Komandant Musa, heroj bez mrlje

Hasan Musić (sin Huseina i Hajre) rođen je 1960. godine u naselju Lubarda, općina Bužim. Odrastao je u porodici s petero djece. Nakon osnovne škole, srednju i višu mašinsku školu završio je u Ljubljani. U Sloveniji je radio sve do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Među prvima se uključio u organiziranje odbrane domovine

 

 

 

S ratnim dejstvima neminovno dolaze i ljudski gubici. Kada stradavaju “obični” borci, najčešće je riječ o uobičajenim borbama, ali kada na prvim linijama odbrane ginu komandanti, onda je riječ o silovitim napadima. U jednom od takvih napada, nekoliko dana nakon uspješno realizirane ofanzivne akcije “Munja ‘93”, poginuo je i Hasan Musić Musa, komandant Prvog bataljona tadašnje 105. bužimske udarne krajiške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.

U troipogodišnjoj borbi protiv agresorskih snaga bužimska 505. brigada dala je oko 4.800 boraca, a njih oko 500 poginulo je. Taj “stroj” šehida 105/505. brigade predvodila su 32 komandira vodova, 8 komandira četa, 3 komandanta bataljona, na čelu s komandantom brigade generalom Izetom Nanićem, koji je s nekoliko prvih saradnika poginuo u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima. Junačka smrt svih ovih starješina samo je potvrda jasnog stava komande brigade da prvi ljudi vodova, četa i bataljona borbenim ponašanjem moraju biti primjer podređenim borcima, a nikako samo “pozadinski naredbodavci”. Do tog principa držao je i sam Nanić, ali i većina njegovih ratnih starješina, koji su skoro uvijek bili na prvim linijama odbrane, a nerijetko i u neprijateljskom okruženju. Kao potvrda bezrezervne predanosti u odbrambenim, ali i oslobodilačkim akcijama mogu poslužiti komandiri poput Hazima Suljića, Asima Topalovića, Nevzeta Nanića, Ahmeta Dekića, Muharema Šahinovića Harija i mnogih drugih, te tri komandanta bataljona: Asim Bajrektarević, Suljo Mirvić i Hasan Musić. Musić je ponio veliki teret u prvoj godini rata, a preselio je 3. februara 1993. godine, nakon teškog ranjavanja u januarskoj ofanzivi Vojske RS-a.

Hasan Musić (sin Huseina i Hajre) rođen je 1960. godine u naselju Lubarda, općina Bužim. Odrastao je u porodici s petero djece, koju su, pored njega i roditelja, još činili braća Zuhdija i Ismet, te sestre Zemina i Edina. Nakon osnovne škole, srednju i višu mašinsku školu završio je u Ljubljani. U Sloveniji je radio sve do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini.

ZNANJE, VOLJA I PATRIOTIZAM

Musin brat Ismet Musić dobro se sjeća samih početaka organiziranja odbrane. Tvrdi da je Prvi lubardski vod, jedinica pod vodstvom njegovog brata Hasana, nakon Protivdiverzantskog voda “Hamza”, bila jedna od prvih organiziranih i ustrojenih vojnih jedinica u sklopu tadašnjeg Štaba teritorijalne odbrane Bužim. Danima prije napada na Bosansku Krupu, koji se desio 21. aprila 1992. godine, lubardski vod na čelu s Musom na izletištu Kutlovara vršio je vojne i organizacione pripreme vojno sposobnih Lubarđana za nadolazeći rat. Musa je stajao iza svega toga, a s njim su još bili Zuhrab Alešević, Sead Alešević Tatlin, Samir Muminović i drugi. “Musa je jedne nedjelje pošao u Sloveniju, kad se još moglo preći jedino preko Bosanske Gradiške. To je bila prva nedjelja prije napada na Bosansku Krupu. Odvezao sam ga u Bužim na autobusku stanicu, poselamili smo se i ja sam ostao malo na kahvi. Kad sam se vratio kući, on kod kuće. Pitam ga što nije otišao, a on kaže: ‘Ja gledam ti se vratio, svako kod kuće, svi moji kod kuće, a ja krenuo od kuće. Pa nema smisla da onda idem i ja'”, priča Ismet Musić.

