Koliko ti je hatma

Kad sam se tek zahodžio, nisam učio hatme. Pravio se pametan, pa neću da učim “za pare” jer je to grijeh. Ali bio mi u džematu jedan Osman od Tešnja koji mi je vršio pritisak. A bio ters čovjek, da Bog sačuva

Zovem se Esed i bio sam dugo efendija u jednom sarajevskom džematu. Rekorder sam po proučenim hatmama tokom jednog ramazana. Petnaest. Pitate se kako. Sa’ ćete čut’.

E, ko kaže da se hatme isplati učiti, vala laže. Šta je sto, sto pedeset maraka, za onoliki trud. A nekad je kurban davan za hatmu. Koji samo kleti harf treba proučiti. Oči da ti ispadnu. Laloke ti otrnu. I još nešto prigovaraju: hodže ovo, hodže ono. Pa što sami ne uče sebi i svojima! Kao da, bogami, hodže nekoga tjeraju da im naručuju. Ja sam za to da se svakome plati njegovo hise. Hoćeš hatmu – plati. Hoćeš Jasin – plati. Hoćeš tevhid – plati. Molim lijepo. Kad ste levati – platite. Što sami ne učite, ko vam brani?

Ne znate vi kakvog svijeta ima i šta sve ne izvolijeva. Prouči mu ovo, prouči mu ono. Pa žena mi priča kako je jedan medžlis poslao dvije svoje uposlenice na određenu adresu da prouče mevlud. Dočekala ih je postarija hanuma i srdačno uvela u stan. A tamo niđe nikoga. Poželjela hanuma da neko prouči mevlud njoj samoj, samo za njenu dušu, da ga presluša natanane, bez ženskih razgledanja, bez dječije vike i pospanih staraca, da joj odjekuje kroz prohujali život. Zavalila se u fotelju, poklopila ruke na prsima i zatvorila oči… Eto, šta ne mora sve insan raditi. I onda kažu: “džaho livo repa”. Ne radi se, ljudi moji, o tome. Svakog treba nagraditi za trud, i to po mogućnosti prije nego što se znoj osuši. Bez toga bi se svijet srušio.

U životu je ključna stvar disciplina. Gdje god da sam išao, uvijek sam učio Kur'an. U tramvaju, dok čekam ezan, pred večeru, za televizijom. Sahifa – sahifa. Uhar je. I ne okrenem se, hatma legla. Tako da sam uvijek poneku imao u pričuvi. Kad naruče, samo je izvučem iz ladice, frišku, kao da sam je sinoć završio. Tako sam i mogao predati onih petnaest hatmi.

A kad ih predajem, a svi uglavnom žele uoči Lejletul-kadra, izvučem iz džepa spisak, dug kao račun kad idem sa ženom da se mjesečno namirimo. Pa stanem nabrajati ko s ovog svijeta kome na onom svijetu šta poklanja.

Ali, kad sam se tek zahodžio, nisam učio hatme, trebalo mi je jedno godina da dođem u vinklo. Pravio se pametan, pa neću da učim “za pare” jer je to grijeh. I nisam učio dugo vremena. Ali bio mi u džematu jedan Osman od Tešnja koji mi je vršio pritisak. Njegovu su hatmu tradicionalno predavali uoči Lejletul-kadra i, kako ja nisam želio učiti, počeo mi praviti probleme. A bio ters čovjek, da Bog sačuva. Ostali su se navikli da im hodža ne uči hatme i Jasine, ali Osman jok. Počeo hodati po gradu i pričati kako sam vehabija, kako mijenjam vjeru, kako ukidam običaje, ne radim svoj posao, ne poštujem džematlije, ne znam s ljudima, i šta sve ne. Vidim da će mi manijak napraviti problem, ostat ću bez posla, a ona mi makanja u kući, pa ga zovnem i kažem da ću mu završiti tu hatmu. I proučim, ali stvarno proučim. I kad je bilo da se predaje, zovnem ga i velim mu da sam proučio hatmu, ali nema-Boga-sem-Allaha da ću uzeti pare. A on zastade, pocrveni k'o da će pronijeti jaje, pa vrisnu. Stade da galami po džamiji, da se hvata za glavu: “Znaš da nije džaiz dok se ne plati, hatma legne tek kad se daju pare. Je li ti misliš da sam ja neki miskin”, i slično. Vidim da će se stvari izmaći kontroli, pa ga uzmem za ramena: “Stani, Osmane, eto plati, nije problem.” Bogami se Osman smiri, te me upita: “Koliko ti je hatma?”

K'o da me maljem zviznu. K'o da mi zabi dijabolu u debelo meso. K'o da mi opali klempu na mrazu. “Kako, Osmane, misliš koliko mi je hatma? Pa to je Kur'an, ne možemo se oko toga cjenkati.”

Opet poče budala da galami: “Sve ima svoju cijenu. Svi budale samo ti poštenjačina! Reci koliko je ili idem u Medžlis da te prijavim.”

Dignem ruke u znak predaje: “Daj koliko ti je od srca.”

“Nemoj mi ‘od srca’, sve je od srca i ništa nije od srca. Nego reci koliko da platim i da idem za svojim poslom!”

Vidim da će mi manijak haos napraviti. I sasječem stvar da lakše svarim svoju sramotu.

“Eto, daj koliko si nanijetio kad si krenuo iz kuće.”

Osmanovo lice izgubi žestinu, skupi oči, a nozdrve mu se proširiše da kroz njih upumpa mozgu neophodni kisik. Lagano je mahao glavom kao da pomjera zrna na brojalici. Pa podiže obrve i seljački podozrivo odbi ponudu:

“E, toliko je puno.”

PROČITAJTE I...

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

Prijateljica mi priča kako je prije rata kao učenica medrese boravila u Zagrebu i neke prilike bila pozvana na iftar kod jedne romske muslimanske porodice. Dok su čekali iftar, domaćin je iznio na sto skupocjeni viski i nasuo im u čaše, čisto da se malo osvježe. Mladi i neiskusni, odmah su reagirali: “Znate li da je haram piti?”, i slično. Domaćin se našao u čudu: “Ja sam čitao u Kur’anu da je zabranjeno klanjati pijan, ali da se ne smije nikako piti, to stvarno prvi put čujem”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!