Koliko zaista košta Pradina cipela napravljena u BiH

Bosanskohercegovačke fabrike imaju dugogodišnju tradiciju i iskustvo, ali je problem što uglavnom rade za strane proizvođače koji ubiru glavni profit. Tako cijena para cipela proizvedenih u Gračanici, naprimjer, na kraju bude i pet puta viša od plate radnika u toj gračaničkoj fabrici

Vrlo se često znamo pohvaliti time da bosanskohercegovački proizvođači obuće ostvaruju kontinuirane uspjehe te da se proizvodi poznatih svjetskih brendova, poput Adidasa, Nikea, Prade, Guccija, Diora, prave u našoj zemlji. Tako je, naprimjer, Adidasove kopačke napravljene u fabrici “Sanino” u Derventi nosio David Beckham, a nose ih i danas mnogi drugi fudbaleri. Svjetske zvijezde šetaju se u bh. cipelama crvenim tepisima, a prošli je mjesec i Melania Trump dobila dva para elegantnih cipela napravljenih u banjalučkoj fabrici “Bema” u nadi da će ih uskoro nositi u Bijeloj kući. Bosanskohercegovačke fabrike imaju dugogodišnju tradiciju i iskustvo i zaista proizvode kvalitetnu obuću, ali problem je što to uglavnom rade za strane proizvođače prodajući im samo jeftinu radnu snagu tako da uvezu sav repromaterijal i jeftino naprave proizvod. Kasnije, strani proizvođači mnogo više zarađuju na prodaji tih istih proizvoda čija cijena dostiže visinu i do nekoliko hiljada eura po paru. Privrednici iz ove branše kažu da oni radom za strane kupce praktično prodaju i izvoze na inostrano tržište samo “živi rad” jer sav materijal za proizvodnju proizvođači dobiju unaprijed, tj. uvezu ga.

Posao težak, zarada još teža

Problem je i što radnici uglavnom rade u teškim uvjetima i za vrlo niske plaće. To potvrđuje i izvještaj svjetskog udruženja za zaštitu radnika “Labour Behind the Label” (“Rad iza etikete”) objavljen u junu ove godine. Istraživanjem je obuhvaćeno šest zemalja – Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Poljska, Rumunija i Slovačka. U izvještaju se tvrdi da “Made in Europe” kupcima iz Zapadne Evrope nije garancija da su uvjeti rada radnika bolji nego u zemljama Azije. Izvještaj pokazuje da je velika sličnost u uvjetima i načinu proizvodnje obuće u Aziji i u zemljama Istočne i Jugoistočne Evrope. Ova organizacija iz Velike Britanije došla je do poražavajućih podataka: radna snaga plaća se ispod svake granice, radnici su prisiljeni raditi prekovremeno i po 12 sati, nekada čak i bez pauza, vikendom i drugim neradnim danima, praveći skupocjene cipele najjačih svjetskih marki. Navedeno je i da su kazne za greške ili neispunjenje norme oko 10 posto od plate, ali i do 25 posto u nekim slučajevima kad su radnici na bolovanju. Zdravstveno osiguranje nije im plaćeno, u fabrikama su ekstremne temperature, a povećani su i zdravstveni rizici zbog otrovnih tvari na radnom mjestu.

Navedena je i priča Suzane, 37-godišnjakinje koja od 2012. godine radi u fabrici obuće u BiH. Suzana je majka dvoje djece i jedina zaposlena u porodici. U prosjeku radi 45 sati sedmično, a i svake druge subote. Ne prima bonuse za rad koji prelazi normu, a plaća joj bude snižena ako norma nije postignuta. Očekuje se da, bez obzira na neplanirane okolnosti, radnik uvijek bude u fabrici. Odmor je teško dobiti. Zbog problema s disajnim putevima često mora uzimati bolovanje, a tada joj plata od 430 KM bude snižena za 100 KM.