Poslije sudjelovanja u borbama za Bosansku Krupu kao komandir voda, Hasan Musić Musa krajem jula 1992. godine postavljen je za komandanta Prvog odreda. Za komandanta Prvog bataljona Musa je postavljen 15. augusta 1992. godine, na dan kada je formirana 105. bužimska udarna krajiška pješadijska brigada. U narednim mjesecima, sve do smrti, svojom je hrabrošću i požrtvovanošću Musa bio primjer istinskog bosanskog patriote.

Pomoćnik komandanta za bezbjednost u 105/505. brigadi 5. korpusa ARBiH Zijad Nanić kaže da je Musa bio najkompetentniji i najkvalitetniji komandir među svim samostalnim vodovima na početku rata. Poslije je Musa postavljen na čelo prvog formiranog odreda. Musin zamjenik bio je Hamdo Mustafić. Odred je imao tri čete, s više od 400 boraca.” U periodu između učešća u odbrani Bosanske Krupe i sudjelovanja u “Munji 93”, Musin vod, a kasnije odred i bataljon, držao je liniju na potezu Santračeva Glava i Dobro Selo, a kasnije Santračeva Glava i Kerkezova Glavica. I onda je on u “Munji ‘93” odradio dionicu od Kedića Glavice do Banjanske škole. Za njega kao starješinu i nisu bitne te sitne akcije prije “Munje”. Bitan je njegov rad jer je on bio ‘Bilećanac’. U JNA je završio školu rezervnih oficira u Bileći. Imao je čin kapetana. Bez pretjerivanja, bio je jedan od najkvalitetnijih starješina u brigadi. Pored toga što je znao, on je imao nevjerovatnu volju. Bio je patriota, izuzetan sportaš koji ne voli gubiti, čovjek odlične koncentracije i nevjerovatno blage naravi. Kako je on vodio borce u borbu!? Kaže: ‘Haj, Mili!’ On je uvijek sa svojim vojnicima. Sjećam ga se iz vremena organizacije bataljona. On je svoj bataljon utegao k'o pištu. Naruku mu je išlo i to što je kod njega bila većina onih što su se prvi javili, koji su bili najodređeniji i najosvješteniji. Ali, uredno je on to vodio. Zaista je bio jedan fenomenalan čovjek”, ističe Zijad Nanić.

Pravo junaštvo komandanta Muse i boraca njegovog Prvog bataljona pokazalo se u akciji “Munja ‘93”, izvedenoj 11. januara 1993. godine. Musina uloga ogledala se u poznavanju terena i kvalitetnoj pripremi akcije, te u velikoj odlučnosti i podršci komandantu brigade Izetu Naniću da se bez saglasnosti komande Petog korpusa ide u akciju. Kao jedan od saradnika generala Nanića na planiranju i pripremanju akcije “Munja”, Zijad Nanić kaže: “Kad je komandant Izet Nanić iznio plan Ramizu Drekoviću da planira akciju, ovaj mu je kazao da je sve previše riskantno, jer je u akciju trebalo da ide 300 slabo naoružanih ljudi. Potom je rekao da ne odobrava akciju. I sad, komandant Izo je došao iz Bihaća. Sjedili smo u komandi. Od pomoćnika smo bili rahmetli Meho Bašić i ja, te komandanti bataljona: Musa, Hamdo Mustafić i Sead Jusić. Nakon što je kazao da Dreković ne odobrava akciju, pitao nas je: ‘E, ljudi, šta ćemo? Ja sam ipak za to da idemo, ali nemojte da bude samo moja odluka, jer je riskantno.’ U slučaju gubitaka, a bez odobrenja pretpostavljenog, ode glava. Prvi se javio Musa. Kaže: ‘Slušaj, komandante, ja sam izvidio teren i ne mogu bolje izvidjeti svoju zonu napada. Drugi problem, u mene svako malo momci odoše samovoljno s rova na četničku liniju, podvlače se i izviđaju. I stradat će mi neko. Radije volim da ja komandujem, da ja vodim, da organizirano napadamo, pa onda ćemo vidjeti. Ja sam za.’ I nakon toga su potvrdili Hamdo i Sead, komandanti Drugog i Trećeg bataljona. Odlučili smo da napadnemo. Samoinicijativno. Ispala je to briljantna akcija. Musin stav bio je vrlo važan, jer svi smo znali da je on dobro poznavao svoje momke, ali i da je sam nevjerovatno hrabar.”

