od brata

Komšiluk je bio vrlo važan u socijalizaciji djece koja su se igrala na sokaku i bila pod nadzorom komšiluka – svakog pojedinca koji je tu živio. No, ubrzani način života donio je otuđenje. Odrasli sad uče djecu da je računar osnovno sredstvo komunikacije – ne jezik ili fizički kontakt

Kuće su nekad jedna drugu „poštovale“, dodirivale su se. Komšiluk je imao miris koji se mijenjao smjenom godišnjih doba: miris kreča s kuća miješao se s beharom koji bi potisnuo miris jorgovana, zamijenio bi ga turski karanfilčić, pa onda đulbešećerke itd. Na koncu bi se iz avlija miris dunja uselio u kuće. Malo šta bi se napravilo u jednoj kući a da se nije podijelilo u drugoj. Napredak tehnike, konkretno televizora, komšiluk je dočekao u zajednici. Polusatni program gledalo bi i po trideset komšija natiskanih u primaćim sobama.

MIRIS DUNJA

„Kuće su imale miris dunja koje su obično bile na ormarima u primaćim sobama, posebno zagrijavanim za goste. Danas više nemamo primaćih soba koje nisu isto što i dnevni boravak“, objašnjava poznati sarajevski arhitekt Amir Vuk Zec, koji je odrastao u padinskom naselju Bjelave. Napominje da nije slučajno jedan od prvih njegovih poslovnih poduhvata bio sada već kultni ugostiteljski objekat Miris dunja – interijer inspiriran atmosferom komšiluka u kome se očitavala simbioza života u kojem su komšije bile jedne s drugima. Značilo je to dijeljenje očaja, neimaštine, veselja. Zato se prepričavalo da je nekakav prodavao kuću za 300 (teško je dokučiti valutu).

  • Čuj tristo! Ne vrijedi ni sto.
  • Vrijedi sto. Ali dajem ti komšiju lijevo – to je sto; dajem ti i komšiju desno – to je još sto. Onda je to tristo.

Amir Vuk Zec podsjeća da je komšija bio bliži od brata. Sve se dijelilo. Zajedno se doručkovalo. To je ono što savremena arhitektura pokušava dostići i nikako ne uspijeva sustainable living. Komšiluk je prostorno vrlo definiran. Kuće u starim mahalama u Sarajevu “poštovale” su jedna drugu. Komšiji se nije zaklanjao vidik. U Bosni i Hercegovini dominirala je spontana, tj. vernakularna arhitektura (arhitektura nastalu na osnovama tradicije koja je izdvojena unutar geografski ili kulturno-civilizacijski izdvojenog područja). Šezdesetih godina prošlog stoljeća, svjetski poznate i priznate arhitekte, prilikom posjete Sarajevu, bili su iznenađeni vrhunskom klasom stambenog življenja. Zato se u dosta knjiga ističe zatečenost starih Austrijanaca tom visokom oblikovnom kulturom u građenju. Ta gradnja proistekla je iz načina življenja: u čaršiji se poslovalo, u mahali se živjelo, i upravo je tu bilo sve što je čovjeku potrebno. „Nekada je bila takva intima javnog prostora da su ljudi u pidžami prelazili ulicu i išli u posjetu komšiji. Sokak je bio možda kao hodnik u hotelu“, objasnio je Amir Vuk Zec. Dušan Grabrijan i Juraj Neidhard u knjizi Arhitektura Bosne i put u savremeno (izdana 1957. godine) napisali su: „Mahala je majstorluk prostorne plastike, proizašle iz prilagođavanja terenu i standardnih oblika, tj. visoka pjesma arhitekture za čovjeka koji ima sluha, osjećaja i umije da gleda.“

KOMŠIJSKA VRATA

„Kao dijete komšiluka mogao sam ući u bilo koju kuću i dobiti nešto što sam zatražio. Danas toga više nema. Vrata su zaključana. I uvijek su zaključana. Sam čin zaključavanja vrata stvorio je vještačke zidove“, naglašava Amer Osmić, asistent na predmetu sociologije naselja na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Objasnio je da više nema komšiluka u tradicionalnom smislu. On je danas na društvenim mrežama. Osmić smatra da nakon 2000. godine ubrzanim razvojem društvenih mreža dolazi do ubrzanog razilaženja komšiluka. Danas je komšiluk „tu“ da egzistira bez da pojedincima daje međusobnu interakciju. „Komuniciramo koliko moramo. Akcija komunikacije premještena je u virtualni prostor. Ne komuniciramo više iz želje“, kazao je Osmić. Naveo je da se prijatelji viđaju sedmično na kahvi, uglavnom izvan stana u kojem žive, ali i to vrijeme provedu s „pametnim telefonima“ u rukama. Stoga je posebno zanimljiva inicijativa predstavnika NO “Crvena”. Odnedavno organiziraju kvartovska druženja pod nazivom Jedan neobičan dan u kvartu. Plakatima pozivaju sugrađane da prate zvuk muzike i miris hrane. Svi koji im se odluče pridružiti pozvani su da, ako žele, i sami donesu neku hranu koju će podijeliti s ostalima. Međutim, namjera inicijatora nije da „oživljava“ ideju komšiluka.

