Kolji, Avdija, kurban!

Da sam milioner, opet bih se bavio kurbanima i opet bih jeo bijele bubrege. Kurban je nešto posebno i ne smije biti uprljan zlom mišlju, a kamoli alkoholom i bezobrazlukom. Danas, gledam, stavljaju kurbane na ražnjeve, k'o da je kurban poslastica za samo nečiju guzicu. A ražnjevi su nas i uništili

U nas su se, bogami, uvijek jeli bijeli bubrezi. Meso k'o i svako meso. Očistiš ga, posoliš i baciš na vatru. Isprži li se lijepo, topi se u ustima. Još ako je na žaru! Odrastao sam na planini čuvajući ovce i znam dobro da nikad niko nikome nije poklonio bijele bubrege. Čuvaju se samo za sebe k'o oči u glavi. Umakalo se u njih krišom, u slast! Veliki je asiluk, da ne govorim jazuk, odbaciti išta od zaklanog hajvana, sve je to Božiji nimet, a tek kakva je bruka bila zavitlati bijele bubrege, frljaknuti ih, recimo, kerovima ili mačkama, posebno od kurbana koji u principu i imaju najveće. Kakav je ćevabdžija ili aščija ili mesar ako nemaju bijele bubrege u ponudi.

Ali, danas je sve otišlo u vražiju mater. Nisam od onih što u svemu vide kijamet, ali bit će da naš zeman nije daleko od toga. Ova je današnja omladina, oprosti mi, Bože, glupa k'o ćuskija, samo pred televizijom sjedi, ćoretaju na onim mobitelima, pa i ovaj internet napravi od njih mazlume. Toliko je sve naopako da se mlada gospoda smiju kad neko jede bijele bubrege. Misle da to ima veze s nečijom, da izvinite, snagom ili nemoći. U nas se, koliko znam, uvijek bilo u snazi, a naše žene vesele. Umjesto da se oni pravdaju što su gadljivi i slabunjavi, umjesto da polože račun što bacaju i čega ima i čega fali, ja još moram lagati šta to jedem u tavi. Kobajagi, jedem mozak. I oni probaju i kažu: “Stvarno mozak.” Dotle je to došlo!

Zaboravih da se predstavim. Zovem se Avdija Hadžiselimović i živio sam od kurbana više od pedeset godina. Od kad bi ih ovca ojanjila, preko čuvanja po čairima i akšamskog soljenja do bismile i noža, bdio sam nad njima s drenovim štapom. Da sam milioner, opet bih se bavio kurbanima i opet bih jeo bijele bubrege. Kurban je nešto posebno i ne smije biti uprljan zlom mišlju, a kamoli alkoholom i bezobrazlukom. Danas, gledam, stavljaju kurbane na ražnjeve, k'o da je kurban poslastica samo za nečiju guzicu. A ražnjevi su nas i uništili. Neko mi priča, ne mogu se sjeti ko, da je Muhammed, a.s., predao bajrak islama hazreti Ebu Bekru i rekao: “Nosi dalje.” Ovaj je predao hazreti Omeru koji odnese bajrak sve do Jerusalema i Egipta. I tako je bajrak išao s odabrane ruke na odabranu, koja je brzinom munje širila svjetlo našeg lijepog islama. I tako sultan Fatih donese bajrak u Bosnu, predade ga Bošnjacima s vasijetom da ga nose dalje, neka dođu makar do Alpi. Bošnjaci su danima gledali u zabodeni bajrak, dumali i dumali, onda uskliknuli: “Vidi dobrog koplja za ražnja!” I evo pet stotina godina okreću ražanj, nisu s mjesta makli.

Klao sam ljudima kurbane za svašta i u svaka doba. Jer je kurban zamjena za sve halove, a posebno za evlada. Ponekad bi se neka žena porađala satima i ne može, da izvinite, da se porodi. Pa mi bahnu: “Kolji, Avdija, kurban!” I ja zakoljem i žena se porodi. A ponekad ljudi ne mogu da dušu puste, nego se pate danima, mjesecima. Prvo cvile pa jače pomagaju, a, kad bolovi prituže, počnu vrištati. Nije mrijeti − traži više nura ili jesti baklavu s Azrailove tacne. Valja smrt odrintati, ali u nekim slučajevima ni to nije dovoljno da bi se preselilo. Neke haste progutaju deset jorgana, ali ostanu na ovom svijetu, u mukama, ni tamo ni ovamo. Mahalom se razliježu teški jauci i umiranje postane teret svima: i porodici, i ulici, i džematu. Daske izrezane leže kraj gasulhane dok hasta leži na samrti pa se toliko rasuše da vrište za tabutom. I nešto se u porodici nakon mjeseci i mjeseci prelomi pa mi pozvone u dva iza ponoći kad vjetar nosi sve pred sobom: „Kolji, Avdija, kurban!“ I ja odem do tora, ništa ne pitam, znam da je došlo do guše, pa dignem ruke: „Daj, Allahu, jedan od dva dermana: ili lijek ili hairli smrt.“

Taj se kurban zove jahalica jer pomogne teškim hastama da prejašu na onaj svijet. Nećete naći u knjigama ništa o ovom kurbanu, hodže ga ne pominju u vazovima, ali nisu knjige i hodže sabrale svu mudrost svijeta. Jer, kad ljudima prituži, Allah uvijek da neki izlaz. Ali ljudi k'o ljudi, žene k'o žene, od svega naprave cirkus. Jednom se došunjala rodica iz grada Ramiza noseći mi pare da joj zakoljem jahalicu svekrvi Hajri: „Zakolji ga, Avdija, neće li umrijeti!“ „Nije se, Ramiza, šaliti s tim“, rekao sam joj, a ona se ni nasmijala nije, ko biva, nije se ni šalila. Čuo to njen muž Osman pa sve od muke gnječi ruke: „Bolje da sam umro nego ovo doživio.“ A Ramiza mu ljutito saspe: “Ti si odavno mrtav.“ I žene se smiju jer znaju na šta je mislila. E, jaraniko, moja se žena tako nikad – a evo sedamdeset i prva mi je – potužila nije.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!