Kome treba patnja

Patnja je ključ, šifra i u njenom se uzavrelom grotlu krije odgovor na pitanje svih pitanja: Zašto tumaramo po ovom nesretnom svijetu? O tome bih želio razgovarati! Ako ne, možemo i o bilo čemu drugom, samo, molim Vas, poštedite me citiranih misli i podrazumijevajućih stavova i nasihata! To mi ne treba

Koračam kroz kišni dan ka Emirovoj kući. Ondje me čeka izvjesni sufijski učitelj iz Prizrena, Mehmed mu je ime, Emirov usputni gost i stari prijatelj za kojeg do tada nisam čuo. Emir mi reče kako su se u razgovoru dotakli i mene, pa, ponukan ko zna čime, šejh je pitao da li je moguće i izvodivo da se susretne sa mnom i bliže upozna.

Ulazim u kuću, pozdravljamo se, a Emir me obavijesti da šejh tečno govori bosanski jezik, naše je gore list, porijeklom iz Rogatice.

– Kažeš, Sadik ti je ime? – upita šejh netremice me gledajući u oči.

– Da.

– Ama, Emir mi je malo pričao o tebi! Kaže, zanimljiv si čovjek, odmjeren, pristojan, a, kako čujem, i žalost ti je skoro u kući bila, pa, velim ja njemu – de da pozovemo čovjeka, možda bi se moglo šta i pripomoći, a, ako ništa, ima lijepa riječ, lijep nasihat!

– Tako sam i shvatio Vaš poziv.

– Dobro, dobro… A, da ti kažem, niko nije pošteđen deverata! Naš dragi Pejgamber veli: “Kada bi čovjek hodao po zemlji potpuno čist od grijeha, opet bi ga pogađale nevolje.”

– Zbog čega?

– Kako zbog čega?! Pa, čovjek se iskušava cijelog života! Osim toga, Bog najbolje zna!

– Zašto se čovjek iskušava?

– Da se ne uzoholi, da upozna samog sebe i spozna da je slab, nemoćan i potpuno ovisan o neizmjernoj milosti Uzvišenog Boga!

– A zašto se čovjek iskušava i onda kad je upoznao sebe i spoznao svog Gospodara?

– Iskušenja čiste insana od grijeha! Ubod trna skida mali grijeh, a koliki je iman, tolika su i iskušenja!

– Mi ovdje o patnji govorimo, šejh efendija – rekoh mirno. O patnji koja Bogu odanog čovjeka ždere, lomi, ispija mu krv, otima snagu, gasi plemenite želje, nakane, vizije, sve! O čovjeku okruženom hordama licemjera! Iskušenja proizvode patnju, ali kome je patnja potrebna?! Bogu?! Ne! Bog je milostiv i čist od svega! Čovjeku?! Također ne! Pa, kome onda?! I gdje je smjestiti, kako je razumjeti?! I može li se patnja uopće shvatiti kad srce krvari, a um posrće?! Kome je potreban ibadet u kojem nema srca, radosti, zadovoljstva, olakšanja?! Nikome! Ni Bogu, ni robu! Patnja je ključ, šifra i u njenom se uzavrelom grotlu krije odgovor na pitanje svih pitanja: Zašto tumaramo po ovom nesretnom svijetu? O tome bih želio razgovarati! Ako ne, možemo i o bilo čemu drugom, samo, molim Vas, poštedite me citiranih misli i podrazumijevajućih stavova i nasihata! To mi ne treba!

Tajac. Sobu ispuni mučna tišina, a na Emirovom se licu jasno moglo iščitati koliko se pokajao što je pristao pozvati me.

– U pravi si, o tome treba govoriti – reče šejh. Ali, koliko god govorili, bojim se, bit ćemo sve dalje od pravog odgovora, a sve bliže nerazumijevanju koje treperi među nama. Odgovor postoji i on je u tebi, meni, svima nama: sazrijeva, oblikuje se, a kad dođe vrijeme za to, i obejani ti se njegovo značenje, a na upit nekog drugog šta je patnja? odgovor nećeš moći dati, jer je tebi otkriveno značenje neizrecivo i samo tvoje. I znaj da Bog, onako kako mijenja dan u noć, a noć u dan, mijenja i naša stanja, sve dok srce i jezik ne postanu jedno. Tada se zastori otkrivaju i sve biva jasno. Do tog stanja, uz Božiju milost i pomoć, morat ćeš doći sam, a one koji ti na tom putu ponude iskrenu pomoć ne odbijaj i čvrsto ih se drži. Uzgred, o tebi znam mnogo, ti o meni ništa! Pa, zar misliš da si ovdje tek zato da bismo se upoznali? Ne, nisi! I drago mi je što si otvoren i iskren! Doduše, malo poljut, ali iskren zaista jesi! To je dobro! I kao takvom, otvorenom i iskrenom, ja ti otvoreno i iskreno pružam prijateljsku ruku! I, ako si pametan, a vidim da jesi, nemoj je odbiti!

Neuvjeren, jer nisam ga srcem osjetio, učtivo sam mu pružio ruku, digao se i otišao. U povratku kući razmišljam o njegovim riječima: “Uzgred, o tebi znam mnogo, ti o meni ništa! Pa, zar misliš da si ovdje tek zato da bismo se upoznali? Ne, nisi!” Razmišljam i osjećam kako me ispunjava osjećanje zadovoljstva, ozarenja, štaviše.

Znao sam i zašto: pročitao sam još jednog prevaranta.

Prethodni članak

Sexgiving

Sljedeći članak

Želje se nekad i ostvare

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!