Prema podacima Asocijacije tekstila odjeće, kože i obuće Vanjskotrgovinske komore BiH, Bosna i Hercegovina ostvarila je u prošloj godini izvoz obuće u vrijednosti od 642,6 miliona maraka, dok je uvoz iznosio 318,9 miliona maraka te je ostvaren suficit od 323,7 miliona. Više od polovine obuće izvozi se u Italiju (52%), potom u Njemačku (11%), Austriju, Francusku, Sloveniju te Hrvatsku. Skoro 90% naše proizvodnje obuće zasniva se na tzv. lohn poslovima, koncipiranim na angažiranju jeftine radne snage za najpoznatije svjetske modne brendove. Domaće firme iz ove branše nisu u poziciji razvijati vlastiti proizvod, samim tim i svoj brend.

Proizvedene za 20 KM, prodaju se za 2.000 KM

Da su radničke plaće niske, slaže se većina poslodavaca. “Radili smo 16.000 pari cipela za Pradu, a svi znamo šta je Prada. Na kutije smo odmah lijepili prodajnu cijenu od 999 eura za trgovine u Evropi, a mi smo ih napravili za 15 do 20 KM”, kaže finansijski direktor gračaničke fabrike obuće “Fortuna” Husejin Nurikić.

“Fortuna” postoji od 1968. godine i zapošljava 1.000 radnika koji rade za prosječnu plaću od 300 do 400 KM mjesečno. Za firme iz Italije, Austrije i Francuske proizvedu do četiri hiljade pari cipela dnevno. “Svako ko se bolje snađe ili nađe neki bolji posao, napušta ovaj. Onda ti moraš primati novu radnu snagu i obučavati je. Pokretali smo inicijativu za ponovno pokretanje obućarske škole u Gračanici, ali nije bilo zainteresiranih, 80% naše radne snage završilo je neki drugi smjer”, kaže Nurikić, koji u “Fortuni” radi od 1979. godine. Podsjeća da je ovo uvijek bila niskoakumulativna grana s niskim plaćama i radno intenzivna jer zapošljava mnogo ljudi. Pojašnjava da se za izradu cipela uvozi skoro sve, od konca, đona i kože. “Mislim da smo osuđeni jedan duži period da radimo ovako. Sve dok mi ovdje radimo za nekih 300 do 400 maraka, bit ćemo interesantni. Onda će se možda seliti dalje na istok”, smatra Nurikić. Ističe da su slovenački brendovi poput Peka, Alpine i Planike jednostavno nestali i da se u toj državi, zbog skupe radne snage koja se ne može ugraditi u cijenu, obuća više ne proizvodi.

Radovan Pazurević, direktor fabrike obuće “Sanino” iz Dervente, koja ima 850 zaposlenih radnika i godišnje izveze oko 1.700.000 pari obuće, smatra da je jadna država koja svoj razvoj bazirala na lohn poslovima. “Trenutno su ti poslovi jedino rješenje. Obućarska industrija u BiH na četvrtoj je poziciji po obimu izvoza. Radimo to što smo mogli da dobijemo i u lohn poslu smo u svjetskoj utakmici. Nama su konkurenti mnogoljudne države poput Indije i Kine. Evropljani nam dolaze i kažu kako je BiH lijepa. Ali nam niko nije ponudio da radimo, recimo, montažu automobila, nešto što ima višu zaradu da bismo i mi imali bolji profit”, ističe Pazurević.

Prosječna plaća radnika koji rade u dvije smjene u fabrici “Sanino” jeste 460 KM. “Slažem se da kod nas uvjeti rada nisu kao u nekim drugim uređenim evropskim država, ali nisu ni kao u Aziji”, tvrdi Pazurević, koji je dio života proveo u Kini. “Ondje radnici spavaju u fabrikama. Radni dan počinje u šest ujutro, a završava se onda kada se ispuni plan, a to nekad može biti u devet navečer. Da ne pričam šta se dešava u Indiji. Pod ogromnim šatorom pet hiljada žena šije cipele, a dijete od devet godina okreće točak jer nema struje. Kad izađu navečer iz tog šatora, dobiju šerpicu riže. To im bude plaća za taj dan. Nama su konkurenti takve države i mi se s njima moramo izboriti na evropskom tržištu za cijenu i za kvalitetu, a ljudi koji tamo proizvode izrabljujući radnu snagu nama drže predavanja o demokratiji. To su dupli aršini”, kaže Pazurević.