Desetak dana nakon uspješno izvedene akcije “Munja ‘93”, Hasan Musić Musa ranjen je u okršaju s majorom Vojske RS-a Kecom. Komandir čete Prvog bataljona 105/505. bužimske brigade Asim Bajrić tvrdi da je do okršaja došlo uslijed pokušaja izvlačenja ranjenog komandira voda Esada Mamića. “Kako je preko radioveze čuo razgovor između mene i Ahmeta Skenderovića Kapetanovog, u kojem je Ahmo tražio da ga pokrivam jer uslijed žestoke neprijateljske ‘vatre’ ne može izvući komandira Esu, Musa je sa svojim izviđačima došao u ispomoć. S njim su bili Safet Isaković Džidžo, Reuf Duraković, Dževad Pajalić, Kasim Topalović Crni, Rasim Topalović Hadžija, Samir Abazović, Agan Elkasović, Huse Haskić i još neki. Musa je izvukao Esu, koji je, teško izranjavan, jedva davao znakove života i položio ga je sebi na krilo. Tada se jedna neprijateljska grupa prebacila s kontrastrane na mjesto gdje je ranije bio Musa s izviđačima. Ja sam mu to javio motorolom, a on mi je samo rekao: ‘Mili, ništa se ne sekiraj, sad ću ja to riješiti, a vi se držite gore'”, svjedoči Bajrić.

OČI U OČI S NEPRIJATELJEM

Ahmo Skenderović dodaje da su nakon toga svi otišli u susret neprijateljskoj grupi. I tu je došlo do “sudara” s majorom Kecom, koji je poginuo u obračunu s Musinom grupom. Sreli su se oči u oči. Kec je tražio od Muse da digne ruke i da se preda. Tu su bili i Musini izviđači. Musa se nije htio predati. Bacio se ustranu i otvorio vatru. Tako su i ostali. Kec je ubijen, a Musa je teško ranjen. Nažalost, nakon sedmicu, Musa je podlegao u bolničkom krevetu.

Zijad Nanić govori kako je tek razmjena preživjelih i poginulih boraca pokazala koliko je major Kec bio bitan za agresorsku stranu: “Tada smo imali 4 zarobljena i 69 poginulih srpskih vojnika, koje smo izvukli na našu stranu. Podaci iz UNPROFOR-a kažu da su oni u ‘Munji’ imali 163 mrtvih. Nakon ‘Munje’ sam bio u grupi koja je dogovarala razmjenu. Razmjenjivao sam 40 mrtvih vojnika RS-a za 15 živih naših što su bili u zatvoru u Glini. To su bili zarobljenici koji su uhvaćeni prilikom prelaska iz Hrvatske preko tzv. SAO Krajine. Na pregovore je došao kapetan Lukić iz tzv. SAO Krajine, koji se samo zanimao za Keca. Pitao me: Je l’ on sigurno mrtav? Rekoh da jeste. Taj kapetan mi je rekao: ‘Da je on živ, vi biste za njega dobili sve ove iz glinskog zatvora.’ A u tom je zatvoru bilo oko 60 zarobljenika s područja Bihaćkog okruga što su zarobljeni u pokušaju dolaska iz Hrvatske svojim kućama.”

Nakon što je teško ranjen 24. januara 1993. godine u rejonu Kedića Glavice, Musa je 3. februara podlegao zadobijenim ranima. Dok je bio u bolnici u Bihaću, komandant Izet Nanić svaki dan mu je dolazio u posjetu.