„Prostorno, komšiluk može i ne mora biti, ali je kvart uvijek tu“, objasnila je direktorica “Crvene” Danijela Dugandžić. U ovoj organizaciji kažu da kvart (ili četvrt) nema standardno prihvaćenu definiciju. Definira se prostorno, dok je komšiluk više sociološki pojam. Kvart kao društveni fenomen manje je određen formalno-administrativnom podjelom grada, a više dinamikom društvenih odnosa među stanovništvom. U Sarajevu je dugo činjenica da se živi u određenom kvartu bila izvor ličnog ili grupnog ponosa, ali i razlog za podozrenje, a ponekad i nasilje. U svakodnevnoj komunikaciji „biti„ iz nekog kvarta može biti shvaćeno i predstavljeno kao znak statusa i prestiža.

Predstavnici “Crvene” imali su već druženja u dvjema općinama: preko puta Vijećnice na prostoru nekadašnjeg parka u Starom Gradu i između dvaju muzeja, Zemaljskog i Historijskog u općini Centar. Ideja kvartovskih druženja potekla je od Boriše Mraovića iz “Crvene”. On kaže da su se na ovim lokacijama ljudi različito ponašali. Prvi su nailazili slučajno, a na drugoj lokaciji sticao se dojam da imaju uvriježene običaje i putanje.

„Nakana nam je da se ‘vrtimo’ tamo gdje je veća gustina naseljenosti“, kazao je Mraović, ističući da su reakcije posjetilaca bile uglavnom pozitivne.

HIBRIDNE KUĆE

Arhitektu Amira Vuka Zeca ne čudi različito ponašanje učesnika kvartovskih druženja. Postupci okupljenih uvjetovani su i prostorom na kojem se nalaze. „U međuvremenu su kuće nadograđivane i prerasle su vrijeme. Sada su to postali hibridi. U poređenju s onim što je bilo ranije, nedostaje takozvana samozadovoljnost životom. Danas se prave kuće koje nemaju odnosa sa životom. Svako hoće da napravi kuću da bi obezbijedio i unuka. Došle su i garaže, kao i druge stvari novog vremena, tako da se izgubila ta dimenzija“, objašnjava Amir Vuk Zec. Ilustrirao je to primjerom da su se u mahalama nekako fino dodirivale kuće, pa su se i ljudi dodirivali. „Živimo u vremenu u kojem je partikularni interes izražen, pa su urbanistički planovi podređeni jednoj kući ili firmi. Nema tog odnosa spram drugog. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća uništeni su mnogi gradovi“, dodao je Zec. Evocirao je sjećanje na vrijeme kada su kuće građene od materijala koji su bili prirodni – kuće su od ćeramide disale. On se kao i Amer Osmić sjetio avlija i kaldrme. Umjesto današnjih ploča, kaldrma je nekad bila i na Čaršiji. Bez nje smo ubrzali hod.

„Sada imamo situaciju da na jednom spratu žive tri porodice različitog socijalnog statusa, a pri tom niko od njih ne zna kako ovi drugi žive. Nema interakcije, nema želje za saznanje onog pored sebe“, kazao je Osmić, podsjetivši da se ljudi u javnom i virtualnom prostoru često skrivaju iza lažnih imena.

Sociolog i arhitekta slažu se u jednom: komšiluk je bio vrlo važan u socijalizaciji djece koja su se igrala na sokaku i bila pod nadzorom komšiluka – svakog pojedinca koji je tu živio. „Odrasli su sad naučili djecu da je računar osnovno sredstvo komunikacije – ne jezik ili fizički kontakt. Dovoljan je mobilni uređaj kojim ja u svakom trenutku mogu znati šta moj komšija radi. Ne moram više da idem njemu. Tu se desila ta transformacija koja je ključna u kontekstu ubrzanog načina života koji za posljedicu ima otuđenje“, objasnio je Osmić.

Međutim, on ističe koliko je upravo u kontekstu komšiluka bila važna uloga žene koja je u biti održavala komšijske odnose. Osmić napominje da se u međuvremenu primijenio i bonton: nenajavljen dolazak smatra se vrlo nepristojnim. Ocijenio je da se trenutno nalazimo između neke konzervativne tradicije i liberalne budućnosti. Imamo dvije generacije iza sebe koje su obrazovane u patrijarhalnom sistemu. Amir Vuk Zec smatra da neće biti ni nas ako javni prostor potpuno poništimo. Nećemo moći jedni druge prepoznati. Ispričao je zanimljiv primjer iz Kine: tokom jedne posjete pekinškom naselju Hutong bio je u dijelu u kojem su živjeli starci u vrlo neuvjetnim okolnostima. Svaka kuća imala je tri ćelije, a između njih je skučeno dvorište (svega 1,5 kvadratni metar). Svako je imao svoj cvijet ili pticu. Nedaleko je bio i park u koji svako od njih ponese cvijet ili pticu.

„Vi tu vidite more starih ljudi, a iznad njih ptice. Kada su ih iselili u nebodere u kojima su bolji uvjeti, u kojima imaju puno bolje sanitarne uvjete, starci su se pobunili. Jer, nema tog komšiluka, nema im ko otići po cigare“, kazao je ovaj sarajevski arhitekta. Zaključio je da prostorni pravac koji se „dešava“ u Sarajevu može biti vrlo opasan. Prisutna je brza stanogradnja, gdje se pravi stan na stan bez veoma važnog javnog prostora. Prema njegovim saznanjima, preliminarni rezultati posljednjeg popisa kazuju da imamo 30 posto viška stambenog prostora u zemlji u odnosu na broj domaćinstava.

 

 

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!