U “Saninu” se nadaju da će ove godine ostvariti ukupan prihod po osnovu izvoza do 20 miliona maraka. “Hodao sam po evropskima aerodromima i stane mi mozak kad vidim da je par čizmica 1.500 eura. Tu čizmicu s materijalom i radnom snagom mogu napraviti za 15 do 30 eura”, tvrdi Pazurević.

Velika zainteresiranost radnika

U Republici Srpskoj u industriji tekstila, kože i obuće radi 11.000 radnika, od toga ih je 85% u obućarstvu. Danko Ružičić, predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće RS-a, kaže da je pokazatelj težine situacije to što i pored teških uvjeta rada ljudi masovno traže posao u ovoj branši. “Ima fabrika na čijim je listama broj zainteresiranih za posao jednak broju zaposlenih radnika. Došlo je do rasta cijena rada u Kini i na Dalekom istoku i zato mnogi poslodavci preseljavaju svoju proizvodnju u Evropu. Suština je u tome što naš poslodavac radi po zadanoj cijeni jer on naplaćuje samo rad jeftine radne snage i energiju i zato stranci dolaze kod nas. I transportirati iz BiH mnogo je bliže nego od Kine. Prekovremeni rad prisutan je u ovoj grani zbog ugovora i zakonom je dozvoljen, ali mislim da nije svugdje plaćen”, ističe Ružičić.

Predsjednik Sindikata tekstila, kože, obuće i gume FBiH Ramiz Omanović navodi da u ovom sektoru radi oko 20.000 radnika u Federaciji BiH. Od toga je više od trećine u obućarstvu koji rade za platu od 350 do 450 KM. “S obzirom na to da je velika nezaposlenost, ljudi su primorani da prihvate bilo šta. Broj radnika i broj novih fabrika konstantno se povećava”, kaže Omanović.

Da u svim fabrikama obuće uvjeti rada nisu tako loši, pokazuje primjer zaposlenice firme koja posluje u Srednjobosanskom kantonu. Kaže da kompanija u kojoj radi (s minimalno 600 KM mjesečno), ako se uzmu u obzir ostale firme u privatnom vlasništvu, važi za preduzeće s najvišom prosječnom plaćom u tom kantonu. “Naša firma isplaćuje regres od 400 maraka. Prekovremeni rad plaćen je, kao i godišnji odmor”, kaže zaposlenica ove firme koja ima 1.500 radnika uz 1.000 radnika angažiranih posredstvom 30 kooperanata. “Hvala Bogu pa i ovo imamo. S novim EU regulativama i porezima na platu otjerat će nam i ove poslodavce u Albaniju”, zabrinuta je.

Perspektivna privredna grana, ali…

Iako industrija tekstila, obuće i kože spada u najaktivnije i perspektivne privredne grane u BiH, u Privrednoj komori Federacije BiH kažu da firme iz ove branše, uslijed obavljanja lohn poslova, nisu u poziciji razvijati vlastiti proizvod. “Iako se poslovi zasnivaju na lohn poslovima, naravno da svaki proizvođač teži ka razvoju vlastitog proizvoda, odnosno brenda, ukoliko se želi ostvariti veći profit. Nedostatak sirovine, repromaterijala zbog kojih smo primorani na uvoz, osnovni je razlog nepokretanja vlastitog proizvoda. Također, potrebna su velika i finansijska ulaganja, modernizacija tehnologije”, kaže nam Jasmina Zejnilagić, sekretar Udruženja za tekstilnu, kožarsko-prerađivačku i gumarsku industriju Privredne komore FBiH.