Komandant Izet Nanić izuzetno je cijenio Hasana Musića Musu. Pokazuje to i Nanićeva izjava u kojoj je kazao: “Da nije bilo Muse koji je presjekao jednu četničku grupu, Kedića Glavica vjerovatno bi bila izgubljena.” Zbog povjerenja koje je imao u Musu i njegov bataljon, komandant Nanić mu je u operaciji “Munja ‘93” povjerio jedan od najzahtjevnijih zadataka, a to je bila Kedića Glavica.

Zijad Nanić navodi detalje koji pokazuju Musinu odanost komandantu Naniću. “Sjećam se kad je bila jedna kriza nekoliko mjeseci prije ‘Munje’, kad su momci iz ‘Hamzi’ htjeli svrgnuti komandanta i komandu brigade, pa su je i opkolili. Musa je tada javno poručio da će sići s vojskom sa Santračeve Glave i da će se obračunati s njima. I kasnije, kad su nosioci civilne vlasti pokušali svrgnuti komandanta Izu, Musa im je rekao: ‘Gospodo, ovo je vojska, a ne glasanje. Ovdje se naredi, izvrši ili ne izvrši. Ko ne izvrši, taj odgovara”, prisjetio se Zijad Nanić.

Hasan Musić Musa spada u red onih boraca koji su svoj ratni put prošli časno i dostojanstveno, vodeći računa o međunarodnim konvencijama i pravilima dozvoljenog ratovanja, ali i najljepšim vojničkim i ljudskim manirima ponašanja, kako prema nadređenima, tako i prema podređenim saborcima. Časno je branio svoj narod, ali i bez truna dileme hrabro stao pred neprijatelja svog naroda i domovine.

Zijad Nanić tvrdi da Hasan Musić nema nikakve “mrlje” u svom tom vojnom angažiranju. “Nije mu smetalo da kao rezervni kapetan bivše JNA bude komandir voda, što je bilo van svake pameti. Nije patio od pozicije. Bilo mu je bitno da se bori za državu. Malo je onih poput Muse i Izeta. Što se Muse tiče, najodgovornije tvrdim da ne znam da je napravio pogrešan korak od trenutka postavljenja do pogibije, bio sam sudionik i poprilično informiran o svim značajnijim zbivanjima.”

SPORTISTA, KOMANDANT I UZOR

Majka Hajra Musić ponosna je na trojicu sinova i na unuka Mirsada, koji su se na samom početka rata uključili u 105. brigadu 5. korpusa ARBiH. Međutim, ističe da je Hasan bio poseban i da se takav više ne rađa. “Svih ovih godina ga svakako zamišljam, ali mi se samo jednom desilo da sam ga sanjala. U snu mi moj Hasan kaže: ‘Ja znam, mati, da ti voliš grožđe, pa ti ja malo donio grožđa.’ A ja tu kesu s grožđem čvrsto stisnula. Kad sam se probudila, ja jadna stisnula praznu šaku. Posljednji put je kratko navratio do kuće nekoliko dana prije ranjavanja. Sjećam se da su mu hlače bile prljave od blata i trave. Tad je došao da drugi put vidi novorođenog sina Amira, koji je imao 15-ak dana. S njim je bio i Hamdo Mustafić. Kaže on supruzi: ‘Haj, Šefika, snesi Amira nek’ vidi Hamdo koja će to ljudina biti kad odraste'”, kaže Hajra.

Musin brat Ismet kaže da se Hasana sjeća samo u najboljem svjetlu. Za njega je brat Hasan bio neko ko se sluša i poštuje. Na pitanje kakav je Hasan bio kao čovjek, Ismetova supruga dodaje: “Hasan je bio poseban. Niko nije mogao biti kao on. Najmanjem djetetu ne bi naštetio. Najstarijem bi pomogao. Uvijek je bio nasmijan, karakteran. Volio je igrati fudbal, piti Fantu i jesti grožđe. Posebno je uživao u čitanju knjiga i novina.”