Postoji i pozitivan primjer iz firme ‘“BFM Travnik”, koji su pokrenuli novi projekt proizvodnje posljednjih i prednjih kapica te unutarnjih tabanica i polutabanica, a koji su bitan dio obuće. Riječ je o gotovom domaćem proizvodu koji se ugrađuje u finalni proizvod. Zejnilagić napominje da je bitno stvoriti percepciju kod kupca da se odluče za kupovinu domaćih proizvoda, a raditi za velike svjetske brendove dovoljno govori o tome da su naši proizvođači veoma dobri, imaju vještine, znanje i nude kvalitetu.

Firma “Fortuna” iz Gračanice plasirala je svoje cipele na domaće tržište u lancu trgovina “Bingo”. No, na osnovu povratne informacije, kažu da prodaja ide loše bez obzira na kvalitetu, materijale i na njihovo dugogodišnje iskustvo. “Konkurencija je nelojalna, tržište neuređeno. Jeftina istočnjačka obuća masovno je prisutna na svim mjestima, od pijaca do tržnih centara. Malo ko radi za domaće tržište. Mi nemamo izgrađen brend koji bi se mogao nositi s italijanskim, francuskim i svjetskim brendovima”, kaže Nurikić.

Radovan Pazurević, vlasnik obućarske firme “Sanino”, kaže da je profit u gotovom proizvodu i želja je svakog proizvođača da ima svoj finalni proizvod. “Ovo što mi radimo mizerno je. Mi možemo stvarati svoj proizvod, ali se država mora opredijeliti u kom smislu idemo dalje, da li ćemo raditi za drugog ili za sebe. Sve su bosanskohercegovačke kožare propale, osim u Visokom, gdje se radi namjenska koža. Dakle, nemamo sirovinu, nemamo komponente koje učestvuju u preradi kože. Pored toga, prekinuli smo i obrazovni proces za ove struke. Ako se želim pojaviti sa svojim proizvodom, moram sam educirati modelare”, kaže Pazurević i dodaje: “Želim li kupovati repromaterijal, moram ići na svjetsku pijacu da kupujem konac, đon, pertle, jer mi to ništa nemamo. I kada onda uračunam rad, dažbine i energiju, više nisam konkurentan. Dok ne budemo imali repromaterijal, ne možemo govoriti o razvoju vlastitog proizvoda. Bojim se da je dug period do toga i ne zna se ko će imati pameti i snage da to iznese”, zaključuje Pazurević.

Zejnilagić ističe da su prepreka i zakonske regulative, visoke carinske stope i brojni drugi problemi koji otežavaju razvoj vlastitog brenda.

U Asocijaciji tekstila odjeće, kože i obuće Vanjskotrgovinske komore BiH nalaze se 34 kompanije čija je primarna djelatnost proizvodnja obuće. Prava rješenja svakako bi dala mogućnost poslodavcima za povećanje plaća koje su u ovom sektoru niže u odnosu na ostale prerađivačke grane. Lohn posao nesumnjivo pomaže u povećanju zapošljavanja i osiguravanja rada, ali proizvodnja vlastitih proizvoda i brendiranje ono je što proizvođačima neophodno.

PROČITAJTE I...

Firma “Butmir”, čiji je vlasnik Husein Hasibović, osnovala je firmu “Centralni terminal” (CTS) i izgradila carinski terminal na ulazu u Rajlovac iz smjera Vogošće. Početkom godine bilo je najavljeno premještanje carinskog terminala iz Halilovića, a tu je Hasibović vidio svoju priliku da nastavi unosne poslove s Upravom za indirektno oporezivanje BiH

Koliko jučer, bura se digla oko prodaje 40 posto državnog udjela u Fabrici duhana Sarajevo. Dobit Fabrike duhana za 2014. i 2015. godinu iznosila je, prema zvaničnim podacima, oko 4,2 miliona maraka. Od toga je državni udio bio oko 1,7 miliona maraka. Digli su se stručnjaci, eksperti, pozvani i samopozvani, da kritiziraju ovaj potez Vlade FBiH. Istovremeno vlada nevjerovatna šutnja i ignoriranje zbog višemilionskih gubitaka iz IPA fondova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!