Hasan je uživao neopisivi autoritet i kod ostalih komšija i poznanika, ističe Ismet: “Sjećam se kad mu je prilikom iskupljanja Prvog lubardskog voda prišao mještanin Aziz Muminović Zizo i blago podignutog prsta rekao: ‘Slušaj, Hasane, ne bih dao svakome da mi dijete vodi u rat, ali tebi ga mogu dati.'”

I Asim Bajrić, komandir voda, a kasnije i čete u Prvom bataljonu, nosi lijepo sjećanje na svog komandanta bataljona: “Musa je bio legenda. Znao je s ljudima. Imao je neku moć da uvjeri čovjeka. Svojim je ponašanjem ulijevao samopouzdanje ostalim saborcima.”

Dugogodišnjeg sportskog radnika Remziju Kudelića Musino ime najviše asocira na nogomet. “Hasan Musić Musa, naš Mili, kako smo ga odmila zvali, od djetinjstva je volio igrati i organizirati nogometna takmičenja. Kratku nogometnu karijeru imao je u klubovima FK ‘Mangan’ i OFK ‘Bratstvo’. Bio je nogometaš koji je mogao igrati na svim pozicijama u timu. Njegovi suigrači zvali su ga ‘gospodin Libero’, jer je kao posljednji igrač bio neprolazan bedem pred svojim golom. Većinu malonogometnih turnira osamdesetih godina u bužimskom kraju je on organizirao. Čuveni lubardski ‘Tigar’ bila je njegova ekipa koja je redom uzimala turnire”, prisjetio je Kudelić.

U vrijeme osnivanja Mješovite srednje škole “Bužim” 1. oktobra 1993. godine javila se ideja da se škola nazove po komandantu Musi, što je i prihvaćeno. Taj naziv, koji je škola nosila narednih 13 godina, ukinut je 2006. godine na traženje međunarodne zajednice. Naknadno je jedna od ulica u Bužimu nazvana Musinim imenom. Posthumno mu je dodijeljena značka “Zlatni ljiljan” 1994, te Plaketa općine Bužim 2008. godine. U čin majora Armije Republike Bosne i Hercegovine proizveden je 12. januara 1996. godine. Iza njega je ostala supruga Šefika te dvoje djece: kćerka Majda i sin Amir.

Mnogi su i danas mišljenja da je uz komandanta Izeta Nanića Hasan Musić Musa bio jedna od najkarizmatičnijih ličnosti u bužimskoj brigadi. Njegov moral, skromnost i poštenje te iskrena predanost borbenim zadacima teško se daju opisati.

Prethodni članak

Turska zna šta radi

PROČITAJTE I...

Ono što je posebno interesantno jeste da su pojedinci iz dokumentarca Sanela Kajana, a koji su tokom rata i poraća bili najžešći medijski ratnohuškači, danas “uhljebljeni” u javnim institucijama. “Danas se oni prave kao da se period od 1992. do 1995. godine, pa i nekoliko godina nakon završetka rata, uopće nije dogodio. Bosnu i Hercegovinu su nazivali 'takozvana', 'samozvana' ili 'bivša', javno vrijeđali ili omalovažavali bošnjački narod, upotrebljavali govor mržnje. Dobijao sam i indirektne poruke da prestanem ovo raditi. Pitali su me što mi to treba. Poručivali da 'nađem neki drugi hobi'”, otkriva Sanel Kajan

“Ne postoji časniji skup i važnije mjesto gdje se može biti osim ovog ovdje danas među vama, najhrabrijim sinovima Bosne i Hercegovine. Danas je i Dan pobjede nad fašizmom, a vi ste bili najzaslužniji uzori koji ste pobijedili povampirene fašističke ideologije koje su se javile na ovom tlu. Naivno smo vjerovali da je 1945. godine trajno pobijeđen fašizam i da se više nikada neće ponoviti masovni logori, genocid i zločini, ali nažalost, baš mi u BiH, a posebno bošnjački narod, tome smo svjedočili”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!